Kako nam je stigla naša ribica... jakoooooo duga priča
Ovako je to nekako bilo kod nas… malo je duže :o ali voljela bih zapamtiti sve, svaki trenutak koji je vodio do mog čuda, pa krenimo onda…
Moja želja je oduvijek bila roditi u Rijeci u vodi jer sam bila u velikom strahu da bi mi u Puli radili epiziotomiju a i iskustva drugih žena su bila puno pozitivnija u odnosu na onih u Puli. Na pregled u Rijeku sam išla kad sam bila u 36. tjednu i imala ozbiljan i ne baš ugodan razgovor sa doktorom P. koji nije baš podržavao moju želju da porod bude što više prirodniji. Ipak, šta sam ja vidjela u životu međica? On ih je vio na tisuće a ja samo svoju :???: :rolleyes: . Na kraju smo ipak došli do toga da se oko svega da dogovoriti. Uglavnom moj porod se odvio kad je trudnoća bila u 39. tjednu + 1 i bila sam napuhnuta kao žaba. Dobila sam 23 kg u toku trudnoće ali tlak mi je do tog trenutka bio ok što je bio uvjet da ne završim ranije u bolnici. Ali krenimo redom…
25.05. otišla sam u bolnicu na ctg nakon pregleda kod moje doktorice koja je bila ozbiljno zabrinuta za moju otečenost. Već sam bila u bolnici na ctg-u dan prije iz istog razloga i dr. A. koji me tamo pregledao također je izrazio strah zbog mojeg izgleda. Bilo je samo bitno da držim tlak pod kontrolom. Uglavnom, taj dan doktorica G. koja me je primila bila je izrazito nezadovoljna jer sam sve moje preglede do tada, osim ctg-a, radila samo kod moje doktorice, naravno na moju želju. Ona to nije prihvaćala bez obzira što sam joj rekla da ću roditi u Rijeci. Izašla sam sa pregleda tužna i razočarana što sam se toliko morala natezati sa njom. Taj dan sam se isplakala i govorila da više ne želim proći niti jedan pregled, da ne želim da me više nitko dira. Bila sam umorna od natezanja s doktorima. Bila sam umorna, napeta i tlak je počeo opasno rasti. Cure na forumu su mi bile beskrajna potpora tako da sam se sa njima lijepo mogla ispuhati i podijeliti strahove. Taj i drugi dan tlak se stalno kretao oko 135/85. Dosta sam se brinula ali sam si rekla da neću ići u bolnicu dok ne dođe do 140/90.
26.05. bio je sasvim običan dan. Vukla sam se po kući i svakih par sati kontrolirala tlak u strahu da ne vidim one velike brojke na tlakomjeru (kojeg smo odmah išli kupiti za tu svrhu – šta je strah). Na kraju smo odlučili, MM i ja, otići napraviti spežu da ne razmišljam o tlaku i da kupim zadnje stvari koju su mi bile potrebne za rodilište. Frizuru sam napravila par dana prije tako da sam sa te strane bila mirna. Vraćali smo se iz dućana i u autu smo pričali o raznim stvarima. MM je zanimalo kako da napravimo a da izbjegnemo gužve i vrućine kada budem išla roditi a mene je zanimalo što zapravo uzrokuje puknuće vodenjaka. Kako do toga dolazi i zašto? Polako smo izašli iz auta i još mi je MM govorio da ništa ne nosim da se ne opterećujem. Naravno ja si nisam dala mira i lijepo uzela dvije lakše vrećice da ih odnesem u kuću. Taman sam ih odložila u kuhinju i krenula kroz hodnik prema vratima kad ono pljas :eek: !!! Bilo je oko 21 i 30. Puknuo mi je vodenjak. I kako sada? Vode kao u priči i bez nekakve naznake da će uskoro stati curiti. Došla sam do kraja hodnika i počela zvati MM. Moja sveki je osjetila da nešto ne štima u mom glasu i brzo je dotrčala da vidi šta mi treba. Kad je shvatila da mi je puknuo vodenjak bila je još više uzbuđena od mene. MM nije mogao doći sebi. Polako sam se pokušavala spremiti, javiti mojima i sestri, ali ta voda nije prestajala curiti što mi je itekako otežavalo stvari, plus što su moji nakon što sam im javila zivkali svakih 5 min. da vide kako sam i dali smo krenuli i nudili pomoć kao da me vozi tata, do toga da nas oni prate svojim autom. Svaki poziv bilo je uvjeravanje da ćemo uspjeti i sami nekako. MM je skakutao na okolo i stalno me pitao dali sam spremna i da krenemo, nikako da mu objasnim da ne treba žuriti. Napokon smo krenuli sa puno ručnika ispod mene i dok smo se tako vozili lijepo smo se i opustili. Bilo je već 23 sata i nije bilo nikoga na cesti. Čak je MM u jedno trenutku pitao dali smo trebali baš krenuti ali ja sam mu objasnila da kad jednom ode vodenjak beba se mora roditi. Uzbuđenje je nakon toga ponovno počela lagano rasti. Trudovi su bili toliko lagani da ih skoro ne bih ni nazvala trudovima. U 23 i 30 napokon stižemo u rodilište. Svugdje tišina i dosta nam trebalo dok nas netko napokon nije primio. MM šalju da ostavi moje podatke a mene spremaju za pregled i pitaju me općenite stvari.
27.05. Ponoć je kada me napokon pregledavaju. Zabrinuti su zbog mojeg oteknuća i tlaka koji je sada 152/95. Ali to je uzbuđenje. Pa ne rađam baš svaki dan prvi put u životu :lol: . Pregledava me jedna jako neraspoložena doktorica i pregled je bio nešto prestrašno bolno. Stiskala sam zube i jedva disala dok mi je radila amnioskopiju. Nakon toga onako pesimističnim glasom govori mi da porod nije dobro počeo jer je beba visoko, ušće je skroz nezrelo i otvorena sam vrh prsta a trudova skoro pa da nema. A ja moram roditi unutar 12 sati od prsnuća vodenjaka jer mi u suprotnom prijete razne infekcije i tada bi trebala dobiti antibiotike i ja i beba. Super, baš mi je to trebalo kao početak da mi digne moral i pripremi me za ono što me čekalo. Rekla mi je da će mi dati lijek koji će mi pomoći da sazri ušće pa će se dalje vidjeti kako će biti. Ali da je jako upitno dali će moći biti bazen. Super, duga dobra vijest. Klistiraju me i briju i nakon pola sata čučanja na wc-u napokon odlazim u sobu. I tako u 2 ujutro stavljaju me na taj lijek a na drugu stranu me prikopčaju na ctg. MM pošalju da se odmori i naspava. On je svo to vrijeme proveo dolje u autu ispred rodilišta. Čak si je malo i odspavao. Vani je kiša padala i pitala sam se puno puta kako mu je tamo samom u autu ali kako god da je vjerojatno mu je bilo bolje od mene. Ja pokušavam se zafrkavati sa još jednom curom koja je tamo sa mnom jer vidim da je uplašena i čak je uspijevam nasmijati ali moji trudovi se nakon nekog vremena tako pojačaju da meni počinje bili loše. I počnem lijepo ja povraćati. Trudovi su išli između 60-80 ali ja ih nikako nisam prodisati. Jednostavno sa trudom ja bih se sva zgrčila i povraćala. Nekoliko trudova bih opet uspjela prodisati a nakon toga opet povraćanje. Imala sam osjećaj da jedan trud prelazi u drugi bez ikakve pauze, bez ikakvog odmora a bokovi bi mi kod svakog truda doslovno pucali od bolova. U to vrijeme nekoliko puta me došao provjeriti fenomenalni dr. F. koji mi je davao nadu da sve to nekako ipak ide naprijed, da se otvaram i da će možda ipak moći biti kada. Čak mi je njegovo pregledavanje za vrijeme truda nije bilo neugodno. Nakon mojeg X povraćanja dolazi i pita me dali sam slučajno voljna da mi daju epiduralnu jer da on vidi da mene to jako boli a prognoza je da će to još dugo trajati. Ja se tu još dobro držim i vjerujem da ću izdržati a najbitnije mi je da me ne režu tako da odbijam i nastavljam trpiti i disati kako god mogu samo da ne povraćam. Guram tako još koji sat ali povraćanja nastavljaju. Dolazi i druga ponuda za epiduralnu. Moja volja je malo poljuljana ali strah od rezanja je puno veći i opet odbijam. Cura pored mene je u šoku i govori mi da ne nude svakome epiduralnu a ja je odbijam. Šta da kažem? Sama sam sebi rekla da mogu i tako sam išla dalje. Spremna sam da me prebace u rađaonu i ne mislim baš sada odustati. Oko 8 napokon zovu MM. Do trenutka dok nije ušao u prostoriju ja nisam prestala zapitkivati gdje je on. Ništa mi drugo nije bilo bitno nego da on dođe i bude pored mene. Onaj trenutak kad sam ga uhvatila krajem oka da ulazi u sobu i čula njegov glas, moj svijet se okrenuo. Bio je tamo pored mene i ništa mi više nije trebalo. On možda nije mislio ni da ga vidim ali ispunio je cijelu sobu svojim prisustvom i donio mi novu snagu koja mi je bila itekako potrebna. Dešava mi se i mala nezgoda jer u jednom trenu dok sjedim na lopti klistir ponovno djeluje i ja malo uneredim loptu :o . U 8 idem na novi pregled. Opet novi doktor, neki stariji pedijatar. Opet katastrofa. Ja nema snage ga niti pogledati jer sam previše koncentrirana da ostanem na nogama i prođem kroz trud a on viče na mene da ga moram slušati i komunicirati s njim. Uglavnom grubo mi kaže da neću roditi u vodi, da se slabo otvaram i da mogu ući u kadu ali da ću sigurno roditi vani. Pogledam ga i samo mu oštro odgovorim «dobro». On se tu malo zbuni i ništa mi više ne kaže. Možda je nešto i rekao ali ja ga više nisam čula. Samo sam se željela vratiti u rađaonu gdje je bila moja primalja Mladenka i MM koji su mi u tom trenutku bili jedino bitni. Sve ostalo sam zaboravila. Doktor dolazi i treći put i ponovno mi nudi epiduralnu. Trudovi su sada skoro pa nepodnošljivi i već razmišljam da odustanem. Kada je pored mene a ja možda neću uspjeti. Gledam MM i pitam ga šta da radim. Dali da odustanem sada kad sam tako blizu? Vidim mu na licu da mu teško pada moja bol ali sjeća se mojih uputa da mi daje podršku kad ne budem mogla i sa malo nesigurnosti u glasu govori mi da ima još malo i da se ne dam ali da ako baš ne mogu da se ne patim i da prihvatim. Ipak skupljam zadnje atome snage i potpisujem papir s kojim odbijam epiduralnu. Vidim zabrinutost u očima doktora i primalje ali ne obazirem se na to jer nemam dovoljno snage za to. Imam osjećaj da više nemam više snage za ništa i polako me počinje biti strah da neću više izdržati ni jedan trud a kamoli jedan sat. Čak u jednom trenutku je molim da me lupi s nečim po glavi. Naravno da su odbile uz objašnjenje da su one tamo da mi pomognu da rodim a ne da me tuku. Prelazim u kadu i napokon uspijevam se odmoriti između trudova. Jedina stvar koju sam ponavljala od kada sam stigla u rodilište je bilo samo to da ako se ikako može da se izbjegne rezanje međice. I kod primalje M. dolazim do ohrabrenja da će sve napraviti što je u njihovoj moći da tako i bude. Trudovi su jaki ali ja uspijevam nakon toga skupiti malo snage za slijedeći trud. Primalje Mladenka i Jelena pokušavaju me što više opustiti i poticati me da se držim i da pravilno dišem. Muzika je tiha a svijetlo je prigušeno. Sve je baš onako kako treba biti. Niti jedan mišić na licu više ne mogu pomaknuti ali govorim primaljama da sam zapravo jako nasmiješena i kad bih mogla ja bih se smijala. Na to mi primalja M. odgovara da su one tamo da me nasmijavaju a ne ja njih. Na to joj ja kažem da bi joj najradije podignula spomenik koliko sam joj zahvalna što je tamo uz mene i na taj način mi pomaže. Stvarno se od srca nasmijala i rekla da joj to još nitko nije rekao. Sve mi je teže disati i sve više želim tikati ali taj trenutak nikako da dođe. Imam osjećaj da se svaki nepotreban mišić na mom tijelu zaustavio da ne troši nepotrebnu snagu koja mi je bila potrebna da dovedem ovaj porod kraju. Ispuštam glasove kako bi se suzdržala od tiskanja i to mi dosta dobro ide iako s tim glasanjem osjećam da ipak lagano tiskam. Primalja me drži pod kontrolom i kad mi malo počne bježati kontrola ona me stišava i vraća me na plitko disanje. Njene uputa bile su mi neophodne kao zrak koji sam tada disala. Ja sam imala kontrolu nad svime dokle god me je ona vodila. Položaj koji mi je odgovarao je bio na koljenima a još bitnija mi je bila voda koju mi je donosio MM. Voda u kadi je bila vruća i jako me je opuštala ali i razrjeđivala trudove što nije baš bilo super, ali meni je, jer sam imala dosta odmora između njih. U neko vrijem dolaze svi doktori koje nisam htjela vidjeti u tom trenutku, ali to zato jer je dr. F smjena završila i ja sam morala dobiti ove likove ovdje. Jedan je bio onaj dr. P. s kojim sam se natezala još kod pregleda u 36. tjednu. Drugi je bio onaj pedijatar s drugog pregleda a treći je bio neki mladi stažist. Njihov komentar kad su ušli u rađaonu je bio: «kakav je to tihi porod ovdje?» :rolleyes: . Moja primalja bila je jako zadovoljna da im može reći da je porod počeo i da će se dovršiti u kadi. Ja sam bila još sretnija. Pogotovo jer su to bili oni koji su najmanje vjerovali da ja to mogu. I napokon je primalja rekla – sada ćeš tiskati! Jupi :yay:! Samo sam to čekala. Dok me MM drži ispod pazuha ja napokon tišćem. Osjećaj je divan jer napokon osjećam da rađam, da ja donosim to stvorenje na svijet i da ću uskoro vidjeti svoje dijete. Snaga trudova je nevjerojatna i ja osjećam kako glavica prolazi kroz kanal. Sada već pipam glavicu i osjećam kosicu. Tiskam tri puta unutar jednog truda ali trud ne traje toliko dugo zbog vruće vode koja ih je i skratila tako da pokušavam tiskati i na «suho» ali to je nemoguće i u sljedećih sat vremena glavica uporno izlazi i vraća se natrag. Kod zadnjeg truda odlučujem da malecki mora vani jer se previše namučio i upirem svim snagama i za vrijeme, nakon truda i napokon glavica izlazi. Primalja je bila mokra skupa sa mnom i navijala je svim žarom da napokon izađe glavica. Sada treba nastaviti polako disati ali kako kad mi primalja viče da pogledam glavicu. Ja govorim da ne mogu i držim glavu nagnutu natrag jer je to jedini način da ne tišćem. Ona mi ponavlja još nekoliko puta da pogledam i ja napokon spuštam glavu da pogledam i u tom trenu dolazi trud, ja tisnem i beba doslovno izleti vani. Samo me nešto pecnulo i glavom mi je proletjelo da sam vjerojatno pukla ali ta misao me držala manje od sekunde.
11.03. rodio se naš predivan maleni Adrian :ljubav: . Gledam to maleno stvorenje koje pliva ispod vode dok ga napokon ne izvade i stave mi ga na prsa. Prvo što sam vidjela bila su ta dva malena tamna okica koja su me gledala. Nije ni plakao, samo me gledao. Bio je tako mekan i topli. Tako nestvaran kao da će svaki tren nestati iz mojih ruku. Bio je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Bio je nešto načudesnije što sam ikad dodirnula. Samo sam mu govorila – ćao ljubavi moja, ja sam tvoja mama. Tako si predivan. Morali su odmah prerezati pupčanu vrpcu zbog mogućnosti da imamo različitu krvnu grupu, tj. RH faktor, što se na kraju pokazalo kao točno. Tada je prvi puta zaplakao. I sekundu nakon toga osjetila sam iglu u ramenu. To je bio antibiotik jer je porod trajao duže od 12 sati od kada je puknuo vodenjak ali ništa me nije bilo briga. Ja nisam mogla vjerovati da je to maleno stvorenje moje i da je napokon s nama. MM je išao sa primaljom da ga slika i tada ga je prvi put držao dok sam ja porađala posteljicu. Ispraznili su kadu, stavili mi kateter jer sam imala puni mjehur i pritisnuli mi stomak. Bila je to puno gora bol nego kad sam rađala. Kad je doktor to htio ponoviti samo sam vrisnula da me ne dira i da ću pokušati sama. I hvala bogu da sam uspjela jer sam bila spremna zadaviti nekog da su me opet pipnuli. Onaj stažist mi je stavio dva šava za popravak jer je ispalo da sam imala puknuće I stupnja. Skoro ništa, površinska 2 šava. Šivanje je prošlo super nakon što sam mu dala upute da detaljno provjeri dali je ulovila anestezija prije nego li se približi sa onom iglom, što je jako ljubazno i napravio. Nakon toga smo ja, MM i naše maleno čudo napokon bili malo sami i Adrian je prvi put cicao. Još u rađaoni, odmah nakon poroda čula sam se sa mojima i njegovima. A kad sam stigla u sobu i dok sam čekala moje maleno, javila sam curama na forum. Morala sam javiti onima koje su mi slale toliku podršku i vibrice. Oporavak je bio nevjerojatan. Odmah sam sjedila skoro kao da nisam rodila. Uspjela sam. Nisam se dala smesti. Nije bilo lako ali bilo je onako kako sam željela. :)
