Printable View
drage moje,
imam gracova kolica koja dodju sa AS (ona mala, do 13 kg), koja se instalira na glavni dio i tako bi se beba trebala voziti do 3. mjeseca. medjutim, već dva dana emma naprosto urla kad je postavim u AS ( i u kolicima i u autu).
inače nije bila veliki ljubitelj. nedavno smo putovali 200 km, i ona je prespavala cijeli put. ali, poslije joj se nije sviđala ta ideja. dijete jednostavno neće i neće. ne znam šta da radim, tim više što smo veoma često u autu. :(
ima li neko kakav savjet?
Jel pazis da joj nije pretoplo? jel joj pjevusis, pricas s njom? jel ima sanse da netko sjedi otraga s njom dok se vozite?
Neke od ovih stvari mogu pomoci, a mozda i ne. Neka djeca jednostavno dodu u period kad mrze bit u sjedalici. Moj sin je bio jedan od tih (bas u toj dobi) i znao je urlat da sam mislila da ce se zagusit od plakanja. Na svu srecu ipak je pametan (valjda tu igra ulogu instinkt za prezivljavanje) pa bi se zaustavio kad bi mu izgledalo da je vrag odnio salu i udahnuo prije sljedeceg urlika.
Bio je tezak taj period. Cesto smo stajali (uvijek na sigurnom) da bismo svi dobili malo odmora (on od plakanja a mi od slusanja) al s vremenom ga je proslo. Sad se evo vozi u svom boosteru, sav sretan i ponosan sto se zna sam zakopcat.
Petra je, s druge strane imala fazu neceg sto smo mi nazvali Cudoviste spavanja (vec je bila u sjedalici u smjeru voznje). Pocela bi urlikati, bas ono urlikati, i mi bi stajali i smirivali je al cim bismo opet krenuli, ona bi opet u urlikanje. I onda jednom, kada se tako potrefilo da nije neko dulje vrijeme bilo sigurnog mjesta za stati, iz urlikanja iz petnih zila u roku sekunde utonula u san. Tad, uz potvrdu sljedecih nekoliko puta, smo skuzili da to urlikanje pocne iskljucivo u periodu nekog ogromnog umora, nesto kao preduvjet spavanju (al samo u autu), kao da se bori protiv toga da zaspe (oliti protiv Cudovista spavanja). I uvijek bi presla iz urlikanja iz petnih zila u mrtvi spavanac u roku keks, kao da je netko pritisnuo prekidac.
Urlikanja vise nema. Nit kod jednog nit kod drugog. Oboje su strucnjaci za zavezat se sami i uopce nije upitno da se trebaju vozit u sjedalici.
Doci cete i vi do toga. Samo treba strpljenja i zivaca.
Ako pretrazis malo ovaj podforum, vidjet ces da ima jos topika na ovu temu pa ako ih "prolistas" mozda nades pokoji savjet a mozda ce ti bit jednostavno lakse kad vidis da niste jedini, i kad vidis da je i druge proslo.
bjuma, i kod nas je bilo tako, ali nakon jednog ovakvog Ancicinog posta... zaključili smo kako nema izbora: sjedalica, uvijek i bez iznimke.
Onda kad smo mi prevalili taj "klik" u glavi, više nije bilo problema.
Sjedalica je standard, kao i kotač ili volan u automobilu, ne može bez toga i - gotovo!
draga bjuma, moje dijete je spavalo u autosjedalici samo jednom-kad je išlo iz rodilišta doma. s 3,5 mj je prestala urlat sama od sebe. to mi je bilo definitivno najgore razdoblje. sjedim s njom otraga, pjevam, kreveljim se, mašem s igrčkama...nula bodova. neznam koji joj je vrag bio, al glavno da je prošlo. danas ne spava u AS, al se bar ne dere.
drš se! :heart:
Draga bjuma i mi smo imali horor sa AS, čim bi ga stavila u nju, nakon 100 m počeo bi vrisak i plač koji bi trajao dok nismo došli do odredišta :( .
Vjeruj mi da nisam imala volje niti negdje odlaziti sa njim.
Nikad neću zaboraviti kada smo se vraćali iz Rijeke kući, on je urlao do Pule,bio je ljubičast od plača, stati nismo mogli jer je bio mrak, a nisam ga htjela uzeti jer znam da je unutra najsigurniji.
Ne znam kako sam preživjela taj period :nope:
Ali zato čim smo prerasli malu AS i kupili novu koja gleda u smjer vožnje preporodili smo se, više ne plače, možemo otići na put i svaki put zaspi u njoj :D
Ne mogu ti opisati kako sam se preporodila :)
ne vidi te, i dosadno je
a da staviš kakve igračke plišane , tvoju sliku (lice) na naslon zadnjeg sica, nekakve viseće papirnate oblike ...
kad se samo sjeti............
ma ne smijem se ni sjetiti!
vožnja je bila dobra dok nije pao mrak!
a po zimi mrak padne u 4 popodne!
mene je već bilo strah nekud otići jer to vrištanje nisam više mogla podnijeti!
stalno je vikala, mi bi stajali, cicali i tako do unedogled...
onda sam ja počela pjevati čim bi se montirali...koji put bi upalilo, a koji put ne!
i onda sam skužila da plače samo kad idemo doma po mraku, mislila sam, boji se mraka...i skužim da mi od muke i očekivanja plača i od umora što smo cijeli dan negdje-ŠUTIMO!
i ona se boji!
od tada, čim auto krene, pi počinjemo s pričom, bilo kakvom, ja i MM!
i ona se osječa sigurnom, i šuti i igra se!
koji put zaspi, koji put ju malo zabavim s kakvom igračkicom ali dok god mi pričamo sve je ok!
probaj!
i nama priča pomaže
a prije bih i upalilo ono svjetlo iznad stražnjeg sjedala
ej, hvala na savjetima. danas još nisam izlazila, ali pokušat ću ponovo s kolicima. najgore je što to uopće nije bio problem, do prije dva dana.
sinoć sam skinula sjedalicu s kolica i položila je ravno, na leđa, i nije plakala.
inače, kad putujemo, ja sjedim s njom, dok je budna. a taj put, kad smo išli mojim roditeljima, spavala je cijelo vrijeme. probudila se jednom, na podoj. i nastavila spavati. međutim, u povratku je nastao problem.
u auto još nisam pokušavala od onda, ali se nadam da neću imati problema, jer sutra putujemo. istina, put će trajati pola sata, ali ipak bih voljela da se opusti. prvo sam kontala da joj je neudobno. nekako mi izgleda kao da se sva iskrivi u njoj. ali, onda sam shvatila da je emma inače dijete koje traži apsolutnu pažnju kad je budna- nosanje, pričanje...
nemojte me pogrešno shvatiti, ali nekad zavidim majkama koje mi kažu da njihova djeca hoće gledati TV ili se igrati sama sa sobom, dok su budna. kod emme je to pet minuta ležanje, a onda revanje, jer hoće da je nosimo gore- dole. naravno, nije mi teško, ali leđa su već počela uzimati danak. a ako muž nije kući, onda ne stignem napraviti ništa za jelo.
i da, nije joj prevruće, jer je postavim u AS samo u odijelcu i pokrijem je dekicom, dok smo u autu. kad smo u kolicima, onda je obučem u skafander i ovlaš pokrijem tanjom dekicom.
kod nas je bila kriza od 10. do negdje 15.-16. mjeseca. Prestalo samo od sebe. Danas ima 3,5 god, i ja još uvijek moram sjediti kraj nje iza na zadnjem sicu, ali SVI moraju u autu biti vezani.
Ovako i ja. Ako vozi MM ja sjednem iza s malcem i kad pocne panika zabavljam ga igrackom, pricom, ponekad je dovoljno da ga drzim za ruku.Citiraj:
MGrubi prvotno napisa
Ako smo nas dvoje sami, cim sjednemo u autu, ja nadem neku veselu glazbu na radiju i pjevam (ma koliko to grozno zvucalo :lol: ), malisa me slusa i nakon nekog vremena zaspi.
Kod nas apsolutno ništa ne pomaže :(,
tak da smo vožnju sveli na najmanju moguću mjeru...
...već sam počela planirati odlazak u ZG vlakom...
Nadam se da će ta faza što prije proći!
Uopće ne kužim zašto ljudi auto sjedalicu montiraju na kolica i tako vozikaju djecu okolo. Auto sjedalica, kao što samo ime kaže, služi za vožnju djeteta u autu. Moja mala ima 2,5 mj. i auto sjedalica je montirana u autu. Najčešće plače kada se vozi, ali drugog izbora nema. Kad stignemo na odredište vadim je iz sjedalice i stavim u kolica ili se nosimo i mir i tišina.Citiraj:
bjuma prvotno napisa
Zato jer tak reklamiraju prodavači i proizvođači. "A oni valjda znaju."Citiraj:
franica prvotno napisa
Veliki dio ljudi nije educiran, kao što nisam ni ja bila. Ali, popravila sam se :D
U nasoj karijeri sa AS bilo je svega. I urlanja, i zadovoljnog gledanja unaokolo, pa ponovo bacakanja i dreke, pa beskonacnog spavanja...
Nismo odustali, jer naprosto ne znamo za dugacije. Svaki put bih, nezno, ali odlucno, objasnila da se tako mora zbog sigurnosti, prikopcala pojaseve i - pali. Tako je i dan-danas, mada je u mom okruzenju Ivana retka pticica koja se sa 8,5 jos vozi u boosteru, propisno vezana. I svi se cude, osim nas. Mi ni ne bismo znali da vozimo sa nevezanom decom koja se kotrljaju po autu. A to da li drece... manje vazno... doklegod su sigurni .
Dok ja nisam bila 100% sa svojom odlukom da mora u AS, do tada se i ona drala. Rezultat je bio da nismo išli nigde kolima. Sad kad sam ja načisto (a i MM) da nema teorije da je izvadim iz AS u vožnji, vozi se kao bubica.
Ali čim se moja mama vozi sa nama to je cendranje i tužan bako-uzmi-me-molim-te pogled.
ovo je stvarno i najčešće rješenje.Citiraj:
vissnja prvotno napisa
ponekad je za "klik" dovoljna Ancica, a ponekad treba puno više...
normalno je da se dijete buni i plače jer ne želi sjedniti u AS.
proći će ta faza.
bitno je da ti zadržiš svoj stav i nema popuštanja tipa samo ću te nakratko uzeti van iz AS i malo počuvati...
toga nema.
treba laganim glasom objašnjavati zašto treba biti u AS. dajte djetetu omiljenu igračku/e, pjevajte.
i mi smo imali tu fazu plakanja jer nije htjela biti u AS.
sad je super. zna da se vozi u AS i prihatila je.
xxCitiraj:
zoza prvotno napisa
Ali ja ču još pokušati preči na grupu 1 pa bumo vidli dali če prestat urlat
nama je ta faza od rođenj :lol:
stavr rješi cika (on i dalje u AS ja nagnuta na stranu...srećom cika ide kamo treba :lol:)
a ako vozim sad već kuži da ne može meni pa pjevam Rega rega ili vičem bruuuummmmm....i pokazujem kamione (to ga fascinira) pa možemo prijeć grad bez problema....iako ima dana kad vrišti čim ga stavim a nekad zaspe sam u AS...
Moja se deračila skoro do godine dana, prelazak u grupu I riješio je stvar, iako zapravo to nisam očekivala.
Danas se vozi kao bubica, koliko god dugo treba. Čak bih mogla reći da se sada voli voziiti u autu, nisam mogla zamisliti da ću to ikad dočekati. :mrgreen:
moj mališa se od početka vozio bez problema, svaki put bi odmah zaspao. Sa nekih 5 mj je došao u fazu urlanja u sjedalici. SVE smo probali, pjevanje, pričanje, igračke. Ma kakvi. Kad sam zaključila da ga ništa prejako ne zateže i ostale tehničke probleme (iako je svekar par puta ostao :shock: kad je vidio kako jako zatežem remene preko ramena-jer kao to ga smeta) odustala sam od pokušaja da ga smirim. Rijetko smo išli nekam, ali sam uvijek mislila da će mu manje naškodit plač nego što bi se moglo dogoditi da ga izvadim u putu. Oko toga nema kompromisa ni pregovaranja.
Iako mi je mm govorio kako ga mogu slušat da plače. Nije lako, ali je manje zlo. I onda je prestao plakati, sam od sebe. Pokušavala sam ga smiriti i zabaviti na sve mile načine ali nije išlo. Jednostavno je odustao.
Prolazilo bi mi kroz glavu da sam nemajka što ga puštam da plače, ali su me filmići na Rodi dovoljno ustrašili da potisnem glas u srcu "ti nemajko!!" i poslušam onaj razuma "i sekunda je dovoljna za s***e"
Hvala Roda!