poticaj kao spoticaj

dragi roditelji,

već neko vrijeme razmišljam o nečem pa da podijelim to s vama i doznam kakva su vaša mišljenja.

mališ mi ima godinu dana i gledam ga okruženog raznim igračkama - šarenilo na podu počevši od puzzla koje su po cijelom dnevnom boravku, zatim tu je gomila šarenih igračaka (većina priizvodi nekakve zvukove), nerijetko je istovremeno upaljeno i po 2 kompjutera, plus tv, radio..... i trčkaea on tako svakodnevno u tom šarenilu, gledam ga kako se rijetko kad dulje zadrava na jednom predmetu....

hm...poticaji - gomila poticaja iz okoline, mnoštvo audio-vizualnih poticaja. u jednu ruku pomažu razvijanju, a s druge strane, gdje je granica koju ne bi trebalo preći jer višak poticaja, razumljivo, ne radi u korist pažnje i koncentracije.

kako vi gledate na ovu teme?
razmišljate li kakve ljude stvaramo u okružju koje je prepuno poticaja?

iskreno, ja se ponekad bojim da je ovo, među ostalim, jedan od faktora anksioznosti s kojim se mora nositi sve veći broj predstavnih mlađih generacija. mnoštvo mogućnosti koje treba razumjeti, mnoštvo prepreka i zadataka koje treba svakodnevno rješavati....nije li ponekad prevelik teret stavljen na ovim našim mališanima?

srećom pa su oni više orijentirani na nas, naša lica, naš govor... i ukoliko nisu samo prepušteni tim podražajima i poticajima iz okoline mislim da neće biti nekih posljedica.
moj malac je kao i tvoj, jednogodišnjak, i tv ga skoro pa uopće ne zanima. privuče ga pokoja reklama i tu njegovo zanimanje završava.
zanimljivije mu je pronaći, recimo, rupicu na nogavici tatine trenerke ili mu pokušati skinuti cvikere s lica ili nam gurati prstiće u nos i gristi nas za bradu...

da...
ma ni moj ne gleda tv, no ono što me pomalo brine je upravo to da htjeli ili ne razne informacije iz okoline ostaju zapamćene, urezuju se u mozak bez da ih mi nužno osvještavamo. one su tu, zabilježene u podsvjesti i onda kada to ne želimo.
jako mnogo takvih sadržaja mozak mora "obraditi" svakodnevno, a s mnogim audio-vizualnim poticajima koje klincima serviramo u obliku igračka....nije li to malo preveć svega?

svojevremeno sam s klincem posjećivala jednu dr. sa defektologije i ona me savjetovala da pročistim prostor u kojem beba provodi vrijeme upravo zbog fokusiranja, zadržavanje pažnje dulje na jednom predmetu, lakšeg uočavanja. to sam i učinila, no ne mogu kikaća zaštiti baš od svih podražaja....pa se eto pitam, kako će se sve to odraziti, na koje djelove osobnosti će sve to utjecati....s jedne strane ga stalno potičem, no hoću li znati prepoznati kada je njemu previše? :/

Kad je M. bila beba zaista sam se trudila da u njenom vidokrugu nema više od 2-3 igračke. Mijenjali smo ih po potrebi, vadili spremljene, a spremali "upotrebljene", a kad smo se igrale zajednički nastojala sam da tv bude ugašen. I sad nastojim isto: ako razgovaramo ne želimo da nam smetaju zvukovi sa strane, u autu gasimo muziku ako putujemo nekuda dalje, a krene nas "ženski" razgovor i učim je da joj pisaći stol bude pospremljen kako bi se fokusirana na ono što u tom trenutku radi.
Za sada ima jako dobru koncentraciju, ali ne znam je li za to zaslužno sve navedeno ili je dijete jednostavno takvo.

Citiraj:

---

kuku.tree prvotno napisa

mališ mi ima godinu dana i gledam ga okruženog raznim igračkama - šarenilo na podu počevši od puzzla koje su po cijelom dnevnom boravku, zatim tu je gomila šarenih igračaka (većina priizvodi nekakve zvukove), nerijetko je istovremeno upaljeno i po 2 kompjutera, plus tv, radio.....

---

kikica je u toj dobi imala tepih neutralne boje, bez radija, televizije, kompjutera... na takvoj površini lako je zapažala igračke, i lakše se koncentrirala.

makni ta čuda s poda, pogasi zvukove - a ako je moguće - daj djetetu njegov kutak (ne znam da li ima svoju sobu)...

to ti je pitanje bez odgovora.
jednogodisnjaci imaju kratku paznju, to je fakta.
s djecom starije dobi koja imaju problem u koncentraciji jedan dio strucnjaka savjetuje asketsku okolinu, drugi navode da se moraju nauciti zivjeti u sumi podrazaja. ne znam jos gdje je istina, sklonija sam drugoj tvrdnji.
ono sto definitivno treba paziti vec kod malih beba je da ih se ne preforsira u podrazajima i da se postuje njihov ritam.

Citiraj:

---

sorciere prvotno napisa

Citiraj:

---

kuku.tree prvotno napisa

mališ mi ima godinu dana i gledam ga okruženog raznim igračkama - šarenilo na podu počevši od puzzla koje su po cijelom dnevnom boravku, zatim tu je gomila šarenih igračaka (većina priizvodi nekakve zvukove), nerijetko je istovremeno upaljeno i po 2 kompjutera, plus tv, radio.....

---

kikica je u toj dobi imala tepih neutralne boje, bez radija, televizije, kompjutera... na takvoj površini lako je zapažala igračke, i lakše se koncentrirala.

makni ta čuda s poda, pogasi zvukove - a ako je moguće - daj djetetu njegov kutak (ne znam da li ima svoju sobu)...

---

X. Jedino kaj kod nas tepih nije bio neutralne boje. Zapravo, kod nas ništa nije neutralne boje. Sve ostalo, kao sorciere.

Citiraj:

---

flower prvotno napisa

ono sto definitivno treba paziti vec kod malih beba je da ih se ne preforsira u podrazajima i da se postuje njihov ritam.

---

ida je kao beba (par mjeseci) imala u kreveticu (dok je jos tamo spavala :lol: ) bijelu plahticu s likovima drustva winnie the pooha - jarkih i jasnih boja, vrlo zivahnu...

ni jedan jedini put nije na njoj zaspala. i redovito se rasplakala do neslucenih razmjera.

Andrej je kao beba-jednogodišnjak bio vrlo osjetljiv na prekomjerne podražaje. Zapravo, to smo skužili već u dobi od par tjedana (mobili su ga izluđivali), a provlačilo se i kasnije (koju smo samo scenu imali zbog svirajuće slikovnice...)
Sad se i on bolje prilagođava raznolikijim podražajima (ipak odrasta ;) ), ali trudimo se da toga nema previše - tv nam nikad nije upaljen "uprazno" (zapravo, upaljen je samo kad on gleda crtić), ako sjedi za kompjutorom, CD se gasi i sl. U izboru igračaka također ga već bolje poznajemo, ali ako "sa strane" dobije nešto što ga previše uzbuđuje ili frustrira, sklonimo to za neku kasniju priliku.
Zasad, mislim da ima dosta dobru koncentraciju, ali pokazat će se s vremenom je li zbilja tako...

Mi smo se navikli (MM i ja) čim je sinko stigao iz rodilišta, nekako spontano nismo palili TV, sad ga palimo max na 45 minuta/dan, od kad smo budni radi radio i tako do jedno pola sata prije spavanja (onda gasimo - smirujemo situaciju). I ja sam nekako osoba koju živcira previše poticaja npr. ako radi TV, radio, napa, par ljudi priča,... volim malo "pročistiti situaciju", pa smatram da treba i malenima. Naravno kao i u svemu, ne pretjerivati.

Eh da, sad me Anemona podsjetila...
kad smo došli iz rodilišta, pa sljedećih nekoliko mjeseci, smanjili smo rasvjetu u dnevnoj sobi (odvrnuli smo dvije žarulje). Još su nas frendovi zafrkavali da od brige za dijete ne stignemo promijeniti žarulju :mrgreen: A sve je bilo s ciljem smanjivanja jakih podražaja poslijepodne i navečer.
Kasnije smo vratili rasvjetu na "predporođajnu".

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Andrej je kao beba-jednogodišnjak bio vrlo osjetljiv na prekomjerne podražaje. Zapravo, to smo skužili već u dobi od par tjedana (mobili su ga izluđivali), a provlačilo se i kasnije (koju smo samo scenu imali zbog svirajuće slikovnice...)
Sad se i on bolje prilagođava raznolikijim podražajima (ipak odrasta ;) ), ali trudimo se da toga nema previše - tv nam nikad nije upaljen "uprazno" (zapravo, upaljen je samo kad on gleda crtić), ako sjedi za kompjutorom, CD se gasi i sl. U izboru igračaka također ga već bolje poznajemo, ali ako "sa strane" dobije nešto što ga previše uzbuđuje ili frustrira, sklonimo to za neku kasniju priliku.
Zasad, mislim da ima dosta dobru koncentraciju, ali pokazat će se s vremenom je li zbilja tako...

---

Ovo potpisujem od reci do reci.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

X. Jedino kaj kod nas tepih nije bio neutralne boje. Zapravo, kod nas ništa nije neutralne boje. Sve ostalo, kao sorciere.

---

:lol: :lol:

ma bio je neki nježno sivkasto-zelenkasti, tako da se na njemu razaznavalo sve ono što je bilo stavljeno... ona ga je "dekorirala" šarenim krpicama... naime, kako nismo imali baš puno stvari - dala sam joj šarene krpice koje su ostale kao uzorci iz moje bivše firme, a ja pomislila da će mi za nešto dobro doći...

te krpice su joj bile najdraže, i nije bilo igre u koju ih nije uklopila.. pa ako je složila kocke - na kraju ih je morala pokriti krpicama :lol:

nekoliko puta sam se uplašila, jer sam shvatila da je pola sata potpune tišine... pogledam u sobu - a ona preklapa krpice na pola, i slaže jednu na drugu :shock: ...

Boris i Matija se nikada nisu znali igrati u haosu od igračaka. Kod nas nije dolazilo u obzir da se kocke mešaju sa puzzlama i sl. I dan danas je tako. najgore im je kad im dođe društvo pa im pomeša sve igračke na sred sobe a oni šetaju oko gomile i čudom se čude - tad im je najdosadnije jer ne znaju šta bi pre izabrali iz tog loma i ne izaberu nikad ništa nego zvrje praznih ruku dok gosti haraju.

Što se tiče TV-a i muzike kao poticaja ni ja ne mogu trpeti da mi nešto zvrnda celog dana. Ja živim uz muziku ali i tu se smenjuju ritmovi i žanrovi, pojačavam i smanjujem, nekad ugasim a vidim da to rade i moji klinci. A ako je TV upaljen, šta god da je na ekranu, ništa od igre. Ne gledaju ali se ni ne igraju. Zato ga i ne palimo sem da pustimo crtić sa DVD-ja jednom ili nijednom dnevno

Mi pazimo da ne prestimuliramo dijete. TV se ne pali UOPCE, bira se lagana glazba... a cesto je i tisina. Nastojim je ne zatrpavati igrackama, jedna do dvije su oko nje. Ima sarene puzzle, ali mislim da to ne smeta. Razmisljam da joj kupim dva tatamija, no dok ih nabavim, ona ce propuzati, tako da mislim da cemo ostati na puzzlama. Opcenito, strucnjaci i preporucuju da se ne pretjeruje sa stimulacijom i slijedim te savjete.

Ja svom djetetu ne dam puno igračaka. Kad je sve normalno - čitaj nije došla rodbina i darovala ga ko da je princ nasljednik pa te igračke ne mogu odmah maknuti ili nije našao rudnik pa sam dovukao svoje igračke, a meni se strefilo da sam preumorna za skupljat, otimat i skrivat... - on ima oko 4 igračke na raspolaganju, primjereno dobi.

I onda mu to rotiram...

Al to je idealno, sad ima bar desetak igračaka, al naći ću ja snage da to skupim i sakrijem...

Dakle, ja mislim da treba djecu štedit od pretjeranih izbora... a i ne mogu oni naučit držat red s više od par igračaka - kad vidim što sve treba spremit ako ima više igračaka - ni meni se ne da, a ne njemu jadnome...

U svakom slučaju - što jednostavniji život - ako mene pitate - to bolje. Kod mene nema tv-a da stalno gori, igrice još ne dam, ima par crtića koje gleda (baby einstein, pčelica maja, tonko bonko, fifi...) i to je to.

Moja malena isto ima previše igračaka. I ja mislim da to nema veze. Koju god je dobila kratko vrijeme je bila fokusirana na to. A bez obzira na sve to razbacano po kući ili složeno po kutevima, ona je svejedno najviše fokusirana na mene i najzanimljivija sam joj ja i sve čime se trenutno bavim.

Citiraj:

---

sorciere prvotno napisa

nekoliko puta sam se uplašila, jer sam shvatila da je pola sata potpune tišine... pogledam u sobu - a ona preklapa krpice na pola, i slaže jednu na drugu :shock: ...

---

a mišica mala :)

za početak, ponovno sam pomakla veći dio igračaka s poda. puzzle ne mogu micati, one su nam umjesto tapeta na podu i zauzimaju površinu od otprilike 15 kvadrata koliki je dnevni. svojevremeno (kad me već spomenuta dr s defektologije savjetovala da napravim to "asketsko okružje" dok je bio manji) bila sam to šarenilo puzzli prekrila s jednobojnom plahtom.
netko me pitao ima li svoju sobu. ne, nažalost nema svoju sobu, već je dnevni boravak cijeli podređen njegovim potrebama (mislim ponajprije na sigurnost prostora, a potom i na invaziju njegovih igračaka).


inače, mislim da je flower rekla nešto ključno za ovu temu - poštovati ritam (doduše, rekla je i nešto što mi je još dalo za mislit, a to je da neki stručnjaci savjetuju da se mora naučiti živjeti u sumi podražaja....)

marko isto nikada nije volio pretjerane podrazaje i mi smo to postivali. zapravo mislim da djeca opcenito ne vole pretjerane podrazaje jr oni ionako upijaju sve, puno vise nego mi. mi smo nesvjesno naucili iskljucivati informacije koje nam nisu vazne a djeca to ne znaju. oni uce i velikom snagom upijaju sve oko sebe.
kad je marko bio mali televizija uopce nije bila upaljena. gledali bismo samo kad je on spavao. zapravo i inace radimo tako. film i ovako i onako ne mogu pratiti kad je on samnom pa cemu onda da gori bez veze. i mene to nervira.
kasnije kada je poceo gledati crtice onda je tv bio upaljen samo onda kada je gledao crtic.

jednom smo isli na trg na neki dogadjaj bilo je glazbe i velika guzva. poceo se vrtiti u krug, poklopio usi rukama i pjevusio nesto svoje i tako sve jace i jace dok nije pao na pod. oporavio se cim smo se makli.

od glazbe je doma svirala samo klasicna glazba i njemu se to svidjalo.

sta se tice glazbenih igracaka ja o njima ne mislim nista dobro. ni marko nikada nije volio mobil. ali je zato volio istresti igracke na pod i kutije okrenuti naopako i lupati po njima kao po bubnjevima :roll: volio je lupati i po ksilofonu.
ono sto hocu reci je da ce dijete savladati ono zbog cega su te glazbene igracke napravljene i bez njih. naci ce nacin kako da vjezba ritam i sl, a jos ce pri tom razvijati i mastu. nece biti zakinuto ako nema pet onih gitarica, klavirica ili vec cega na gumbe koji drece kad ih se stisne. mislim realno jesu li ikad ti tonovi pravilni i jesu li glasovi tih zivotinja ikad vjerno reproducirani.

sto se kolicine igracaka tice isto tako. jednom smo mu kupili drvene kocke i obozavao ih je. po citav dan se igrao samo s njima.a mi brze bolje za par dana kupili jos jedan paket. kad je svu tu hrpu istresao na pod trenutno je izgubio volju i vise se nije volio igrati s njima. naprosto mu ih je bilo previse.

djeca vole jednostavne igracke. a sto se tice ucenja zivjeti u kaosu, mislim na to ce se naviknuti i tako i tako. dovoljno ti je izaci u setnju i od kolicine ljudi i auta i reklama zavrtit ce ti se u glavi. naviknes se i da te nije volja. a osjetilima je potrebno i da se odmaraju a mozgu vrijeme da procesuira vidjeno.

Citiraj:

---

Lu prvotno napisa

sta se tice glazbenih igracaka ja o njima ne mislim nista dobro. ni marko nikada nije volio mobil. ali je zato volio istresti igracke na pod i kutije okrenuti naopako i lupati po njima kao po bubnjevima :roll: volio je lupati i po ksilofonu.
ono sto hocu reci je da ce dijete savladati ono zbog cega su te glazbene igracke napravljene i bez njih. naci ce nacin kako da vjezba ritam i sl, a jos ce pri tom razvijati i mastu. nece biti zakinuto ako nema pet onih gitarica, klavirica ili vec cega na gumbe koji drece kad ih se stisne. mislim realno jesu li ikad ti tonovi pravilni i jesu li glasovi tih zivotinja ikad vjerno reproducirani.

---

Joj, da.
S jedne strane, Andrej je volio igračke koje sviraju, s druge strane, vrlo brzo smo shvatili da su te elektronske glazbene igračke grozne, iritantne i da zapravo dugoročno štete sluhu. Pa smo ih malo-pomalo eliminirali.
Jedino što prihvaćam su zvučne slikovnice, ali i njih u umjerenim količinama (jedno je knjiga Piko kod djeda i bake, a drugo neka drečava slikovnica koja je treštala na sav glas i koja ga je dovela do tantruma).

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

a drugo neka drečava slikovnica koja je treštala na sav glas i koja ga je dovela do tantruma).

---

Sloj selotejpa preko zvučnika smanji buku napola (daljnji slojevi ne pridonose više puno).

piko mu je jedna od omiljenih iz najranijeg djetinjstva ali mi nikad nismo imali zvucne. ne iz nekog principa nego naprosto nikada nisam naletjela na neku :/ imali smo gumene, od one pjene, krpene i tako.

Moja M jako uziva u svom mobilu, jos od 3. tjedna zivota. I danas je fascinira.

Ja ne pretjerujem s minimalizacijom (npr. uvijek imam neku pozadinsku buku), ali pazim s tim pretjeranim stimulansima jer sam skužila dok je Gab bio još sasvim mali da mu to ne odgovara. Isto tako sam sklanjala igračke s kojima je očito bio iz nekog razloga frustiran (ona nesretna kugla s kornjačom i vodom ga je izluđivala - kao trebala bi poticati puzanje, ali meni se čini da je on htio kornjaču van iz kugle), i one s kojima se trenutno ne igra. To sad i sam radi (uz moj poticaj). I po meni ima solidnu koncentraciju za dvogodišnjaka.

Nekako se i meni čini da im se dogodi neki "overload" ako ima previše toga oko njih...

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

(koju smo samo scenu imali zbog svirajuće slikovnice...)

---

H je sličan; ni jedna igračka ne smije proizvoditi zvukove ili se micati.

Obožava "Thomas The Tank Engine" crtiće i u TL si je odabrao crvenu lokomotivu koja se povuče prema natrag i onda sama vozi naprijed - užas! On se toga toliko boji da se ne usudi prići tome bliže od metra. Ne znam, valjda misli da su te stvari žive, što li...
Da ne velim dramu koju smo imali zbog lutke koja govori "ma-ma" :/

Njegov ideal - slikovnice. Puzzle. Kocke. Drvene kocke. Sve što je jednostavno.

Eh da, sad si me podsjetila, prošle godine (znači, nije više bio beba, imao je dvije i pol godine!) bili smo u gostima kod prijatelja i kod njih je vidio igračku - patku na baterije koja hoda i kvakće. On se tako isprepadao od te patke da je na putu kući plakao kao ljuta godina, a kod kuće sam mu izmjerila temperaturu 38 :shock: koja je do jutra sama od sebe pala i nije ni bio bolestan. Jedini zaključak je bio - stres od hodajuće patke.
Isto tako ne voli te Thomas vlakiće koji sami voze. Tj. voli ih, ali ne smiju sami voziti, nego da ih on gura.
S druge strane, ponekad stvarno voli te uzbudljive igračke pune poticaja, pa se čini da je sve samo pitanje granice. A nju nije uvijek lako naći.

Ma da, Riana već zna da kad dolazimo, Ema mora skloniti sve igračke koje ispuštaju bilo kakve zvukove, lutke, mobitele, patkice... sve! Inače -udri u plač i "idemo domaaaa!" :/

ja za svoju ne znam kaj reć, u koji okvir ju strpati.
bebe koje plaču ili govore - ne voli
patkice koje drekeču - ne voli
mobitele - voli
Thomasa koj se sam vozi - voli
Ima sad neki 'kompjuter' koji proizvodi glasove (slova i brojke, pjesmice) - obožava ga

općenito, puno tih dječjih igračaka ima iritirajuće zvukove. to se ni meni nije sviđalo. takve smo brzo eliminirali.
do godine dana imala je samo neke zvečkice prigušenog, ugodnog zveckanja i neku slikovnicu koja je bila zvučno ok.

primjetila sam da se zna lecnuti na iznenadne, nepoznate zvukove i tu se ili rasplače ili drhti i traži da je čuvam.

Amalthea, drugi put stavrno sklanjamo. :)

Nisam primjetila da postoje igračke koje ga nerviraju, čak voli zvučne igračke, ali kod nas preko dana nije upaljen TV ni radio i nema nepotrebne buke. Ja ne podnosim višezvučje i često mi počnu raditi živci kad MD navečer upali i telku i radio. :roll: Kad Kaleb gleda crtiće, sve ostalo je ugašeno, kad sluša muziku, onda je samo muzika, kad se igra igračkama koje ispuštaju zvukove, onda su uključene samo te igračke... I nema problema. Što se tiče šarenila, to voli, a bogme i ja - ne podnosim neutralne boje.

kako ovu zanimljivu temu nisam primjetila! :shock:

jos sam bila i otvorila topic za igre i igracke koje rade vise na osjetilima koja NE ukljucuju vizualno i audio (kao dominantne za ucenje i pogotovo u kombinaciji) ali i najvise stimulirane u urbanim sredinama i 'modernom' nacinu zivota...
inasla da montessori pedagogija to aktivnije promovira od ostalih i da imaju zgodne ideje za igracke...

ono sto je meni u cijeloj prici bitno je da radim na - balansu...
koliko je audio vizualna kricavost prisutnija toliko ja gledam da dam veci poticaj na taktilno, olfativno, itd.
da ne vjeruje svemu sto samo vidi-cuje - nego da razvije balans 5 (ili vise) osjetila kako bi sve to dalo potpuniju sliku iliti razvijenije 'sesto culo', kak se veli 'nos'...
to je okvirno prica oko osjetila koja mi ima smisla...
i povratna info takvog 'rada' s lukom mi je super a i zabavno je...


e sad, sto bi tocno bio balans za koje mjere stimulacije - nemam pojma...
ja to onako odokativno... :mrgreen:

Povremeno naidju teme koje me vec svojim naslovom oduseve, a sadrzaj jos vise. Kad se tome doda da i sama intenzivno razmisljam o slicnim pitanjima u vrijeme kad se tama pojavi, eto receta za pravu forumsku uzivanciju.

Da, poticaj kao spoticaj - mislim da je time sve receno.

Pamtim kad sam kupila prvu igracku svom sinu nakon njegovog rodjenja. Te poznata marka, te kerefeke razne, ogledalca, trakice satenske, trakice cupave, pa onda jedna strana u jakim kontrastima, zveckica unutra, cudo nevidjeno. Vise je ta kupovina bila ritual za mene samu. I sinulo mi je vec tada da su sve te igracke za djecu - zapravo igracke za roditelje. Odrasli ih dizajniraju, odrasli ih kupuju. Vremenom se moj stav samo potvrdio i odlucna sam jos vise ustrajati u onome sto sam jos u trudnoci, a i prije, planirala - kontrolirati sve te vanjske stimulacije i svesti ih na nesto sto vjerujem da je razumna mjera. Kazem "svesti", jer mislim da ih je previse, a posebno u pretjerano potrosackom okruzenju u kojem zivim trenutno. Ne zelim da moje dijete bude rob marketinga, a ni ja skupa s njim, i da bude prezasicem - niti brojnoscu, niti vrstama igracaka, niti njihovom ugradjenom kompleksnoscu. Ima npr. tri zveckice u opticaju, a neotvorenih je bar jos toliko i bez srama mogu reci da cekaju da se rode neke nove bebe pa ih proslijedim. Tako je sa razlicitim slagalicama. Dobio je svacega, ali ja (pomalo sebicno) prvo mu dajem igracke koje sam sama kupovala, neke i godinama prije trudnoce, neka se gusta s njima, a ostale - ako dodju na red. Ne otvaram odmah sve sto dobije, a ljudima sa kojima sam dovoljno bliska otvoreno kazem da ne kupuju igrace ili bar ne bez dogovora sa mnom.

Ovih dana planiram sasiti nekoliko vreca za igracke, pa ih rotirati u nekim vremenskim intervalima, da nije stalno sve vani, a da mu budu zanimljivije.

Takodjer sam pocela praviti igracke od najobicnijih svakodnevnih stvari - jer Alan je takve uvijek volio: fora mu je ona mala miksalica za jaja, obicna drvena kuhaca, cjedilo za caj. Tako da sad ima citav "set" za igranje od malih plasticnih flasica za vodu, u koje sam stavila grah, tjesteninu, crvenu lecu, rizu, planiram uskoro i vodu sa razlictim komadicima koji ce plutati unutra ili nesto na tu foru. Mislim da je jako vazno da se djeca znaju igrati sa svakodnevnim, obicnim stvarima koje ih okruzuju, a ne da tek pritiskom na prekidac igracka pocne plesati i zanimljiva je, pa dok baterija traje - traje i interes za igracku. Hocu reci - mislim da je jako bitno da dijete zna udahnuti zivot igrackama. I jedva cekam da moj sin jos malo poraste, pa da pravimo i krpene lutke i kartonske autice i nase ukrase za Bozic i... i... i...