Duga priča o kratkom porodu - kako sam rodila Anu
Prošla je cijela godina dok sam ja uspijela dovršiti svoju skoro-pa-napisanu priču. Ali bolje ikad nego nikad...
Uvijek sam prezirala američke filmske klišeje o porodu – buduću mamu uhvati prvi trud i/ili vodenjak pukne usred restorana, ona se u panici hvata za trbuh, budući tata panično pali auto i onda u ludoj vožnji jure u rodilište, usput zgaze pokojeg nedužnog prolaznika, stižu u rodilište, mama rađa u hipu, svi viču push, push, tata se potuče s doktorom, mama sretna, pliva u znoju lica svog (ali šminka i frizura su naravno besprijekorne), beba se rodila, happy end. A onda sam i ja doživjela jurnjavu u rodilište - nismo doduše nikog pogazili putem i tata se nije potukao s doktorom...
U priči o Aninom rađanju dugujem koju riječ i o prva dva poroda u Zajčevoj bolnici.
Paulu sam rodila nakon samo 5 sati trudova, dobila sam svoje trudove, otvarala sam se brzo, ali me svejedno dočekala i obavezna amniotomija, drip, epiziotomija i sva dodatna oprema koja se već dobiva u hrvatskim rodilištima. Bila sam sama, jako me boljelo, bilo mi je vruće i umirala sam od žeđi, a nikog da mi bar da krpicu da ovlažim usta. I naravno da je sve postalo nevažno u trenutku kad sam rodila svoju savršenu bebicu, kojoj do poroda nisam htjela znati spol. A najteže mi je padala odvojenost od bebe - zbog gužve u rodilištu sam je dobila tek nakon 30 sati, bez obzira na stalne molbe.
Daniel je došao desetak dana prije termina, voljom liječnika koji su na kontroli u rodilištu vidjeli da sam otvorena pet prstiju bez trudova i zadržali su me na porodu, a da se nisam pravo ni snašla. Bušenja vodenjaka i istiskivana i zadnje kapljice plodove vode sam se još dugo sjećala kao jako ružnog, jako nasilnog i bolnog. Dobila sam odmah nakon amniotomije svoje trudove, ali i neizostavni drip. Daniel je stigao stvaarno ekspresno–samo 90 minuta nakon što mi je probijen vodenjak, i dočekali smo ga njegov tata i ja, ovaj put sam imala rooming i bilo je ipak bolje.
Ali mi je ostao čudan i ružan osjećaj da je moj sin na silu deložiran iz mog trbuha...I kasnije sam često znala pomisliti koliko je njemu porod morao biti bolan i neugodan, kako je iz čista mira ostao na suhom, i onda u kratkom vremenu s umjetnim oksitocinom istjeran na ovaj svijet.
I onda sam si osvijestila zašto mi uvijek uvale drip u venu – moji trudovi na CTG-u izgledaju jadni i slabi – bez obzira na bol i na učinkovitost ni s dripom nisu prelazili vrijednost 40 od 100 (ne znam u kojim jedinicama je izražena jačina truda). I bilo mi je žao što su liječnici tako slijepo vjerovali brojkama koje opisuju trudove...
Moja prva dva poroda su bili daleko od onoga što sam ja smatrala idealnim, pa ipak su mi to bili najljepši i najuzbudljiviji trenuci u životu. Trenutak kad sam ugledala svoje bebe ne može se stvarno ni sa čim usporediti, ali ja sam osjećala i da mi je nepotrebno uplitanje oduzelo dio ljepote poroda. A kasnije, kada sam pročitala popis nuspojava kod davanja umjetnog oksitocina, shvatila sam i da je ta potpuno nepotrebna indukcija mogla samo nepotrebno ugroziti moje dijete i mene. Zbog te uznemirenosti sam oduševljeno potpisala Rodinu peticiju „moje tijelo – moj porod“ i nadala sam se da ću imati priliku još rađati i osjetiti kako samo svojim tijelom mogu donijeti dijete na ovaj svijet.
I dočekala sam i svoju treću trudnoću. Tjedni su prolazili, na sredini trudnoće sam se počela otvarati, morala sam mirovati i sve sam više preispitivala mjesto gdje ću roditi. Znala sam da putovanje izvan Zagreba ne dolazi u obzir, jer sam vjerovala da ću i ovaj put roditi brzo.
Stalno me mučila dilema SD? Merkur? Ili ipak SD? Danima sam gledala novine i uspoređivala broj rođenih na SD i u Merkuru, gledala sam kalendar i sa olakšanjem vidjela da mi termin ne pada u vrijeme punog mjeseca. Stalno sam živjela u nekom grču i strahovala da ću opet uletjeti u gužvu i biti odvojena od bebe. Printala sam plan poroda, davila muža sa strateškim planovima i njegovim dužnostima kod mog poroda, jer sam znala da nisam ni inače borbena ni raspoložena za natezanje s ljudima, a pogotovo u situaciji u kojoj mi je najvažniji mir i opuštenost. Spakirala sam i pamučnu kapicu i pelenu u torbu za rađaonicu tako da preduhitrim odvajanje bebe zbog pothlađivanja.
A onda sam se nekako smirila i osjetila da previše planiram, da sad više ne trebam razmišljati o svom uplitanju i djelovanju. I da je vrijeme da se konačno prepustim u Božje ruke.
U subotu, dvanaest dana prije mog termina, u punom smo sastavu (gepardica, mačak, gusar i debela gusarica) otišli u Samobor. Klinci i muž su trčali Srakotrk, ja sam se samo odgegala stazom, srela neke drage Rode, fotografirala svoje maškare i uživala na suncu nakon dugih dana mirovanja. Bili smo s prijateljima i zezali smo mog muža da ne bi bilo dobro da me sad uhvate trudovi, jer njega ovako namazanog i zamaskiranog nitko ne bi pustio u rodilište...Kćer je taj dan otišla spavati kod svoje najbolje prijateljice, a muž i ja smo odlučili iskoristiti priliku dok su moja mama i baka kod nas i otići u kino. Gledali smo Malu miss Amerike, guštala sam u svakom trenutku, što zbog filma, što zbog toga što jaaako dugo nisam bila vani, a bome sam znala i da neću tako skoro imati priliku za izlazak. Navečer sam se još čula s Morwen kojoj je upravo završavalo vatreno krštenje – prvi tjedan dežurstva na SOS telefonu. Nisam se stigla odmah javiti i bilo mi je zgodno kako je prokomentirala da je već mislila da sam u rodilištu. Ja sam vrlo samouvjereno mislila kako ću roditi na termin, ili možda samo koji dan ranije.
No, u nedjelju me malo prije 7 probudila bol za koju sam vrlo sigurno osjetila da je to – to. Prvo mi je pala vrlo heretička misao na pamet – rodit ću, a publikacija koju pišem nije još gotova...Onda sam se ustala i uzela sat u krevet da prekontroliram razmake između trudova. Muž se probudio, pitao što mi je (zna on da se ja samoinicijativno izvlačim iz kreveta u tako ranu zoru samo radi više sile...). Rekla sam da osjećam kontrakcije, a on se samo pospano okrenuo na drugu stranu i promrmljao: Lažnjaci, dušo...
Ali nisu bili lažnjaci. Vidjela sam da su išla dva truda u nekih 10-15 minuta i shvatila da ću danas roditi, ali bih mogla i još malo odspavati, jer nije bilo baš previše bolno. Sinak se probudio oko 8, došao na kratko maženje i odšetao u sobu bakama da popije „kavu“ s njima. A meni je konačno došlo u svijest da ću danas upoznati svoje treće dijete, svoju Anu.
Sve sam obavljala bez žurbe. Moja mama i baka su baš tu nedjelju trebale putovati kući u Slavoniju. Došla sam u kuhinju i rekla mami da su krenuli trudovi i da će izgleda ipak odgoditi povratak u Vinkovce. Mislim da barem slijedećih sat vremena mama nije vjerovala da je porod krenuo i da je mislila da je zekam samo radi nagovaranja i odgode puta...Ja sam se šetala po stanu u pidžami, nadopunjavala torbu za rodilište, pila mlijeko. Kad je došao trud, najviše mi je pasalo odšetati polako u hodnik, i nasloniti se čelom na niski ormarić, a ruke staviti iznad koljena i ljuljati se lijevo-desno. Onda bih se vratila u sobu i pričala sa ostalima. Nije bilo previše bolno, trudovi su dolazili u valovima, osjetila sam da postaju učestaliji, ali bili su moji i nosila sam se s njima (i oni su nosili mene) bez ikakve muke. Sve je bilo vrlo opušteno, pa moju mamu i baku nije uhvatila njihova uobičajena panika, a muž je komentirao kako je super da sam kod kuće, da bih sad rodilištu sigurno već bila vezana uz krevet, s dripom u veni. Otišla sam se istuširati, i dok sam bila pod tušem iznenadila me silina boli, osjetila sam da su mi trudovi puno lakši na suhom, pa je tuširanje trajalo puno kraće nego što sam planirala. Onda sam upalila komp i provjerila je li koja od mojih zimnica danas u rodilištu – i vidjela da je i Elie krenula na SD. I uskoro sam shvatila da trudovi još uvijek traju puno, puno kraće od minute, ali su postali nekako intenzivniji, i rekla sam mužu da mi se čini da je vrijeme da krenemo. Pusila sam sina, mamu i baku, prijateljima smo javili da je porod krenuo, pa je Paula s njima otišla u crkvu, i dogovorili smo se da muž poslijepodne dođe po nju.
Oko 11 smo se ukrcali u auto i krenuli iz Novog Zagreba, a ja sam uskoro osjetila da su se trudovi jako pojačali i da novi trud dolazi svake minute. Kod Bundeka sam počela puhati i stenjati s trudom, kao tenisači kad udaraju lopticu. Muž je ponavljao, kao pred ispit: znači, nećeš drip, bušenje vodenaka, ni rezanje. Ja nisam više govorila, u tom trenutku sam mislila samo kako je apsurdno da sad pušem u autu i mislim hoću li stići na vrijeme, umjesto da sam lijepo na toplom u svom stanu, a da babica dođe k meni. Kad smo došli na Miramarsku skinula sam čarape i otpustila remen na cipelama da ubrzam presvlačenje kad dođemo do rodilišta (i iskreno, mislila sam da ću roditi u autu, pa nisam htjela da mi čarape smetaju). Na zelenom valu je muž u jednom trenutku prokomentirao „ovdje je samo desno skretanje, nitko se ne uključuje, zar ne“ i prošao kroz crveno. Inače, bila je sreća da je nedjelja dopodne i da nema gužve u gradu, ali smo gotovo na svakom semaforu ulovili crveno svjetlo.
Konačno smo se dovezli do SD, obišli bolnicu, parkirali se nekih 500 m od glavnog ulaza, i onda je muž htio da uđemo u bolnicu na stražnji ulaz, da si skratimo put. Međutim ja sam ga poprilično iznervirano uvjeravala da to što vidi pred sobom (veliki kompleks, okružen obiteljskim kućama) nije bolnica nego tko zna što, da ja tu ne idem jer ćemo se još izgubiti i da moramo dalje po cesti do glavnog ulaza. Sad je on vidio da se nema smisla svađati i uvjeravati s ludom rodiljom, pa je produžio s mojim stvarima. Ja sam nekoliko puta morala stati, sagnuti se i nasloniti glavu na ogradu, jer su trudovi dolazili jedan za drugim i bili su toliko jaki da nisam mogla hodati kad bi trud došao. Mislila sam kako bih stanarima kuće vjerojatno bizarno izgledala kad bi sad pogledali kroz prozor - pušem uz njihovu ogradu u kratkoj trudničkoj haljini, bez čarapa usred veljače...
No ipak, dokopali smo se ulaza, ali sam u trenutku kad smo ušli u bolnicu shvatila da sam bila samo u trudničkoj ambulanti i da nemam pojma gdje je rodilište. Na šalteru informacija nije bilo nikog, pa smo ušli u čekaonicu ambulante, ja sam se opet sagnula i puhala u trudu, muž je istrčao na stepenice straga i zvao ima li koga. Nije bilo nikog, pa smo se vratili u glavno predvorje i srećom nas je netko uputio na lift. Konačno! Opet me uhvatio trud, stavila sam čelo na rukohvat i stenjala u ritmu truda, i čudila se sama sebi koliko mi je svejedno što će ljudi u liftu misliti (inače sam poprilično zakopčana osoba i u normalnoj situaciji bih se grozno sramila da tako privlačim pažnju). Stigli smo pred rodilište, muž je pozvonio i kad je sestra otvorila vrata, viknuo: Mi rađamo!
Sad mala digresija. Ja inače ne volim te izraze: trudni smo, rađamo, rodili smo. Nekako osjećam trudnoću, porod i dojenje kao svoju, žensku snagu, kao što mi je jednom prlikom jedan svećenik rekao – žene su sustvarateljice s Bogom...A i moj muž inače ne spada u muškarce koji bi taj izraz koristili, iz uvjerenja, ili iz sentimentalnosti. No ta me njegova rečenica silno dirnula, osjetila sam koliko je ove trenutke dolaska naše mlađe kćeri na svijet proživljavao skupa samnom. On se inače ne sjeća da je to rekao...8)
Uglavnom, otvorila nam je ne baš predobro raspoložena babica, i rekla: A gdje rađate? Sve je puno! I zatvorila nam vrata pred nosom!:shock:
Ja sam lijepo nastavila puhati i stenjati, pred prisutnima koji su čekali u predvorju, muž, sad već prilično uspaničen, zvonio je opet, i kad se babica pojavila, rekao "Gospođa rađa" :mrgreen: Poslije je pričao da mu nije jasno kako je izvalio tako apsurdnu rečenicu za svoju rođenu ženu...a tog se opet ja ne sjećam. No, ovaj put se babica smilovala, pogledala me i pitala koji mi je porod, i da li me jako boli. I pustila me unutra.
Rekla sam da su mi trudovi jako česti ali ne previše jaki. Nisam bila baš objektivna, ali nije mi bilo za zamjeriti, ipak sam dvaput rađala uz jaki drip...
Jedva sam se uspjela presvući i ući u prerađaonicu. Tamo su bile dvije rodilje, jedna je cupkala na žutoj lopti. Doktor me pregledao, pregled je trajao valjda djelić sekunde, i pitala sam samo – koliko je? A on se nasmijao i rekao – samo što nije. Ne znam ni kako sam uspjela hodati do zadnjeg boksa.
U dnu prostorije stajao je doktor Stanojević i grijao pelenicu pod lampom – pelenu koja će uskoro grijati novorođenu bebu, možda baš moju. To je bila tako umirujuća slika, i osjetila sam kako me preplavljuju mir i sreća – tu sam, na toplom, nisam završila na cesti ni u spremištu za metle i sad ću roditi. Sjela sam na stolicu i istog trena mi je puknuo vodenjak , a topla voda se izlila po podu. A ja sam se sjetila Majine priče s poroda, kako je taj osjćaj spontanog pucanja vodenjaka, koji sam ja prvi put osjetila rađajući svoje treće dijete, opisala kako kraljevski. I baš sam se tako osjećala, presretno i zahvalno. Vidjela sam pored sebe doktora koji je čitao podatke iz moje trudničke knjižice, a ja sam ih potvrđivala dok me nije zaustavio novi trud. Vidjela sam u trudničkoj knjižici isprintan svoj plan poroda – nitko ga nije stigao ni razmotati. Babicu sam u slijedećoj kratkoj pauzi upitala hoće li muž stići. Samo je kratko odmahnula – neće muž stići. Spominjala sam svoju želju da me ne reže, spominjala sam kontrolirano tiskanje i bila sam istovremeno svjesna da riječi koje izgovaram ne čine rečenicu, da zvuče potpuno nepovezano i nesuvislo. Ona mi je davala upute o disanju, osjetila sam kako me masira, ali sam jedino mogla prepusti ti se silini poroda koji donosi moju kćer. U jednom je trenu babica rekla "Evo, glavica je napola vani!"
Pogledala sam, i vidjela malenu, naboranu glavicu kako izlazi na svijet. Taj trenutak je trajao jednu kratku vječnost, dovoljno da me ostavi bez daha i da se stignem čuditi ulijepljenoj kosici. A slijedeći trenutak je maleno toplo tijelo kliznulo van, i začuo se negodujući le-le. Odmah je stigla na moj trbuh, i odmah je prestala plakati :heart:
Dok sam stavljala svoju prekrasnu, savršenu, ružičastu djevojčicu na prsa, babica mi je dala injekciju oksitocina za izlazak posteljice – bila je to jedina intervencija, i to mi je bilo potpuno svejedno. A mala Ana je odmah počela marljivo sisati, dok sam se ja topila od sreće i zahvalnosti Bogu, zahvalnosti na svom trećem djetetu i na ovom trenutku bliskosti koji je baš ono što sam osjećala da porod treba biti – novorođenče koje je stiglo na nježan način na ovaj svijet i koje je odmah došlo u sigurnost maminog zagrljaja :heart:
Pitala sam babicu je li me rezala, i kad je rekla da nije, zahvaljivala sam joj se dugo i nesuvislo, kao i malo prije kad sam je molila da izbjegnemo epiziotomiju. Posteljicu je pogledala mlada doktorica uz komentar – baš je šesna! Pogledala sam i ja i pomislila kako je jako mala i kako je to nažalost mali maseni udio u onih 17 kila koje sam natukla u trudnoći :mrgreen:
Istovremeno je moj muž zvonio po treći put i molio da ga puste, pa je čuo da sam upravo rodila. Kad je došao u boks, zatekao je Anu već na prsima, i zaljubio se na prvi pogled, naravno. Proveli smo dosta vremena skupa u boksu, samo nakratko prekinuti vaganjem i kratkim kupanjem (2950 g, 49 cm). Muž je telefonirao, zvali smo djecu da im javimo kako im se rodila sekica, dok je Ana je uporno i dugo sisala.
Kasnije, kad su me izgurali na hodnik, čula sam kako doktor govori jednoj rodilji – prirodni je porod precijenjen, a ja sam si mislila – o, i ne slutiš koliko se varaš
Ovako napisano sve djeluje duže nego što je stvarno bilo. Zapravo je od dolaska pred rađaonu ukratko išlo otprilike ovako: Mi rađamo – ušla i presvukla se – koliko je – samo što nije – došla do boksa – pukao mi vodenjak – doktor provjerava osnovne podatke – molim vas nemojte me rezati – muž neće stići – glavica je napola vani – i u 11:25 sam dobila moju pahuljicu u naručje...
