odgovaranje na svaki plač = razmaženost?

Eh, ovako...Još u trudnoći razmišljala sam jako u kojem smjeru želim odgajati svoje dijete. Znala sam da mu želim pružiti bezgraničnu ljubav, toplinu, bliskost, nježnost, strpljenje, razumijevanje...bila sam spremna na požrtvovnost, jednostavno, htjela sam odgojiti emocionalno toplo dijete...

Od 1. dana odgovarala sam na svaki njen plač, cijelo vrijeme sam bila uz nju i nastojala prepoznati i odgovoriti na njene potrebe...

Eh, sad...Iskra je od 1. dana jako plačljivo dijete, puno puta bi plakala bez obzira što ja radila i nisam znala zašto plače...

Ona je u najmanju ruku zahtjevno dijete, i sad kad ima 7 mjeseci, one dane kad smo nas dvije same plače i jedino je mirna i zadovoljna ako ju nosim. U stanju je igrati se par minuta i onda drhtavo pruža rukice prema meni, plače i želi da je uzmem i nosim.
Meni nije problem pustiti sve poslove i obaveze i posvetiti se samo njoj, igrati se...ali me brine što ona izričito traži samo to nošenje i to cijeli dan. A kad je s nekim drugim, kad mene nema, zaigra se i ne zaplače sat-dva, čim se ja pojavim - deračina i pružanje rukica...
Jasno mi je da se vjerovatno radi o straho od odvajanja, ali zar joj jedino mogu pomoći cijelodnevnim nošenjem? Ona je ipak sad velika beba i ja to nisam u stanju, a i pitam se koliko je to dobro za njen psihički i emocionalni razvoj?

I na kraju, jesam li ja to napravila? Jesam li ju razmazila? Da joj nisam toliko pružala od 1. dana jel bi bila toliko zahtjevna?

Naravno, teško mi je jer doslovno svi u mojoj obitelji i okolini misle da sam je razmazila i da radim štetu i njoj i sebi...
Pa ako i vi tako mislite, onda sam stvarno pogriješila...

Jesam li bila naivna misleći ako ću pružiti apsolutno sve što mogu i što imam da će moje dijete izrasti u zadovoljno, sretno, emocionalno toplo, samopouzdano dijete?

Ne mogu vjerovati da je puštanje da dijete plače od 1. dana kako bi se naučilo da se plačem ništa ne postiže jedina "odgojna mjera"?!

Što vi mislite, čime počinje razmaženost dijeteta?

Ja i MM oduvijek smo odgovarali na svaku njenu potrebu, plač iste sekunde. Ne mislim da je razmažena. A i već 3g se ponaša identično kao i tvoja cura. Samo voli biti s tobom.

NIpošto nije razmažena. Jednostavno te treba. Takav je karakter. Mama i ona. I sve je dobro. Kao moja Mia. Još dansa se često čuje: Mama igraj se samnom.
Kad je bila beba nosili smo je i samo nosili. Sve što smo radile radile bi skupa. Čitale, slagale kocke... Drugačije nije htjela, a meni je tako normalno uzeti dijete na ruke da ga utješim.
Danas nakon 5 i pol godina moja Mia još uvijek ima okice koje se sjaje. Puna je života i sretna je. Zna da ima mamu i tatu koji su tu zbog nje i da se uvijek ima na koga osloniti.

Razmažena djeca su ona koju se zanemaruje. Daješ im igračku, kupiš im sve što požele da ne histeriziraju, SAMO DA SE NE ČUJU.
To sigurno ne želiš.

svako ima drugačiju definiciju razmaženosti.
na što neko čupa kosi meni sve ravno i obratno.
stoga ti moraš znati što je tebi kao roditelju prihvatljivo, a što nije.

Razmaženost nastaje kada djetetu ne dajemo ono što mu zaista treba, već to kompenziramo materijalnim. I dobiješ manipulaciju malog stvorenja koje je isfrustrirano i ne zna što će sa tako snažnim emocijama pa ih usmjerava prema roditelju koji popušta jer je tako lakše.

Citiraj:

---

LeaB prvotno napisa

Razmaženost nastaje kada djetetu ne dajemo ono što mu zaista treba, već to kompenziramo materijalnim. I dobiješ manipulaciju malog stvorenja koje je isfrustrirano i ne zna što će sa tako snažnim emocijama pa ih usmjerava prema roditelju koji popušta jer je tako lakše.

---

potpisujem

plus sto djeca u tako ranoj dobi definitivno ne manipuliraju nego komuniciraju plakanjem (jer jos nisu u stanju plakati)

tko god veli drugacije uopce se nije povezao sa djetetom i ne kuzi vlastito dijete vec u toj najranijoj dobi. poslje ta nepovezanost samo raste, takva se djeca nikad ne povezu sa starcima, a tako se najcesce i ponasaju kasnije u zivotu osim ako nekako dodju do spoznaje da se trebaju i mogu mijenjati

ma nisi je razmazila nošenjem. vjerojatno je takvo dijete.

"obožavam" takvu motivirajuću rodbinu, ni ja ih nisam pošteđena!

Vidi, ja skroz znam kako ti je. Naša deca kao da su rod :roll:
Nađa ima 10 meseci i sad imamo neke pomake, evo je sedi na podu i igra se. Ali i dalje je mama No1 za sve. S tim što ja ne mogu više toliko da je nosam (boli me rame) ali svaki dan po ceo dan sedim pored nje i igramo se. Nema šanse da ja nešto radim a ona se igra-no way! Marama nam je zakon, tek, tek ponekad, ako je jako dobro raspoložena, pristane da prošetamo po kvartu u marami.
I Nađa je jaaaaako zahtevno dete, sećam se tvojih postova, u većini sam je prepoznala. Ima 10 meseci i 11kg i nosimo je jako puno. Jednostavno traži blizinu. Ona ne želi uopšte da spava uveče ako MM nije legao, znači nije dovoljno što spavamo zajedno i što sisa skoro celu noć. Jednostavno neće da zaspi dok i mama i tata nisu u krevetu.
Ja ne mislim da je razmažena. Ona je jednostavno osetljiva i zahtevnija od većine druge dece. A sasvim je prirodno da traži mamu. I ja znam da se svaki sekund koji nas dve provedemo 1 na 1 u igri i maženju "ugrađuje" u njenu malu glavu, da mi veruje i uzda se u mene, i ne bih to njeno poverenje izneverila ni zbog čega na svetu. Sve to jednom dođe na svoje, ne znam ni jedno dete da ga je mama nosila na maturu :mrgreen:

Citiraj:

---

vissnja prvotno napisa

tek, tek ponekad, ako je jako dobro raspoložena, pristane da prošetamo po kvartu u marami.

---

Htela sam da kažem u kolicima.

Do godine dana dijete se ne moze razmaziti. Ona je takva, treba tvoju blizinu i to je to.

švedica, ja A. isto dosta nosim i nikada ga ne ostavljam da plače, a isto je već velika beba. U zadnje vrijeme me par puta 'uhvatilo' u kičmi pa sada tražim nove igre koje se možemo igrati (ali i dalje nosam kada god to hoće)
Ono što ja mislim o nošenju jest, kada se jednog dana (za 20-30 godina) osvrnem na ovaj period nošenja, da bi mi više bilo žao da sam ga pustila da plače, sam i tužan, nego da sam ga nosala kad god je to htio.
Dobro vissnja kaže, još nismo vidjeli da neko dijete mama nosi na maturu. :lol: pa tako i faza nošenja prođe. kod nekog prije, kod nekog kasnije.
Još će nama nosačima biti žao kada prođe. :)

nasa situacija- dakle v. ima skoro godinu, isto se uvijek odgovaralo na njegove potrebe, od starta smo samo MM i ja s njim, baka i deda su daleko, ali MM ima takav posao da je zaista mnogo kod kuce, u svakom slucaju vise od prosjecnog zaposlenog oca i uistinu je posvecen djetetu, radi sve osim dojenja :mrgreen: , no bez obzira na sve, od nekog 8. mjeseca v. cim me vidi pocinje urlati, nezaustavljivo i histericno iako se do tog momenta odlicno zabavljao s ocem... nekad me to opterecuje jer doslovno ne mozemo bit u istom prostoru da mu ja nisam 100% posvecena, ali to je tako trenutno i vecinu vremena sam zen... moja okolina s druge strane maltretira da je dijete takvo jer nije u kontaktu s dugim ljudima tj, na cuvanjima kod bake i dede, a naravno i dojenje je jedan od glavnih krivaca za tu suludu navezanost jednogodisnjaka na majku :mrgreen:

Citiraj:

---

Lucija Ellen prvotno napisa

Do godine dana dijete se ne moze razmaziti. Ona je takva, treba tvoju blizinu i to je to.

---

a što nakon godinu?

Citiraj:

---

radi sve osim dojenja

---

:lol:
:mrgreen:

švedica, i ja mislim da je velikim dijelom stvar karaktera. ni zaru ni margitu nisam puštala da plaču i odgovarala sam na sve njihove pozive. i zara je takva kao tvoja beba, bila i ostala, a margita je skroz suprotna, jako neovisna.

Samo je nosi.. :heart:
Evo , sin mi je isto bio takav i dan danas i nemislim da je razmažen..kćer skroz drugačija..
Čitajući vaše postove nekako postajem sklona vjerovat da je to kao neki sindrom prvog djeteta, prvo zahtjevno i konstantnomamotražujuće a drugo cool..

Švedice :heart:
i mi se stalno nosamo (olakšavajuća okolnost je ta što je Vita lagana), i koliko god mi nekada bude teško, srce me zaboli kad se sjetim da se uskoro vraćam na posao... i neću je više toliko nosati...

dijete ima potrebu za tim, zadovolji je!!!
samo nastavi slušati sebe i svoju bebu! ...sve ostalo je manje bitno

Citiraj:

---

kasiopeja prvotno napisa

Samo je nosi.. :heart:
Evo , sin mi je isto bio takav i dan danas i nemislim da je razmažen..kćer skroz drugačija..
Čitajući vaše postove nekako postajem sklona vjerovat da je to kao neki sindrom prvog djeteta, prvo zahtjevno i konstantnomamotražujuće a drugo cool..

---

poznajem nekoliko obitelji u kojima je obratna situacija, tako da (više) ne mislim da je to do reda rođenja

a mene je skoro nagovorila na drugo :mrgreen:

:lol:
ali uvijek je kombinacija, ne znam nijednu familiju da ima dvoje zahtjevne ili dvoje cool djece
mene sad zanima kakvo će mi biti treće :mrgreen:

ja također reagiram na svaki plač. također sam imala jako pametnih savijeta u stilu " ako budeš sad- vidjet ćeš poslije"! Ali boli me briga za poslije. Živim i sad i ovdije. Možda radim glupost. Možda radim medvjeđu uslugu, ali jedino što želim vidjeti kod moga cvrčka je osmijeh i ništa više! I zato ja nosam i ugađam!

Meni nije teško nositi jarčicu. Uživam u tome.

dorian nikad nije imao ispade da ga samo ja moram nositi, njemu je odgovarao bilo tko, samo da se nosi :lol:

nosila sam ga do negdje 7. mjeseca non stop, a nakon toga je do negdje skoro godine dana bio jako cendrav, makar smo ja i moja mama cijele dane samo skakale oko njega i ispunjavale sve njegove zelje :mrgreen:

sad vise nije cendrav, al stalno trazi da se s njim igramo. nema problema ostati sam s mojom mamom ili s mm-om, ni ne trepne kad odlazim (jedva ceka da me se rijesi :lol: ), i uivjek kad smo vani i medu nepoznatima on samo ode, nije ko sva druga djeca de se prvo pola sata drzi maminih skuta, on ode i ne okrece se, a ja nek trcim za njim!

eto, nikad nije bio priljepak u emocionalnom smislu, ali u fzizickom poprilicno. mozda su neki mislili da je razmazen, ali mi se to niko nije usudio reci. ne mogu reci da mi je bilo lako da non stop visi na meni, dan i noc prakticki, ja sam uvijek sanjala o djetetu koje lezi i zadovoljno je :mrgreen:
nadam se da ce dugo biti takvo! jer je i mene i mm-a poprilicno iscrpila prva godina.
al evo, sad na primjer mi ga uopce nije tesko nositi. cinjenica da imam izbor uvelike olaksava. kad znas da ne moze drugacije je prisila, jos kad bi bilo povrmeno kako tako, ali non stop doslovce i nije bas luda zabava.

sto sam ono htjela reci...ima onaj unicefov plakat: dijete necete razmaziti mazenjem! e, to je ono sto sam htjela reci :mrgreen:

Po meni nisi ju razmazila ,nosila sam starijeg skoro tri godine a na svaki plac i danas reagiram sad nosam mladjeg 18 mjeseci jest da idem na terapije za kicmu ali imam sretnu djecu.A sta drugi kazu uvijek gledam tko mi kaze :love:

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

:lol:
ali uvijek je kombinacija, ne znam nijednu familiju da ima dvoje zahtjevne ili dvoje cool djece
mene sad zanima kakvo će mi biti treće :mrgreen:

---

Znam troje parova sa troje i svi se slažu da su s trećim najviše uživali, zato samo naprijed... ;)


Meni dvoje ipak dosta, uskraćujem si beskrajni treći užitak potpuno svjesno :mrgreen:

evo da i ja kažem na tu temu koju utješnu
i moj sin je bio non stop na rukama i na svaki mig skakala
no čim je počeo hodati i osjsetio čari samostalnosti nekako nije više visio stalno na rukama
sad kad mu je skoro tri godine još uvijek se voli maziti i nosakati i igrati s nama, al pomisao da će to uskoro prestati i da to sam više neće htjeti me više zabrinjava, nego činjenica da sam bila uz svoje dijete 100%

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

:lol:
ali uvijek je kombinacija, ne znam nijednu familiju da ima dvoje zahtjevne ili dvoje cool djece
mene sad zanima kakvo će mi biti treće :mrgreen:

---

jes!
idemo na drugo!

ja ne vjerujem u te kombinacije :mrgreen:

ili ako je to istinito, onda cu ja tek kad rodim drugo otkriti kako mi je prvo dijete bilo 'dobro' :lol:

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

:lol:
ali uvijek je kombinacija, ne znam nijednu familiju da ima dvoje zahtjevne ili dvoje cool djece
mene sad zanima kakvo će mi biti treće :mrgreen:

---

jes!
idemo na drugo!

---

jel to važi i za posvojene obitelji? :trep-trep:

moje dvije se nekako izmjenjuju
kad se mlađa rodila, pa sve do nekih 7-8 mjeseci bila je mirna beba, ležala je pored nas dvije, igrala se i žvakala svoje igračke, puno spavala

a onda...uh...zaokret

uglavnom, sad nema kod nas nekog pravila- da npr. jedna voli nosanje, druga ne traži
sve ovisi o njihovu trenutnu raspoloženju, situaciji

sad je starija bolesna unazad 2 tjedna i malenoj je već dosta. starija mi je stalno u krilu, na rukama, kupam je par puta u danu, pa mala divlja

sad se mala razboljela također- e to je već izazov

i mi reagiramo na svaki njegov plač i drugu potrebu i sigurno to nije loše i krivo
Ivo je bio grozno zahtjevan do nekih 9mj a sada iz dana u dan sve manje i manje...sve se više smije, a sve manje plače...

Ja mislim da su priče o razmaženosti i nesamostalnosti zbog previše pažnje izmislili oni koji si na taj način olakšavaju savjest što svojoj djeci nisu bili ili nisu na raspolaganju.

Ne kažem da po cijele dane treba nosati djecu koja to ne traže, ali ima ih koji su 'potrebitiji' i što ćemo s takvima nego 'uzmi pa nosi'.

Ja imam sreće što me bake žicaju jel ga mogu i one malo na ruke (dam ga, nisam sebična, a i ima skoro 8 kila) pa mu pričaju 'blago tebi s takvom mamom koja ti sve ugađa' i sretne su zbog toga... pa to je njihov unuk.

Sad je u takvoj fazi i biti će još puno svakakvih faza ali je nikada neće proći želja da je mama nosi.
I Grga je skoro cijelu prvu godinu proveo na rukama,bilo je svakakvih komentara (pogotovo ovdje gdje mi živimo) a sad je skroz samostalni dvogodišnjak i mama ga se zaželi držati.Sad se hoće držati samo kad je bolestan,umoran ili kad se probudi pa kad uđem u sobu pruži rukice i kaže :"Mama duža (mama drži)" i ja se rastapam i nosim ga ali čim izađemo iz sobe počinje juriš i do spavanja nema više držanja :mrgreen:

A da sam ga mogla razmaziti držanjem bio bi najrazmaženije dijete na svijetu,spavao mi je na rukama nekoliko prvih mjeseci.A sad se ne želi ni uspavljivati na rukama.Vjerujem da ga nisam držala toliko da bi onda bio razmažen jer bi tražio pažnju koju nije dobio kad je trebao.
Komentare pusti,i ja sam s njim bila osjetljiva na tuđa mišljenja ali zato ću curu od početka kako je kažem i gotovo!

Po mom skromnom mišljenju, beba od 7 mjeseci:
-"ne konta" odgoj pa ne može biti "razmažena",
- ne plače i ne traži majčinu blizinu da bi je mučila (nemoj me pogrešno shvatiti, ne mislim da je tebi muka da je nosiš)
I već sam negdje pisala, maženje i razmaženost nemaju ništa zajedničko, osim nesretno izabranog termina. I ja takođe mislim da razmaženost nastaje zapravo zbog nedostatka pažnje, a ne od njenog "viška". A sve ovo opet nema veze sa sedmomjesečnom bebom. Vjerujem da ti trenutno nije lako zadovoljiti toliku bebinu potrebu za tobom, da bi voljela imati par trenutaka za sebe, a i kućanstvo to traži, nije to nikakva potreba loše mame (ja sam recimo uživala peglati :lol: , baš negdje u tom periodu kad je E. imala potrebu da je bar 1-2 sata nosim u veoma specifičnom položaju). Vjeruj da je to prolazna faza, i postepeno će se osječati sigurnije sama, i počet će da istražije sama, a kad krenu "ne, ne", onda će gledati kako da ti šmugne da je ne vidiš šta radi. Hrabro, izdrži još malo :love:

Čitam vaše postove i baš intezivno razmišljam o cijeloj ovoj "problematici".
Došla sam do zaključka da sam zbog utjecaja okoline stvorila krivu predodžbu o tome kakvo bi moje dijete trebalo biti i što je normalno/prihvatljivo ponašanje a što ne.

Živim sa muževom obitelji u kojoj su svi od reda zatvoreni, emocionalno distancirani, hladni po pružanju suosjećanja i bilo kakve bliskosti općenito - gdje ja sa svojim stavovima i ophođenju sa djetetom s puno ljubavi, nježnosti, topline i otvorenosti, iskačem od njihovih standarda i kao takva u njihovim očima naučila sam si dijete na "previše" i ono to sad koristi.
A da sam ju od 1. dana naučila...eeee.... sad bi mi bilo lakše i ne bi kukala kak mi je teško....
Stvarno ima dana kad mi je stvarno teško i kad sam tanja sa živcima, ali generalno nije mi žao ni za minutu nošenja i mislim da radim dobro samo ne uživam odobravanja okoline...u biti ne smijem im se više žaliti i bit će sve ok (a žalim se u nadi da ću dobiti koju riječ podrške i ohrabrenja).
A najgore mi je kad saznajem za slučajeve mirne i nezahtjevne djece uz koje roditelji ni ne znaju da ih imaju a "učili" su ih od 1. dana da na plač ne reagiraju, kakvo nošenje, ni u ludilu, i sad svi uživaju a ja se eto patim ko kreten, sama sam si kriva...

Ma odlučih da me zaboli đon i točka.
Neka moje dijete od 1. dana zna da je njena mama uvijek tu za nju i finito! :)

Citiraj:

---

Deaedi prvotno napisa

Ja i MM oduvijek smo odgovarali na svaku njenu potrebu, plač iste sekunde. Ne mislim da je razmažena. A i već 3g se ponaša identično kao i tvoja cura. Samo voli biti s tobom.

---

identično, samo što kod nas to traje već tri i po godine.

iskreno, bez obzira hoće li netko mislit da je to okrutno, nehumano, nemajčinski, da mogu vratit vrime nema šanse da bi na svaki kme skakala, pogotovo na kme nakon godine dana. a jok.
ne da mislim nego sam milijun posto uvjerena kako sam satrala i sebe i dite ispunjavajući svaku njenu želju. da sam ispunjavala samo potrebe bilo bi ok, ovako smo debelo prešli miru i već nam se debelo vraća o glavu.

ako bude drugog diteta nadam se da neću ponovit grešku ko sa šeficom. potrebe će sve bit zadovoljene ali će želje malo pričekat i bit debelo odvagnute.

e vidiš, upravo se ovoga i pribojavam
mislim da je još uvijeku u redu odgovarati na dijetetove potrebe za kontaktom i bliskošću ali kako znati da ne ispunjavamo djetetov puki hir gdje ono isprobava do kud može ić, i kad dođe tako daleko, više nema natrag pa tako dobiješ 3-godišnjaka koji ti se usred dućana baca po podu i vrišti iz petnih žila zato jer mu nećeš kupiti tu i tu igračku....(Loryblue, ovdje pritom ne mislim da tvoje dijete to radi, ovo navodim kao ekstremni primjer mog najvećeg straha)

e sad, kako prepoznati da se radi o hiru, u kojoj dobi dijete spoznaje da može isprobavati granice i manipulirati plačem, kad treba počet odgajati, reći NE i bit dosljedan?

evo, osobno mislim da je sasvim okej određeni dio dana koliko got nam to neodgodive obaveze dozvoljavaju, potpuno se posvetiti dijetetu, nositi, igrati, maziti sve što dijete traži i voli...ali jesti se mora, i neke stvari po kući se napraviti moraju i dijete bi to trebalo istolerirati
pri tom ne mislim da dijete treba ostaviti samo i da se plače, već da bude u vidokrugu i da se održava komunikacija
e sad, ako dijete plače a nije gladno, pospano i sl. trebalo bi se naučiti nositi sa tom frustracijom da mama ne može ovog časa ga podići/igrati se i sl. jer na kraju život je tako koncipiran da ne možeš uvijek zadovoljiti sve svoje potrebe, mislim da će dijete kasnije samo imati problema ako to ne shvati ispočetka...

Citiraj:

---

Loryblue prvotno napisa

Citiraj:

---

Deaedi prvotno napisa

Ja i MM oduvijek smo odgovarali na svaku njenu potrebu, plač iste sekunde. Ne mislim da je razmažena. A i već 3g se ponaša identično kao i tvoja cura. Samo voli biti s tobom.

---

identično, samo što kod nas to traje već tri i po godine.

iskreno, bez obzira hoće li netko mislit da je to okrutno, nehumano, nemajčinski, da mogu vratit vrime nema šanse da bi na svaki kme skakala, pogotovo na kme nakon godine dana. a jok.
ne da mislim nego sam milijun posto uvjerena kako sam satrala i sebe i dite ispunjavajući svaku njenu želju. da sam ispunjavala samo potrebe bilo bi ok, ovako smo debelo prešli miru i već nam se debelo vraća o glavu.

ako bude drugog diteta nadam se da neću ponovit grešku ko sa šeficom. potrebe će sve bit zadovoljene ali će želje malo pričekat i bit debelo odvagnute.

---

Slazem se :) Odgajate ljudsko bice koje je kao i vi,...cisto sumnjam da bih bila ovakva kakva jesam i naucila balans vrijednosti u zivotu, da su mi roditelji za svaku moju zelju/zahtjev/histeriju, udovoljavali, dubili na glavi i igrali pajaca..
U svakom slucaju za sve postoji zlatna sredina..i nju treba naci u odnosu sa djetetom, inace u kuci vi prestajete biti odgajatelj, a postajete onaj koga vase dijete ''odgaja''.

Takodjer..neko rece kako se dijete do godine dana ne moze ''razmaziti''. Tacno! Ne moze, jer taj pojam je presirok, a i prekompleksan za bebu tako malog uzrasta. Ono se moze nauciti, da unutar svoje komunikacije sa okolinom dobija odredjene ''zeljene'' reakcije.
I ako to stalno i zagarantovano uvijek bude tako, onda ne mozete ocekivati da dijete pri odrastanju samo sebi postavlja i odredjuje granice prihvatljivosti necega ili ne, jer tome ste ga naucili vi.
Takodjer i ignoriranje i zapostavljanje djeteta u cilju nekakvog ''ocvrscavanja'' i uspostavljanja piramide hijerarhije, je pogresno. Tada stvaramo djecu kojoj nesto ''fali'', koja ce izrasti frustrirana i bijesna, teska za komunikaciju i odgoj, djeca koja se bacaju po hipermarketima, rade obijesne stvari itd..
Zato izaberite sredinu..ona je najbolji i najtezi put,..zato zanat i nije lak :)

Citiraj:

---

Švedica prvotno napisa

e vidiš, upravo se ovoga i pribojavam
mislim da je još uvijeku u redu odgovarati na dijetetove potrebe za kontaktom i bliskošću ali kako znati da ne ispunjavamo djetetov puki hir gdje ono isprobava do kud može ić, i kad dođe tako daleko, više nema natrag pa tako dobiješ 3-godišnjaka koji ti se usred dućana baca po podu i vrišti iz petnih žila zato jer mu nećeš kupiti tu i tu igračku....(Loryblue, ovdje pritom ne mislim da tvoje dijete to radi, ovo navodim kao ekstremni primjer mog najvećeg straha)

e sad, kako prepoznati da se radi o hiru, u kojoj dobi dijete spoznaje da može isprobavati granice i manipulirati plačem, kad treba počet odgajati, reći NE i bit dosljedan?

evo, osobno mislim da je sasvim okej određeni dio dana koliko got nam to neodgodive obaveze dozvoljavaju, potpuno se posvetiti dijetetu, nositi, igrati, maziti sve što dijete traži i voli...ali jesti se mora, i neke stvari po kući se napraviti moraju i dijete bi to trebalo istolerirati
pri tom ne mislim da dijete treba ostaviti samo i da se plače, već da bude u vidokrugu i da se održava komunikacija
e sad, ako dijete plače a nije gladno, pospano i sl. trebalo bi se naučiti nositi sa tom frustracijom da mama ne može ovog časa ga podići/igrati se i sl. jer na kraju život je tako koncipiran da ne možeš uvijek zadovoljiti sve svoje potrebe, mislim da će dijete kasnije samo imati problema ako to ne shvati ispočetka...

---

Ehh..da je i meni to znati :mrgreen: Najgore je kada se baci u plac i vrisku, ja ne znam je li to nesto sto on stvarno zeli, sto bi ga povrijedilo da ne udovoljim ili je hir i ispitivanje granica. U tome se uvijek kolebam..cesto popustim, precesto mislim :/

Citiraj:

---

Švedica prvotno napisa

e vidiš, upravo se ovoga i pribojavam
mislim da je još uvijeku u redu odgovarati na dijetetove potrebe za kontaktom i bliskošću ali kako znati da ne ispunjavamo djetetov puki hir gdje ono isprobava do kud može ić, i kad dođe tako daleko, više nema natrag pa tako dobiješ 3-godišnjaka koji ti se usred dućana baca po podu i vrišti iz petnih žila zato jer mu nećeš kupiti tu i tu igračku.....

---

gle, vidiš, ja mislim da nema veze između 8 mjesečnog djeteta koje traži maminu bliskost (pa ako baš hoćeš i 3- godišnjeg koji traži kontakt i blizinu ) s vrištećim djetetom nasred dućana.

Takvu scenu vrištanja sam imala samo jednom kad joj nisam htjela kupiti tic tac bonbone- (a i bila je jako umorna a morali smo uzeti kruh na povratku doma pa zapeli na blagajni i pukla je).

Ja reagiram na njihov plač, kad me zovu. Ne znači da se iste sekunde kad me zazovu stvorim kraj njih, ali im se javim, dam do znanja da sam čula, da ću im brzo dati što traže ili doći.

I ne mislim da su razmažene. Niti jedna. a možda se ne bi svi složili :mrgreen:

što se tiče odgoja i reagiranja na zahtjeve djeteta, ja to gledam ovako: treba razlučiti (a to se uči) stvarne potrebe djeteta i neke hirove (pritom ne mislim da 7mjesečno dijete ima hirove).
također, smatram da dijete treba uklopiti (s vremenom, dakako) u okolnosti i svakodnevne situacije, a ne prilagođavati sitacije njemu. to možemo činiti (prilagođavati svijet djetetu) samo dok je dijete malo, ali jednog dana će prilagođavanje okolnosti biti izvan naših mogućnosti i onda bi mogao za dijete nastati problem (ako se ono nije naučilo prilagođavati različitim situacijama). a jednom će neminovno doći do trenutka kada više nećemo moći sve podređivati djetetu (ovdje ne mislim na nas same, već na životne okolnosti).
jedan od boljih savjeta na koje sam naišla je od dr.Jovančevića (pišem kroz sjećanje, pa citat neće biti točan, ali će bit ostati): zamislite da imate 12 djece, koliko biste vremena mogli posvetiti svakom od njih...a sve biste ih voljele jednako...
znači: skuhati se mora, pospremiti se mora, i još štošta se mora... i dijete se tome prilagođava, na taj se način uči prilagođavati svim ostalim situacijama koje u tom trenutku nisu onakve kakve si je zamislilo. i takav je život. vjerujem da bi puno nas željelo imati malo više love, pomoć za pospremanje po kući, mjesec dana skijanja i mjesec dana mora, manikuru, pedikuru svaki mjesec...ali nemamo. nemamo većinu toga.
i vjerujem da smo, usprskos tome što nemamo, sretni.