Vidim različite priče na ovom forumu, pa eto da i ja podijelim svoje iskustvo s vama. Od poroda su prošla je prošlo 45 dana i moram priznat da ću ga pamtiti cijelog života, ali ne po neugodnom, nego po vrlo ugodnom iskustvu.
Da počnem ispočetka. Poprilično sam kasno saznala da sam trudna, i to iz razloga što nisam imala nikakvih ˝simptoma˝ trudnoće, čak ni onaj najglavniji izostanak menstruacije. Nakon što sam saznala, odlučila sam da ću se kontrolirati u klinici u kojoj namjeravam i roditi, točnije u Petrovoj. Moram priznati da sam odabrala vrhunskog ginekologa, koji mi se svidio čim sam prvi put došla na pregled. Svi su pregledi prošli ˝bezbolno˝, uglavnom u vrlo ugodnoj atmosferi. I tako su prolazili tjedni i pregledi i došao je pregled na kojem nije bilo mog dragog doktora, nego je bio netko drugi. To mi definitivno nije bilo to, ali eto, šta se mora, mora se. Radili smo amnioskopiju i vidio je mliječnu vodu s jednim +. Na to mi je rekao da se mogu poroditi taj dan ili za tjedan dana ili za dva. Da ne zaboravim, dužina trudnoće mi je bila na prethodnim UZV procijenjena na 39 tjedana, a taj isti dan mi je jedan ne tako divan doktor rekao da sam trudna najviše 35 tjedana i da mi bebač ima 2800 gr. No dobro, jedan kaže ovako, drugi onako. Porodit ću se kad bebaču dosadi bit unutra. Taj i idući dan se nisam baš najbolje osjećala, nekako me sve boljelo. Drugi dan navečer MM i ja gledamo telku, kad u trbuhu počinje ritanje i premještanje kao nikad do tad. Tada u šali komentiram da mala neće još dugo bit unutra, nadajući da će bit baš suprotno. I tako mi otišli u krpe, kad mi se negdje pred jutro učinilo kao da moram na WC. Ma ne idem još, mogu izdržat. I u jednom trenutku začujem zvuk kao kad se probuši balon pun vode i neka me toplina oblije po nogama. Skočila sam tako brzo iz kreveta da ni danas to ne mogu vjerovat. To je bilo to. Pukao je vodenjak i to je nešto šta definitivno ne možeš fulat (barem ja). Nakon toga sam još i pod oprala, presvukla krevet i otuširala se, a zatim se bez ikakve panike uputila u Petrovu. Vodenjak je pukao u 6.18, a ja sam oko 7.20 bila primljena u ambulantu. Nije mi bilo svejedno s obzirom na prošli UZV. Tamo mi je jedna divna sestra dala papire da ih ispunim, a zatim me odvela u rađaonu. Gore su me prikopčali na CTG i tako sam ležala cca 1.5 sat. Do tad nisam imala nikakve trudove, ali su se počeli lagano javljati. Netko me stalno obilazio, pa nisam morala misliti da sam sama ili da su me zaboravili. Kako su se trudovi pojačavali, tako je osoblje zaključilo da bih se lagano mogla uputiti u boks, no prije je trebalo obaviti pripremu i pregled. Bila sam otvorena 5 cm. U boksu mi je specijalizantica uzela anamnezu, a ja sam nju pitala za epiduralnu. Zašto ne? Odobrili su je. Trudovi su se pojačavali, a zatim je došla teta anesteziolog i zabila mi iglu u kičmu. Nakon toga nije bilo više nikakvih osječaja, samo lagano stezanje u donjem dijelu trbuha, ali bez bolova. Čak sam uspjela odrijemati neka 2 sata. I tamo su me svako malo obilazili. Zaboravih napomenut da su mi dali i drip, tako da su posvuda iz mene virile cjevčice. Negdje u isto vrijeme kad je mene počela popuštati epiduralna, u susjednom je boksu neka žena tako počela vikati i vrištati da su se svi sjatili oko nje. U međuvremenu me posjetio i glavni doktor, pitao me kako se osjećam i da kad osjetim pritisak na debelo crijevo, da je to definitivno to. Tako su trudovi postajali sve jači i jači, a ja sa svakim trudom pušem i stiskam onu šipku sa strane kreveta. Imala sam dojam da ću je savit. U jednom trenutku počinjem osjećat strahovit pritisak i taman mi se jedna sestra pojavljuje na vratima. Zamolim je da netko dođe k meni jer mislim da sam spremna. Opet dolazi isti doktor, pogleda me i kaže da idemo rodit. Ajmo i to riješit. Babica mi je stala kod nogu, a on sa strane trbuha, bilo je potrebno ukupno 15 min jakih trudova i 3 stiskanja da na svijet dođe moj mali anđelak. Bilo je to u 13.00. ˝Čestitam, mama, dobili ste prekrasnu kćer˝ Vaga je pokazala da ima 3500 gr i da je 50 dugačka. Pitala sam ih jesu li sigurni da je moja (onaj me UZV izludio do kraja), pa su mi se smijali. Kada sam ju vidjela, zaljubila sam se totalno i znam da ne postoji ništa na svijetu što može to malo čudo zamijeniti. Nakon toga su je odnijeli, a onda je slijedio onaj malo neugodniji dio, porod posteljice i šivanje. Kada je to sve završilo, sjetila sam se svih onih horor priča koje sam čula i iskreno umirala od straha. Trudnice, nemojte ih slušati, samo vas hoće s njima uplašiti. Osim toga, svaka je trudnoća, a i porod individualna, pa kako si zamisliš da ćeš imati porod, takav će ti i biti. Ja sam se iskreno nadala da ću imati lagan porod i eto imala sam jedno zaista vrlo ugodno iskustvo.
Eto u ovih sam se 40-ak dana u potpunosti oporavila od poroda i uživam u danima sa svojim malim anđelom.
Drage moje trudnice, želim vam svima da imate što lakši i što ljepši porod, pa da i vi s nama podijelite to nezaboravno iskustvo.
:)
