G2 express i jedna čarapa
„I, kako se osjećaš? Kada misliš da ćeš roditi?“ upitala me je Višnja.
„Ma nema šanse da ću prije Nove Godine! Još je sav živahan, trbuh mi je visoko, nemam nikakav predosjećaj.“ Ih, kao da sam ga imala s Gabrijelom!? Samo su točno u ponoć na očekivani termin poroda krenuli pravilni trudovi, i za malo više od 6 sati sam ga držala u naručju. Valjda sam i sada očekivala točno taj X dan. Sjedili smo, sad već nakon zatvaranja, u omiljenoj slastičarnici: Višnja je prodala sve kolače za taj dan, tako da smo se zadovoljili mirisnom mješavinom meksičkog čaja. Gabrijel je srkao svoje mlijeko iz kavene šalice, a mi ugodno ćaskali. Bila sam baš zadovoljna jer je to bio prvi dan suprugovog dugo očekivanog godišnjeg odmora, a ja sam napokon, i sasvim slučajno, prekrižila sve s popisa. A bio je to dugačak popis – mješavina pripreme za rodilište, Gabrijelov drugi rođendan i Božića.
Bilo je hladno i mirisalo je na snijeg.
Vratili smo se polako doma, okupali Gabrijela no on je odugovlačio s odlaskom na spavanje. Baš me je nekako puno tražio i večernji podoj je bio neuobičajeno dug. Oko pola 11 sam se napokon fino namjestila u kauč. Veselila sam se filmu i osjećala sam neku pozitivnu energiju iako me je Gabrijel i malo iscrpio dojenjem. No, kako sam se ja namjestila, tako me je nešto počelo šarafiti.
„Uh, možda je lažna uzbuna, ali idemo mi još jednom razraditi što i kako ćemo ako krenu trudovi.“
Pola sata kasnije, velim mužu: „Dušo, 'ajd ti odi odspavati bar malo: noćas si kasno došao doma s Božićnog domjenka, pa bar se ti malo odmori. A ja ću vidjeti…“ Slijedilo je malo duže tuširanje, uređivanje gospođe i pregled torbe. Vratila sam se u kauč ne bih li pogledala film do kraja, no pojma nisam imala ni gdje sam stala, niti sam se mogla uživiti. Tak mi je bilo svejedno kome je Bruce Willis razbio nos. Trudovi su od početka bili na razmaku od neke 3-4 minute u trajanju po 45 sekundi, no osjetila sam da bih možda mogla i malo odspavati, pa sam se ipak uvukla u krevet.
Negdje malo prije 4 sam se ustala. Sad sam imala osjećaj da se samo mučim u tom ležećem položaju i da je bolje da hodam, a supruga sam poslala da odnese torbu u auto. Počela sam i telefonirati mami da dođe čuvati Gabrijela. Sad sam već dobro dahtala na slušalicu dok sam čekala odgovor. Palo mi je na pamet kako će mi sad još i poklopiti slušalicu misleći da joj neki manijak dahće… No probudila ju nisam.
A ništa, sad sam još uzela spremati i Gabrijelove stvari za taj dan, a muž ga je zabundao u jaknu. Spuštajući se niz naša 4 kata, odradila sam sad već prilično jaka dva truda. Na parkiralištu mi se učinilo da mi je nešto i pobjeglo u gaće – vjerojatno čep. Eh, ni Gabova autosjedalica nije bila montirana – još jedan trud. Naš prvorođenac je sada već budan i gleda nas u čudu što radimo vani, usred noći, a i mama mu je nešto čudna. Ja mu velim da moram u rodilište – da braco hoće van, a on se samo smije na to kao da sve kuži. Veli mi muž da je baki odmah k'o iz topa ispalio: „Mama ide po Gregora!“?!
A ja umirem u autu – nevjerojatno neudoban položaj za trudove. Vozimo se Zagrebačkom, snijeg počinje padati, ja stišćem onu ručicu iznad vrata i mislim si ak' sad ode i plodna voda nećemo auto očistiti do proljeća.
Parkiramo na regularnom parkiralištu bolnice Sveti Duh. Osjećam neizmjerno olakšanje što opet mogu biti u vertikali – to pokušavam objasniti i suprugu koji je sad već totalno izbezumljen. Do prijema na hitnu mi trebaju dva truda - ali ovaj put me tjera na tiskanje. Hm, sad nisam sigurna treba li podržati to stanje ili ne. Možda bolje ne, iako vodenjak još nije pukao. Ulaz u bolnicu avetinjski prazan: sad već malo i ja šizim jer nema nikakvog portira da ti veli kud sad dalje trebam ići. Muž pronalazi put i trčeći dolazi po mene, trud, vidimo vrata lifta, trud - PLJUS, ode vodenjak pred liftom!
Zvonimo na prijemu – trud – babica me uvlači unutra, skida s mene mokru robu, već me je i na stol posjela, digla jednu nogu da poviri i viče: “Imamo porođaj“ Ja se smijem, pitam je'l može i muž – a babica se meni natrag smije da nema vremena. Uspijeva mi skinuti hlače i tenisice, no zaboravlja jednu čarapu. Ja ne skidam osmijeh s lica, iako sam čula da je voda mekonijska. Nekako ne brinem jer znam da je sve dobro: vode me babica i doktorica – ja tiskam savršeno svjesna svega oko sebe, napinjem trbušne mišiće odozgo prema dolje – sve bez truda. Sad viču stop – trećina glavice je vani, osjetim masiranje međice – konzultiraju se: „Sad idemo kroz trud“, dahćem, doktorica me bodri, vidim glavu – evo ga cijeli! Doktorica je odmah ispuhala nosić, maleni plače u 5:35! Čujem muža da nekome govori da je to naš Gregor. Ja sam presretna! 3080 g, 49 cm – čini mi se tako malenim. I miriše na jasmin!
