-
emmin dolazak na svijet
iako očekivana 13. decembra, moja djevojčica je odlučila da to neće ići baš kako smi mi to sebi zamislili. premda sam zaista imala divnu trudnoću. pravi školski primjer. nikad se nisam osjećala ženstvenije, udebljala se cijelih 13 kg, puna energije... dani prolaze, a MM i ja smo sve napetiji i nervozniji, mada pokušavamo da to ignororamo. pregledi su svakog dana i svakog dana se probudim s nadom da je to dan D. međutim, ništa se ne dešava. naposlijetku, 19. decembra dolazim na redovni CTG. u jednom trenutku shvatam da nešto nije u redu s otkucajima srca- usporeni su, pa se ne čuju, pa se onda vratiše uredno. tog dana zadržavaju me u bolnici. CTG svakih nekoliko sati. i sve je ok. osim scene s MM koji me plačući ostavlja na odjelu. a ja se smijem i smijem... cijelu večer se dopisujemo sms- om govoreći jednom drugom koliko se volimo. toliko sam razočarana, jer sam željela da se to desi u našoj kući. da mu ja kažem da je vrijeme. da me drži za ruku...
ujutro mi govore da će pokušati s gelom. međutim, prije samog ubrizgavanja, javlja se neko sitno krvarenje i ja naslućujem da je to čep. ipak, doktor se nakon pregleda odlučuje da mi ubrizgaju gel, jer se ne otvaram. prolazi cijeli dan. bolovi se javljaju sporadično, ali se ne pojačavaju. ja se i dalje smijem i zezam s ostalim pacijenticama, ubijeđena da ću se poroditi do večeri. no, nije to baš tako. moja djevojčica je odlučila da joj je lijepo, a moje tijelo je odlučilo da joj pomogne u naumu- cijeli dan ja sam se otvorila samo 1 cm. cijelu večer. jutro poslije. šaljem mužu sms da me spuštaju u porodilište. smještaju me u sobu. odlazim na pregled. stanje s grlićem nepromijenjeno.
i dok se raspakrim u sobi, dolazi moja doktorica koja mi kaže da su se odlučili na carski, jer ne smiju riskirati da nas obje izgube na stolu. moje tijelo koje me je cijelo vrijeme slušalo u ključnom trenutku je odlučilo da neće popustiti.
ok.
šaljem mužu jednostavno "volim te", bez nekog obkjašnjenja. međutim, na putu u operacionu salu se srećemo. on nema pojma. trči za mojim krevetom i gušeći se vrišti "gdje ćeš to"!? a ja se smijem i govorim "eto mene, sad ću ja"! dolazim u operacionu salu i zezam se s licima u maskama. pitaju me šta će s mojim piercingom. a ja odgovaram da se nije mogao skinuti. "nema veze", kažu, "sredit ćemo ti i nos, usput".
nekoliko sati kasnije, bude me divlji drhtaji. hladno je... čujem sebe kako govorim da uključe grijanje. i ponovo tonem u san. ponovo se budim, i vidim sva ta lica oko sebe. i napokon- donose mi moju princezu. najljepše malo klupko na svijetu, zamotano u bijeli povoj. gleda me svojim tamnim okama. ponovo je odnose. i navečer mi je napokon donose na prvi podoj. i čim je stavljaju, moja vrijednica halapljivo obuhvata moju dojku i siše kolostrum. savršenstvo. iako tata nije bio tu da taj trenutak učini još ljepšim.
tatu sam srela tek dva dana kasnije, kad sam mogla odšetati do hola. emma ga je vidjela prije mene.
ako postoji ono što se zove vrhunac života, ondaje to bio trenutak kad smo se nas troje napokon spojili.
nakon pet dana očekivanja, grozne upale grudi koju sam doživjela četvrti dan u bolnici... a koju ne znam kako bih predeverala da moj mali borac nije pomogao svojoj mami svojim snažnim refleksom za dojenje.
ta večer kod kuće, on i ja i naša beba. ne postoji više niti bolje.... sve ostalo su samo nijanse.
-
-
-
ja na poslu...i oči se samo pune suza :love:
-
-
:heart: prekrasno
čestitam i ovdje!
-
-
-
-
-
-
-
Joj, prekrasno ... drago mi je da je sve bilo uredu... Čestitam
-
:heart: predivna priča! :heart:
Mogla si reći- moglo je biti ljepše, bolje....ali sve se na kraju čini najboljim kada se primi svoju bebu u ruke! :heart: Svaka ti čast zato! :love:
