Zašto (kako) smo odlučile imati djecu?
Mozda naslov zvuci grubo, ali stvarno me zanima iskrena komunikacija na ovu temu.
Što smo mislili da znači imati djecu kad ih nismo imali?
O čemu smo ustvari maštali?
Ili nismo maštali, djeca su se dogodila?!
Ne želim osporiti da je imati djecu nešto najljepše što možemo doživjeti. I sama sam majka nekoliko primjeraka. ;) Međutim, ovih dana sam uspjela vidjeti obitelj očima onih koji je nikako ne žele i koji je smatraju smetnjom.. i po prvi put u životu mi je bilo jasno kako oni vide moj život.
To me nagnalo da počnem razmišljati zašto i kako sam odlučila imati djecu...
Moja želja za djecom bila je intenzivna, ali i djetinjasta, nerealna, bez svih uključenih racionalnih motiva i znanja o težini sveg, bez obzira što sam prešla 30. sa prvim.
Najviše od svega sam ozlojađena definitivnom činjenicom da ako se zaista kako treba posvetim djeci - za mene ostane malo ili ništa. A ako se ne posvetim djeci koliko im treba.. zašto ih imam? Da netko drugi provodi vrijeme s njima, a ja ubirem plodove prekrasnih osmijeha i zagrljaja željnih mame?
Puno pozdrava.
p.s.
Pratim vas jako dugo. Izvrstan ste forum, a portal pun prebogatih informacija! Hvala! :love:
Re: Zašto (kako) smo odlučile imati djecu?
[quote="Marpesia"]
Najviše od svega sam ozlojađena definitivnom činjenicom da ako se zaista kako treba posvetim djeci - za mene ostane malo ili ništa. A ako se ne posvetim djeci koliko im treba.. zašto ih imam? Da netko drugi provodi vrijeme s njima, a ja ubirem plodove prekrasnih osmijeha i zagrljaja željnih mame?
Citiraj:
Draga Marpesia, ne bih e složila s ovim. Ne mislim da ćeš istraumatizirati djecu, ako ih pustiš na sat-dva par puta baki, djedu ili mm-u. Djeci treba zadovoljna majka, a ne mama patnica. U životu je potreban balans, tako da je i tebi, kao i svima nama, potrebno vrijeme samo za sebe. Nećeš djeci time ništa oduzei, dapače. 24-satno bavljenje nosićima, pelenama, brigom oko rane, pa da ne bii palo, pa odgojiti kako treba može dovesti do frustracija, pitnjan tipa: što je meni ovo trebalo; ja se žrtvujem za njih, a oni prosipaju hranu po podu.. ai onaj mm je za ništa..itd.itd. Iz iskustva, neće se ništa dogoditi ako ih malo ostaviš nekom drugom, jedino ćeš se osjećat bolje, pa će ti nakon pola sata falit, pa ćeš biti radosna čim ih vidiš. Ja to iz iskustva :mrgreen:
Re: Zašto (kako) smo odlučile imati djecu?
Citiraj:
Marpesia prvotno napisa
Što smo mislili da znači imati djecu kad ih nismo imali?
O čemu smo ustvari maštali?
Ili nismo maštali, djeca su se dogodila?!
nisam razmišljala o tome, nisam ni voljela djecu do ... dokad mi biološki sat nije rekao kuc-kuc :lol:
obitelj
želja za malom je došla sama od sebe
ima dana kad mi je puna kapa svega, kad trebam 5min bez ikog ... no ne bih napravila undo, jer mi je život sad bogatiji, nego kad smo bili sami
neke stvari su se zakopmlicirale (ne možemo baš sjesti u auto i zapičiti recimo u dubrovnik, ili rijeku...)
a neke stvari se se proljepšale i obogatile (nikad nije dosadno)
ja ti virujem u ono: kvaliteta, ne kvantiteta
radim, idem na aerobik (3x tjedno), uređujem vrt ... ali svaki dan imam zajedničko vrijeme s kčerom: ili mi "pomaže" u mojim poslovima ili se igram s njom i pričam s njom , baš nastojim biti s njom: duhom i tijelom
dobro funkcioniramo
i što joj se više dajem vidim da me manje treba, tj. da se sve više igra sama s lutkicama, ili kockicama
Re: Zašto (kako) smo odlučile imati djecu?
Citiraj:
Marpesia prvotno napisa
Moja želja za djecom bila je intenzivna, ali i djetinjasta, nerealna, bez svih uključenih racionalnih motiva i znanja o težini sveg
Isto ovako, zamišljala sam nešto nalik na reklamu ili film, nasmejana mama, sretna deca, svi zadovoljni... Čak sam i informacije filtrirala, čitala sam npr. na Rodi topic-e o nespavanju, plakanju, grčevima i jednostavno mislila: to se meni neće desiti :roll: Stvarnost me prilično lupila po glavi, ali brzo sam se dozvala. Šefica sad ima 10 meseci i sad stvaaaaarno uživam u njoj, napokon!
Jedna stvar koja me je nedavno lupila po glavi: zvali su me da radim kad mala napuni godinu dana, pomisao na to da je ostavim naterala mi je suze na oči, no way!!! A bila sam ubeđena da ću ja biti biznis mama i da su jaslice najnormalnija stvar za svako dete.
Citiraj:
Strobery Shortcake prvotno napisa
Ja sam se rodila kao mama, ne znam ima li to veze sa mojim horoskopskim znakom Rak
X
Sve češće pomislim kako je mama jedino zanimanje koje želim za sebe.
Re: Zašto (kako) smo odlučile imati djecu?
Citiraj:
vissnja prvotno napisa
Jedna stvar koja me je nedavno lupila po glavi: zvali su me da radim kad mala napuni godinu dana, pomisao na to da je ostavim naterala mi je suze na oči, no way!!! A bila sam ubeđena da ću ja biti biznis mama i da su jaslice najnormalnija stvar za svako dete.
Ha ha, ja potpuno obrnuto. Dok nisam rodila, mislila sam da je ženi zaista mjesto kod kuće, da je to način na koji bih ja željela živjeti (kad bih mogla materijalno). No nakon godinu dana bilo mi je jako drago da se vratim na posao (ovo me je šokiralo), ne zato da ostavim E. već da se izvučem iz dnevne kolotečine, naše orjentiranosti jedne na drugu. Možda mi je bilo lakše što E. čuva moja mama, pa nemam nikave brige sa te strane. Nisam sigurna da bih je baš rado vodila u jaslice ili ostavila teti čuvalici tako malu.
Re: Zašto (kako) smo odlučile imati djecu?
[quote="bublić"]
Citiraj:
Marpesia prvotno napisa
Najviše od svega sam ozlojađena definitivnom činjenicom da ako se zaista kako treba posvetim djeci - za mene ostane malo ili ništa. A ako se ne posvetim djeci koliko im treba.. zašto ih imam? Da netko drugi provodi vrijeme s njima, a ja ubirem plodove prekrasnih osmijeha i zagrljaja željnih mame?Draga Marpesia, ne bih e složila s ovim. Ne mislim da ćeš istraumatizirati djecu, ako ih pustiš na sat-dva par puta baki, djedu ili mm-u. Djeci treba zadovoljna majka, a ne mama patnica. U životu je potreban balans, tako da je i tebi, kao i svima nama, potrebno vrijeme samo za sebe. Nećeš djeci time ništa oduzei, dapače. 24-satno bavljenje nosićima, pelenama, brigom oko rane, pa da ne bii palo, pa odgojiti kako treba može dovesti do frustracija, pitnjan tipa: što je meni ovo trebalo; ja se žrtvujem za njih, a oni prosipaju hranu po podu.. ai onaj mm je za ništa..itd.itd. Iz iskustva, neće se ništa dogoditi ako ih malo ostaviš nekom drugom, jedino ćeš se osjećat bolje, pa će ti nakon pola sata falit, pa ćeš biti radosna čim ih vidiš. Ja to iz iskustva :mrgreen:
Hvala vam svima na odgovorima! :love:
Sto se citata tiče, draga bublic, slazem se sa tobom! I upravo zato se pitam koji su moji motivi da stvaram djecu ako sam ustvari nezadovoljna kad moram biti sa njima (skoro) svo vrijeme. Kao da su lutkice sa kojima se mogu malo poigrati koliko mi odgovara, a u ostalo vrijeme su prepušteni nekom drugom. Netko tko je plaćen da ih čuva. Da odrađuje svoj "posao". Moja djeca su nekome posao. Zato se pitam ako nisam voljna imati za posao biti mama, zašto sam toliko silno željela djecu? Jednostavno to vidim kao vrlo sebični motiv u ovim uvjetima, kada sam sa njima par sati dnevno.
Ovo nije kritika nikome osim meni. Možda pišem upravo zato da me razuvjerite u njoj? Ne znam.