Maćeha

Od 10. mjeseca prošle godine sam maćeha 14- godišnjaku, uz to što sam majka dvoje djece od 12 i 10 godina. Obiteljska situacija je komplicirana, no imam muža punog volje, znanja i razumijevanja za cijelu stvar. Uostalom, znali smo u što ulazimo. Oboje smo bili razvedeni, ne svojom krivnjom.
Zanimaju me vaša iskustva, kako ste se nosile s izazovima maćehistva. Majka mog posinka je živa, no konkretno ne mari za njega. Radi se o emotivno zanemarenom djetetu, punom rana zbog odbacivanja, lošem đaku, no i potpuno zbunjenom pubertetliji kojemu biološka mama priča vrlo ružne stvari o tatinom novom braku, o meni i uopće je vrlo negativna i nakazna u životnim stavovima. Unatrag mjesec dana naglo se pojavila u njegovom životu, a on se priljubio uz nju i postao nepodnošljiv doma. Viđaju se svaku nedjelju (navodno čak i uče za ispravak jedinica). Sumnjam da je njena namjera iskrena, više mi se čini da joj je stalo da razori novi brak bivšem mužu (ona je napustila brak prije puno godina zbog drugih muškaraca), nego da joj je do sina. A taman sam uspjela, pažljivo i nježno, postići određen stupanj povjerenja kod posinka. Kad sam ga upoznala, nije se dao nikome niti dodirnuti, a kamoli pomilovati po licu. Otkad se pojavila biološka (ili prava, kako hoćete) mama, ja sam u debelom minusu s njim- ne trpi me. Ne moram napomenuti da vodim kompletnu brigu o njemu, od financija do roditeljskog i razgovora... i da me njegovo ponašanje strahovito boli. Tim više što sam često vlastitu djecu "zanemarila" na račun njega- jer sam procijenila da mu je potrebnije nego njima... Molim savjete, iskustva, komentare...

Vidim da ti je prvi post na rodinom forumu pa da ti zaželim dobrodošlcu. Ne znam ti pomoći osim vrlo općenitim savjetom, a to je da razgovaraš sa malim što više. Svejedno :love:

Uvijek se trudi oko njega, rezltati će se pokazati kad-tad.
A i tata se mora uključiti :love:

U pubertetu je, nema šanse da pokaže prave reacije, bori se za majčinu ljubav.
Budi čovjek i majka, kao i dosad. Ne govori ružne stvari o majci, al ni ne uljepšavaj odgovore. Daj ljubav, al ne na uštrb druge djece.
Odrast će i sve će mu bit jasno, donekle il skroz.



iskustvo koje imam slično je ulozi tvoje (biološke) djece

potpisujem krumpirić... govorim iz vlastitog iskustva, dijete zna cijeniti nečiju ljubav (i pozrtvovanost), možda ne kao pubertetlija, al kad odraste itekako. sve mu se samo kaže, i bez puno riječi. zato samo strpljivo... :heart:

Slažem se sa curama, došla sam ti pružiti podršku.
Svaka ti čast, samo hrabro dalje...

Sigurno ti nije lako kad vidiš da te ponekad ne prihvaća, no činjenica je da je 14 godina je najgora faza puberteta za većinu dječaka.
Mislim da se davanje puno ljubavi i podrške na kraju uvijek isplati. Za obje strane.

Citiraj:

---

Amare prvotno napisa

Od 10. mjeseca prošle godine sam maćeha 14- godišnjaku, uz to što sam majka dvoje djece od 12 i 10 godina. Obiteljska situacija je komplicirana, no imam muža punog volje, znanja i razumijevanja za cijelu stvar. Uostalom, znali smo u što ulazimo. Oboje smo bili razvedeni, ne svojom krivnjom.
Zanimaju me vaša iskustva, kako ste se nosile s izazovima maćehistva. Majka mog posinka je živa, no konkretno ne mari za njega. Radi se o emotivno zanemarenom djetetu, punom rana zbog odbacivanja, lošem đaku, no i potpuno zbunjenom pubertetliji kojemu biološka mama priča vrlo ružne stvari o tatinom novom braku, o meni i uopće je vrlo negativna i nakazna u životnim stavovima. Unatrag mjesec dana naglo se pojavila u njegovom životu, a on se priljubio uz nju i postao nepodnošljiv doma. Viđaju se svaku nedjelju (navodno čak i uče za ispravak jedinica). Sumnjam da je njena namjera iskrena, više mi se čini da joj je stalo da razori novi brak bivšem mužu (ona je napustila brak prije puno godina zbog drugih muškaraca), nego da joj je do sina. A taman sam uspjela, pažljivo i nježno, postići određen stupanj povjerenja kod posinka. Kad sam ga upoznala, nije se dao nikome niti dodirnuti, a kamoli pomilovati po licu. Otkad se pojavila biološka (ili prava, kako hoćete) mama, ja sam u debelom minusu s njim- ne trpi me. Ne moram napomenuti da vodim kompletnu brigu o njemu, od financija do roditeljskog i razgovora... i da me njegovo ponašanje strahovito boli. Tim više što sam često vlastitu djecu "zanemarila" na račun njega- jer sam procijenila da mu je potrebnije nego njima... Molim savjete, iskustva, komentare...

---

draga, koliko vidim nalazimo se u više manje sličnoj situaciji, samo što sam ja maćeha dvjema djevojčicama 10 i 6 godina i čija majka se ponaša otprilike kao i majka tvog posinka.
mi živimo zajedno unazad 2 godine i moram ti reći da je starija kćer bila i još uvijek jednim dijelom je slična tvom posinku.
ja nisam pedagodo, ni psiholog i više manje nisam imala ničiju podršku ni pomoć u uspostavljanju odnosa sa djecom osim MM-ove.
kako sam uspjela? nemam ni sama pojma. znam da sam puno puno vremena provodila s njima, razgovarala, igrala se, uključivala ih u sve što se dešava, radi....
A. je danas sasvim drugo dijete od onog što je bila, a bila je dijete koje se nikad nije smijalo, uvijek namrštena, ljuta..... još uvijek se borimo sa svim tim, ali pomaci se vide.

moji kratki savjeti bi mogli biti sljedeći:
- daj mu do znanja da si tu kad god i za što god da te on treba
- pomozi mu i kad misliš da mu ne treba pomoć
- ne zanemaruj svoju djecu jer ćeš imati osjećaj krivnje a to će se onda loše odraziti u tvom odnosu prema svima, uključi njega u sve što radiš sa svojom djecom
- koliko god njegova majka bila loša osoba, uvijek o njoj govori u pozitivnom tonu, a on će sam shvatiti sve
- često puta će te rasplakati, i mislit ćeš da je sve uzaludno, ali vjeruj nije, bit će rezultata
- korak po korak, situacija po situacija...tako otprilike ide

ako ti bilo kako mogu pomoći, tu sam
:love:

i ja ti samo dajem podrsku i da izdrzis :love: kad prodje pubertet on ce znat cijenit tvoju ljubav i paznju, ma cijeni je i sad al je zbunjen, pokusava se dodvorit mami koja mu neodstaje i koju nikad nije imao sto je isto razumljivo, no sigurno ce sve s vremenom sve sjest na svoje. drzi se :love: :taps:

Bože dragi, predivne ste! Puno vam hvala, silno ste me ohrabrile! :heart: :heart: :heart:

Već si dobila super savjete. Mogu samo ponivit: nikad ružno govoriti o biološkoj majci, pa čak ni opravdanu kritiku - to je dio njihove privatnosti i ne će biti dobro primljeno koliko god ti imala najbolje namjere. Savjetujem ti da ne govoriš ni lijepo ni pohvalno, jer koliko god to zvučalo čudno, i to izaziva nepovjenje. Ne izražavaj mišljenje o biološkoj majci jer sve što kažeš može se lako upotrijebiti protiv tebe. Biološka majka obično privrženost mačehi doživljava kao prijetnju i kod djeteta može pokušati zbog toga izazvati osjećaj krivnje.
Vjerojatno ni ona sama ne zna što bi i kako bi. Mislim da svi trebate dati jedni drugima priliku. Savjet stručnjaka tu ne treba izostaviti iako su pubertetlije jako neskloni i pomisli na psihologa.
Sretno :love:

Kod nas je situacija da se mm razišao sa tadašnjom ženom ( nisu bili vjenčani) a curica je bila 1,5 godina.
Bilo je strašno teško, mm je bio u komi ali od pritiska (nje) socijalne službe, pokušaja tako ružnih stvari da me sram napisati na što je bila spremna ta žena. Mi nismo imali još klinaca i ja sam se trudila da budemo u kontaktima, da održavamo veze...njegova mama je uvijek govorila " ne forsirati kad bu htela bu došla" nije istina, vjerujem da sam sada nagrađena sa divnim odnosom samo zato što sam bila uporna da mala i mama znaju da se brinemo , da i kod nas ima svoj krevet itd.
sada ima 12 godina mi imamo 2 cure...i ja sam najsretnija na svijetu kad nas vidim zajedno i kako se njih 3 vole....i svaki put kad odlazi kažem " imate li bilo kakvih potreba, trebate li pomoć mi smo tu. Ako trebaš prevoz ( nemaju auto i ne vozi mamin muž) zovi nas. I tako neopterećno pričam o svemi i spomenem i njenu mamu i uvije ljepo i mislim da nikada neču ispričati kako je bilo teško doći do toga.

oprosti, znam da je teško ali sa dobrom voljom svih strana uspijeh je uvijek zajamčen!
želim Vam svima sve najbolje i da si budete dobri a to što je dijete u pubertetu.. :? pa i sa svojima teško izlazimo na kraj...

:love:

Eto me nakon par mjeseci... situacija se meni i mom posinku baš i nije pomaknula na bolje. Posinak je krenuo u srednju školu u drugi grad (bio je jako protiv toga, ali nije imao drugi izbor zbog loših ocjena), u međuvremenu mu je umro djed za kojeg je bio jako vezan, njegova mama je dovela u svoju rodnu kuću drugog čovjeka (zbog kojeg je i ostavila obitelj). Previše toga odjednom za njega. No ja se i dalje osjećam jadno u vezi njega: brinem se i trudim - njemu je to bezveze, čak mi otvoreno kaže da bi to sve bilo ok da sam ranije došla u njegov život, ali da mu je sad prekasno za to. Da mu ništa ne znače obiteljske večere ili obroci ili razgovori ili zajedničko glupiranje ili gledanje TV-a jer mu je prekasno za sve to. Povremeno, vrlo rijetko mi dođe i povjeri mi se (zaljubljen je u stariju djevojku), pita za savjet, no meni je to tako malo! Često se osjećam kao krpa: kuham mu, perem ga, zarađujem za njega, ne spavam kad u subotu ide van dok se ne vrati... , proživljavam s njim njegove probleme, srditosti i duge šutnje... ali među nama još nema čvrstoga "linka". Teško mi to pada. Dođe mi da odustanem, ali takva pomisao me jako deprimira, osjećam se neuspješnom. Pravi se velik i snažan, i njegov tata ga podupire u tom "muškom" ponašanju, a meni je to tako neprirodno... istina je da je puno zreliji od svojih vršnjaka, ali isto mi je tako jako neprirodno koliko odbija emotivnu bliskost... što da radim?

Voli ga i budi nježna i brižna i dalje. Daj mu svoju vjeru u njega i ljubav bez da tražiš išta od njega zauzvrat. Dug je put, ali on će odrasti i znati iako to sada ne priznaje da si mu oslonac u životu, i u glavi će imati pregršt tvoje pažnje i ljubavi.
Znam da te to ne može utješiti, ali ja sam majka 14 godišnjaka i iako imamo divan odnos on rijetko krene da me zagrli ili poljubi (a nekad je bio maza), jednostavno sve manje pokazuje osječaje i naravno - pubertet čini svoje. No znam da će ga to proči i da zna da ga beskrajno volim.

:love:

Amare, daj mu strpljenja, to je ranjeni dečko koji se ne usudi otvoriti prema tebi, ali jako dobro vidi što mu pruža, i vjerujem da će, kad savlada krizu u koju je zapao, jako dobro znati tko je ustrajao uz njega. Budući da ga je mama iznevjerila, očito ima problema sa povjerenjem, pa testira tebe. Budi strpljiva kao Gandhi :* sigurna sam da ćete s vremenom nadvladati njegove probleme.

Po meni je jako dobar znak što ti se uopće povjerava. Znači da ste na pravom putu.

Citiraj:

---

Amare prvotno napisa

Povremeno, vrlo rijetko mi dođe i povjeri mi se (zaljubljen je u stariju djevojku), pita za savjet, no meni je to tako malo!

---

ovo su dragocjenosti iz kojih bi trebala crpit snagu, svaki put kad ti je tesko pomisli na taj makar samo 1 trenutak kad ti je nesto pvjerio, to je veliki iskaz povjerenja od tako ranjenog djecaka.

ja bi rekla da si uspjela! i to puno! nikako da si neuspjesna!

samo hrabro! :* :love:

inače, i sama sam maćeha 13 godišnjoj curici, i taj odnos raste s godinama, i nije uvijek lako. Ali isplati se.

potpisujem joe.

amare, u toj vašoj vezi između njega i tebe nisu bitni tvoji osjećaji (uspjeha) koliko njegovi osjećaji. tako da ne očajavaj, samo polako nastavi tim iskrenim načinom - isplatit će se. u tvom postu se vidi da ti se on polako približava, treba samo biti ustrajna, i tu,pored njega, kad te zatreba (naravno, ne smiješ zbog toga zanemariti svoju djecu, muža, a bome ni sebe).

na dobrom si putu, ne posustaj.

[quote="krumpiric"]U pubertetu je, nema šanse da pokaže prave reacije, bori se za majčinu ljubav.
Budi čovjek i majka, kao i dosad. Ne govori ružne stvari o majci, al ni ne uljepšavaj odgovore. Daj ljubav, al ne na uštrb druge djece.
Odrast će i sve će mu bit jasno, donekle il skroz./quote]

Ja bih potpisala ovo.

Daj vremena i sebi i njemu...svima.

Govorim iz perspektive (nekad) dijeteta koje je imalo/ima macehu.
Doduse ja sam odrastala s mamom, a tatu i macehu sam vidjala jednom, dva puta tjedno i vikendima.
Moji su se rastali kad sam imala 5 a tata se ponovno ozenio kada sam imala 16. Bio mi je to poprilican sok, ali sve je islo polako. Nisu nista forsirali, ona se nije nametala, sve je nekako islo svojim tokom i sada imamo super odnos.

Jednog dana kada bude dovoljno zreo da shvati i prihvati cijelu situaciju tada ce uvidjeti stvari, a do tada ti mu budi to sto jesi sa puno razumijevanja i ljubavi......kao sto do sada i jesi sto se vidi iz njegovog priblizavanja tebi sto je uspjeh kod pubertetlije koji su ionako nepovjerljivi prema cijelom svijetu.

Mislim da postupas ispravno i da ste na pravom putu. Vas odnos sada je kao mala ranjiva biljcica kojoj treba puno paznje, ljubavi i jednog dana ce ojacati i procvjetati. Malo pateticno, ali stvarno je tako.
Samo naprijed, korak po korak.....
:love:

amare :love:

znam da ti se čini da nema napretka ali onaj tko traži savjete od nekoga - ima u tu osobu puno povjerenja... pođi od sebe- nećeš se obratiti za savjet nekom na ulici nego osobi kojoj vjeruješ... pogotovo u pubertetu kada su mladi ljudi jako osjetljivi i nepovjerljivi... to ti pokazuje da usprkos tome što on govori ipak ti vjeruje... a u pubertetu zaista svašta govorimo :roll:

i dalje ga pozivaj na obiteljska okupljanja i uvijek naglasi kako ti je drago kada je sa vama... kada kaže da je prekasno, objasni mu da ispred sebe ima dug život i da je proteklo vrijeme prošlo, da se ne smije vezivati toliko na prošlost nego gledati u budućnost... i da ćeš biti tu za njega... nikada nije prekasno, najmanje za ljubav...

razumi ga, poštuj ga i voli ga... ako njegova mama sada napravi nešto lijepo pohvali TU gestu... ne mamu, jer ako on vidi da mama nije ok a ti je hvališ :/ gubiš povjerenje ... hvali baš gestu -npr. lijepo što mama uči sa tobom... ako nemaš što lijepo za reći radije šuti...

najvažnije u svemu je da ne smiješ zaboraviti sebe, svoju djecu i svog muža... dok imaš vas, moći ćeš i klincu pomoći...

Citiraj:

---

Amare prvotno napisa

Često se osjećam kao krpa: kuham mu, perem ga, zarađujem za njega, ne spavam kad u subotu ide van dok se ne vrati... , proživljavam s njim njegove probleme, srditosti i duge šutnje... ali među nama još nema čvrstoga "linka". Teško mi to pada. Dođe mi da odustanem, ali takva pomisao me jako deprimira, osjećam se neuspješnom. Pravi se velik i snažan, i njegov tata ga podupire u tom "muškom" ponašanju, a meni je to tako neprirodno... istina je da je puno zreliji od svojih vršnjaka, ali isto mi je tako jako neprirodno koliko odbija emotivnu bliskost... što da radim?

---

Draga, znam da on nije tvoje biološko dijete, ali možda bi trebala odbaciti kako se ti osjećaš jer on je puno mlađi od tebe i očito konfuzan zbog svega što mu se događa. Dijete voli roditelje ma kakvi god da jesu. Ako u tvom ponašanju ima i malo netrpeljivosti prema njegovoj biološkoj majci, neće te prihvatiti. Ma kakva da je, ona mu je majka. Znam da se ti brineš za njega i svaka ti čast na tome. On će to jednog dana shvatiti i cijeniti. Ma cijeni on to i sada i voli te, ali on će uvijek najviše voljeti svoju majku i s tim se svi pomirite. Tek tada ćete moći izgraditi zdrav odnos. Uključi u to i tm. Malom očito treba podrška i razumijevanje. Sretno! :love:

Citiraj:

---

Girica prvotno napisa

Dijete voli roditelje ma kakvi god da jesu. Ako u tvom ponašanju ima i malo netrpeljivosti prema njegovoj biološkoj majci, neće te prihvatiti. Ma kakva da je, ona mu je majka. Znam da se ti brineš za njega i svaka ti čast na tome. On će to jednog dana shvatiti i cijeniti. Ma cijeni on to i sada i voli te, ali on će uvijek najviše voljeti svoju majku i s tim se svi pomirite. Tek tada ćete moći izgraditi zdrav odnos. Uključi u to i tm. Malom očito treba podrška i razumijevanje. Sretno! :love:

---

to sam ti i ja dosla reci

:D Imam fantastičnu vijest! Mome posinku se dogodila jedna glupost (bio je na krivom mjestu u krivo vrijeme i pripit) no na njega je to djelovalo u pozitivnom smislu! Otvorio mi se, povjerio, ispričao mi sve svoje najdublje tajne, boli (posebno smo dugo pričali o njegovom odnosu s mamom i o tome kako se osjeća krivim za rastavu te kako mu nije jasno zašto mama već 2 godine nije pitala za njega...) sve, baš sve mi je rekao o sebi... da je probao joint, da je zaljubljen i o čemu priča s tom curicom... Bože dragi, bila sam presretna i zaprepaštena ogromnom količinom povjerenja. Putovali smo i razgovarali sat i pol... sve što god sam mu u ovih godinu i pol dana govorila, sve je jako uzimao k srcu a ja sam mislila da me ignorira... rekao mi je da sam mu jako pomogla da oprosti mami i da se ne osjeća više kriv...
Tako sam sretna! Beskrajno vam hvala , svima koje ste me podržavale. Zaista sam se ovdje pojavila u trenutku kad sam bila očajna...

Držite mi fige da i dalje uspijemo održati takava odnos i da ne fulam kad me pita za savjet... da ne iznevjerim njegovo povjerenje!

:heart:
Vidiš da se strpljivost i upornost isplati! Baš me raduje ovaj (divovski) pomak :love: .

Amare, držim fige! :heart:

ovo je prekrasno :heart:

:heart: jako mi je drago
super si napravila što si ga saslušala umjesto da mu držiš prodiku!