Zašto (kako) smo odlučile imati djecu?

Mozda naslov zvuci grubo, ali stvarno me zanima iskrena komunikacija na ovu temu.

Što smo mislili da znači imati djecu kad ih nismo imali?
O čemu smo ustvari maštali?
Ili nismo maštali, djeca su se dogodila?!

Ne želim osporiti da je imati djecu nešto najljepše što možemo doživjeti. I sama sam majka nekoliko primjeraka. ;) Međutim, ovih dana sam uspjela vidjeti obitelj očima onih koji je nikako ne žele i koji je smatraju smetnjom.. i po prvi put u životu mi je bilo jasno kako oni vide moj život.
To me nagnalo da počnem razmišljati zašto i kako sam odlučila imati djecu...
Moja želja za djecom bila je intenzivna, ali i djetinjasta, nerealna, bez svih uključenih racionalnih motiva i znanja o težini sveg, bez obzira što sam prešla 30. sa prvim.

Najviše od svega sam ozlojađena definitivnom činjenicom da ako se zaista kako treba posvetim djeci - za mene ostane malo ili ništa. A ako se ne posvetim djeci koliko im treba.. zašto ih imam? Da netko drugi provodi vrijeme s njima, a ja ubirem plodove prekrasnih osmijeha i zagrljaja željnih mame?

Puno pozdrava.

p.s.
Pratim vas jako dugo. Izvrstan ste forum, a portal pun prebogatih informacija! Hvala! :love:

ajme pitanja...

ja valjda nikad nisam razmišljala o tome hoću li i kad ću imati djecu...

moji stavovi o tome su oduvijek bili - definitli DA imat ću ih i to dok sam mlada da mogu divljat s njima, igrat se u pijesku, vozit bajsikl i role i slično... prije nego me život izmori a živci stradaju na drugim poljima ....

Rodila sam ih mlada i ne mislim da sam išta propustila zbog toga (hvala! bakama :D ) ali ne mogu reći da sam razmišljala o tome kako će biti... jednostavno sam išla dan po dan i nije mi bilo teško niti mislim da sam se nečeg odrekla zato što imam djecu...

dapače imat ću još jedno ali malo kasnije ovaj put... (da me ima tko volit kad ovi dođu u fazu da me mrze)

A ljudi koji ih iz nekih sebičnih razloga nemaju nikad neće osjetit kako je to kada ti dijete dok dojiš stavi rukicu na grudi :heart: ... I zbog toga su neizmjerno siromašniji od mene.....

da ću imat djecu odlučila sam valjda s nekih pet godina 8) , njgora noćna mora mi je bila mogućnost da možda neću imati djece. A onda sam, sa 26, zatrudnila. I prošlo mi je kroz glavu;ajme, kako ćemo??? nema više izlazaka, kave, cigareta, bezbrižnosti.. ali to je trajalo milisekundu. I onda navala sreće... azamišljala sam ovako: vani zima, a ja i moj maleni zajedno u krevetu, čitm mu priče. on siki, pa dođe pater familias i uvali se kod nas..ujutro mi ofkurs donese doručak u krevet.. :lol: U praksi, zima kad sam rodila je bila najtoplija u zadnjih nekoliko desetljeća, malog su mučili grčevi, kad je malo poodrastao, kidao je slikovnice (i žvakao), mm se preselio u drugu sobu (prvih par mjeseci), jer on, jelte, radi,.. i još uvijek čekam da ga nešto prosvijetli i da mi donese taj f...ing doručak u krevet.. ali unatoč tome što su moje maštarije ostale samo maštarije mogu reći da osjećam ogromnu sreću svaki dan, zahvaljujem Bogu na mm-u i malom zlatu.. i ne, ne bi ništa mjenjala. :mrgreen:
Odluka da ćemo imati djecu se u to vrijeme svodila, ako se dogodi super, samomalo kasnije nego prije, ali eto miš se požurio.. ne mogu zamisliti život bez njega, niti sam mogla zamisliti koliko sreće može donijeti mali uplakani, ukakani zamotuljak.. I oću još jednog što prije! Pa makar ostala bez doručka u krevetu

[quote="Marpesia"]
Najviše od svega sam ozlojađena definitivnom činjenicom da ako se zaista kako treba posvetim djeci - za mene ostane malo ili ništa. A ako se ne posvetim djeci koliko im treba.. zašto ih imam? Da netko drugi provodi vrijeme s njima, a ja ubirem plodove prekrasnih osmijeha i zagrljaja željnih mame?

Citiraj:

---

Draga Marpesia, ne bih e složila s ovim. Ne mislim da ćeš istraumatizirati djecu, ako ih pustiš na sat-dva par puta baki, djedu ili mm-u. Djeci treba zadovoljna majka, a ne mama patnica. U životu je potreban balans, tako da je i tebi, kao i svima nama, potrebno vrijeme samo za sebe. Nećeš djeci time ništa oduzei, dapače. 24-satno bavljenje nosićima, pelenama, brigom oko rane, pa da ne bii palo, pa odgojiti kako treba može dovesti do frustracija, pitnjan tipa: što je meni ovo trebalo; ja se žrtvujem za njih, a oni prosipaju hranu po podu.. ai onaj mm je za ništa..itd.itd. Iz iskustva, neće se ništa dogoditi ako ih malo ostaviš nekom drugom, jedino ćeš se osjećat bolje, pa će ti nakon pola sata falit, pa ćeš biti radosna čim ih vidiš. Ja to iz iskustva :mrgreen:

---

Citiraj:

---

Marpesia prvotno napisa

Što smo mislili da znači imati djecu kad ih nismo imali?
O čemu smo ustvari maštali?
Ili nismo maštali, djeca su se dogodila?!

---

nisam razmišljala o tome, nisam ni voljela djecu do ... dokad mi biološki sat nije rekao kuc-kuc :lol:
obitelj
želja za malom je došla sama od sebe

ima dana kad mi je puna kapa svega, kad trebam 5min bez ikog ... no ne bih napravila undo, jer mi je život sad bogatiji, nego kad smo bili sami
neke stvari su se zakopmlicirale (ne možemo baš sjesti u auto i zapičiti recimo u dubrovnik, ili rijeku...)
a neke stvari se se proljepšale i obogatile (nikad nije dosadno)

ja ti virujem u ono: kvaliteta, ne kvantiteta
radim, idem na aerobik (3x tjedno), uređujem vrt ... ali svaki dan imam zajedničko vrijeme s kčerom: ili mi "pomaže" u mojim poslovima ili se igram s njom i pričam s njom , baš nastojim biti s njom: duhom i tijelom
dobro funkcioniramo
i što joj se više dajem vidim da me manje treba, tj. da se sve više igra sama s lutkicama, ili kockicama

ma cili post sam zbrljala- rane=hrane

jako volim djecu oduvijek.
i uvijek sam htjela imati svoju dječicu.
još kad smo bili dečko i cura, MM i ja smo se dogovorili da ćemo imati 3 djece.
život mi je nezamisliv bez djece. meni su ona smisao svemu.

Ovako je nešto već negdje bilo, no nema veze.
Uvijek sam voljela djecu, družiti se s njima, i nisam nikad dala djetetu u sebi da odraste. I naravno da sam željela imati svoju. Ispostavilo se malo teže od komunikacije sa tuđom, preslatkom dječicom po parkovima, shoping centrima i u gostima, ali i puno ljepše i ispunjavajuće. To je to. Maštala sam kako držim male ručice dok šetamo i pričamo o novim otkrićima. Ja sam se rodila kao mama, ne znam ima li to veze sa mojim horoskopskim znakom Rak, astrolozi kažu da ima.

Citiraj:

---

Marpesia prvotno napisa

Moja želja za djecom bila je intenzivna, ali i djetinjasta, nerealna, bez svih uključenih racionalnih motiva i znanja o težini sveg

---

Isto ovako, zamišljala sam nešto nalik na reklamu ili film, nasmejana mama, sretna deca, svi zadovoljni... Čak sam i informacije filtrirala, čitala sam npr. na Rodi topic-e o nespavanju, plakanju, grčevima i jednostavno mislila: to se meni neće desiti :roll: Stvarnost me prilično lupila po glavi, ali brzo sam se dozvala. Šefica sad ima 10 meseci i sad stvaaaaarno uživam u njoj, napokon!
Jedna stvar koja me je nedavno lupila po glavi: zvali su me da radim kad mala napuni godinu dana, pomisao na to da je ostavim naterala mi je suze na oči, no way!!! A bila sam ubeđena da ću ja biti biznis mama i da su jaslice najnormalnija stvar za svako dete.

Citiraj:

---

Strobery Shortcake prvotno napisa

Ja sam se rodila kao mama, ne znam ima li to veze sa mojim horoskopskim znakom Rak

---

X
Sve češće pomislim kako je mama jedino zanimanje koje želim za sebe.

POTPISUJEM
Strobery Shortcake
i ja sam se rodila da budem mama.
to me skroz ispunjuje i čini moj život smislenim.
najvažnija je Dora i njezina sreća.

Citiraj:

---

vissnja prvotno napisa

Jedna stvar koja me je nedavno lupila po glavi: zvali su me da radim kad mala napuni godinu dana, pomisao na to da je ostavim naterala mi je suze na oči, no way!!! A bila sam ubeđena da ću ja biti biznis mama i da su jaslice najnormalnija stvar za svako dete.

---

Ha ha, ja potpuno obrnuto. Dok nisam rodila, mislila sam da je ženi zaista mjesto kod kuće, da je to način na koji bih ja željela živjeti (kad bih mogla materijalno). No nakon godinu dana bilo mi je jako drago da se vratim na posao (ovo me je šokiralo), ne zato da ostavim E. već da se izvučem iz dnevne kolotečine, naše orjentiranosti jedne na drugu. Možda mi je bilo lakše što E. čuva moja mama, pa nemam nikave brige sa te strane. Nisam sigurna da bih je baš rado vodila u jaslice ili ostavila teti čuvalici tako malu.

Mogla bih puno, ali samo ću kratko 8)
Dosta sam se bojala postati mama. Htjela sam prije riješiti neke egzistencijalne stvari (ali samo neke - konkretno - posao u mjestu stanovanja) i zdravstvene problemčiće (koji su se ticali buduće trudnoće).
No, nisam htjela čekati duže od tri godine u braku jer mi je negdje odzvanjalo ono svekrvino (koje i danas smatram dobronamjernim): nemojte previše čekati, nećete moći...
Onda je u uzu obitelj dosla jedna mala beba koju sam primila u ruke i pomislila - pa i ja bih ovo mogla.
I tako je pocela avantura - rodjenje prvog djeteta, 1 placa u kuci (mm nezaposlen), stan njegovih staraca (s njima u kompletu)....
Tada nismo mogli sanjati da cemo za svega 1 i po godinu prijeci u svoj stan i da ce kroz 4 godine mm takodjer biti sretno zaposlen covjek.
I niti jednom nismo pozalili sto smo u jednom trenutku poslusali instinkt, ne dovrsivsi "savrsene" uvjete za dijete.
I kao sto mi je tada jedna bliska osoba rekla - za dijete nikad nije savrseni trenutak.
Ali postaje savrseno kad ga dobijes :heart:

Nedavno sam pročitala jednu priču koja otprilike ide ovako:

Ljudi koji na neki način ne vole ili zaziru od braka, ne vole riječ zauvijek, vječno, do kraja života i ostale fraze koje se vezuju uz brak. Oni koji su u braku ne bave se time. Jesu i to je to. I s djecom je tako. Kad ih nemamo ne možemo znati kako će biti kad ih budemo imali. A sad, kad je Carica s nama, pitam se kako sam postojala prije nje?

Ja sam jedno vrijeme čak razmišljala i da nemam djecu. Nikad ih nisam previše voljela. Pa čak ni danas, osim ako sam posebno raspoložena ili ako mi je neko posebno drago, obično mi brzo dosade :oops: osim moje, naravno. A onda sam osjetila poziv, i nisam mu se niti mogla niti željela oduprijeti. Kad sam rodila osjećala sam se kao da sam samo to čekala cijeli život. I mislim da sam dobra mama. Moram priznati kako vrijeme ide sve mi je teže i teže umjesto da je obrnuto, ali nosim se s tim. I pogodi što? Jedva čekam još jedno, zašto? Pa i neznam baš, osim što sam prepuna ljubavi i što osjećam kao da ću puknuti ako si još jedno ne rodim. A slike u glavi kako bi to trebalo izgledati sam imala svakave same ne onakve kakve jesu u stvarnosti. Često sam mami znala reći "ajme pa šta ću ja cijeli dan s njom radit" :lol:

Kad sam rodila i došla doma sa smotuljkom bila sam puna briga. Preživjela sam prva dva tri dana i onda shvatila da ništa nije isto kao i prije. Nema povratka. Bezbrižno doba egocentrizma je završilo. Sada je centar moga svijeta moje dijete. Znam da sam se u čudu zapitala kada će završiti taj "posao i brige". Očigledno nikad, samo će se mijenjati u intenzitetu i obliku. Svejedno to mi ne predstavlja problem već radost.

do prije godinu dana sam bila uvjerena da neću nikada imati svoje dijete. i savršeno sam dobro zamislila svoj život bez djeteta.
radila sam, izlazila van, bavila se svim i svačim, vozila motor :mrgreen: ....
onda sam u međuvremenu upoznala MM-a, i njegovih dvoje djece iz prvog braka, pa sam se doselila k njima, i sad živimo zajedno ca 2 godine.
ja sam i dalje govorila da svoje dijete neću imati, da ću njih odgajati i voljeti kao svoje.... i dalje sam vozila motor i malo manje se bavila svim i svačim, a više njima
onda me prije godinu dana nešto lupilo, i poželjela sam da i mene netko zove : mama eto, baš to, i baš tako, stvarno sam poželjela da i mene nečija mala ustašca zovu mama.
iako znam da me MM -ova djeca vole, i obožavaju kao i ja njih, shvatila sam da ako imam snage, ljubavi i razumijevanja za odgajanje dvoje "tuđe" djece, da ću imati svega toga i za "svoje" dijete.
sad sam trudna 25 tjedana, i jedva čekam da moje sunce dođe na svijet, i jedva čekam da me prvi put po noći probudi....i da prvi put kaže : mama

ps: prodala sam motor :roll:

[quote="bublić"]

Citiraj:

---

Marpesia prvotno napisa

Najviše od svega sam ozlojađena definitivnom činjenicom da ako se zaista kako treba posvetim djeci - za mene ostane malo ili ništa. A ako se ne posvetim djeci koliko im treba.. zašto ih imam? Da netko drugi provodi vrijeme s njima, a ja ubirem plodove prekrasnih osmijeha i zagrljaja željnih mame?Draga Marpesia, ne bih e složila s ovim. Ne mislim da ćeš istraumatizirati djecu, ako ih pustiš na sat-dva par puta baki, djedu ili mm-u. Djeci treba zadovoljna majka, a ne mama patnica. U životu je potreban balans, tako da je i tebi, kao i svima nama, potrebno vrijeme samo za sebe. Nećeš djeci time ništa oduzei, dapače. 24-satno bavljenje nosićima, pelenama, brigom oko rane, pa da ne bii palo, pa odgojiti kako treba može dovesti do frustracija, pitnjan tipa: što je meni ovo trebalo; ja se žrtvujem za njih, a oni prosipaju hranu po podu.. ai onaj mm je za ništa..itd.itd. Iz iskustva, neće se ništa dogoditi ako ih malo ostaviš nekom drugom, jedino ćeš se osjećat bolje, pa će ti nakon pola sata falit, pa ćeš biti radosna čim ih vidiš. Ja to iz iskustva :mrgreen:

---

Hvala vam svima na odgovorima! :love:

Sto se citata tiče, draga bublic, slazem se sa tobom! I upravo zato se pitam koji su moji motivi da stvaram djecu ako sam ustvari nezadovoljna kad moram biti sa njima (skoro) svo vrijeme. Kao da su lutkice sa kojima se mogu malo poigrati koliko mi odgovara, a u ostalo vrijeme su prepušteni nekom drugom. Netko tko je plaćen da ih čuva. Da odrađuje svoj "posao". Moja djeca su nekome posao. Zato se pitam ako nisam voljna imati za posao biti mama, zašto sam toliko silno željela djecu? Jednostavno to vidim kao vrlo sebični motiv u ovim uvjetima, kada sam sa njima par sati dnevno.
Ovo nije kritika nikome osim meni. Možda pišem upravo zato da me razuvjerite u njoj? Ne znam.

Moj savjet je da se što više zadržiš na ovom forumu i nadasve na portalu udruge roda. nigdje nećeš naći na jednom mjestu toliku grupu roditelja koji su odlučni u tome da roditeljstvo im bude najvažnija stvar u životu. Ovdje nas ima svakakvih, ali to nam je zajedničko. Švrljaj po temama i čitaj što više. :love:

jedne večeri, prije nekih 6-7 godina, ja sam pogledala sređen stan, mir u istom, supruga koji je sjedio pored mene i osjetila da nešto fali. U mojoj glavi se odmah stvorila slika djeteta od neke tri godine (?) koje sjedi između nas, mirno, i gleda sa nama TV.

To je bila slika, i nedugo poslije toga smo krenuli u realiziranje iste, ali ono što sam htjela reći je da je ta slika bila tako nerealna, valjda zbog filmova, reklama, jer ta "slika" gdje maleni dječačić mirno sjedi sa nama i diskutira o dokumentarcu, se nije pojavila sigurno par godina..... Trebalo je dijete roditi, dojiti a ne kod prvog problema uvaliti mu bočicu, shvatiti da je nešto najnormalnije da to isto dijete i spava između nas a ne samo mirno sjedi na kauču, dok bi po noći trebalo biti u kinderbetu, a kod tog "mirno" , a joj..... Neka meni njih.

ne znam. Imam dvoje djece i u bližoj obitelji imamo par bez djece. Znalo je biti svakakvih komentara, čak i ružnih, dok nisam dotičnoj gospođi, kad mi je po tko zna koji put kad su me klinci izbacili iz takta htjela reći "eto ti sad!", rekla "Molim te, nemoj ništa reći, jer u ovom trenu bih i ja mogla isto nešto reći i tebi!" i nije više ništa rekla o tome da smo totalno podređeni djeci, i da zbog toga i ona nema i ne želi djecu

nedavno je jedna gospođa sa posla slučajno navratila kod mene na par minuta. Ne moram ni reći da su moji klinci bili u elementu, i da sam jedva uspjela izgovoriti par riječi jer sam stalno morala skakati oko ovih. Ona mi je rekla :" Pa Dada, ti nemaš ni pet minuta za sebe! E, ja nisam tako...." Neću uopće ni govoriti "kako je ona", dotična i dan danas kćer srednjoškolku tuče, ali sam joj rekla da meni to uopće ne predstavlja neku tlaku jer ja za drugo ne znam. Jer će vrijeme brzo proći, i za čas će imati 13-14 godina kad će ih možda biti sram da ih mama poljubi pred frendovima, a da ne govorim o tome da će možda jedva čekati da se ja maknem da budu sami, a ne kao sad da me nekad slijede kao UDBA i u kuhinju, i u kupaonu i svugdje, da me vuku za ruku, da se hoće maziti, crtati, igrati se samnom. I nikad ih nisam odgurnula od sebe, i zbilja sam uživala kad je lani moj Karlo proglašen najboljim djetetom u grupi u vrtiću, i uživam u tome kad teta kaže da je dijete za poželjeti, da svašta zna, i znam da ne bi bilo tako da ne sudjelujem aktivno u svemu, i ni sama ne gledam kojekakve rekonstrukcije "Istrage" a kamoli da mi to gleda i dijete, gledamo dokumentarce i komentiramo pingvine i kitove,...... ma odoh predaleko.

drago mi je što samnom radi žena sa tako malom djecom i koja djecu odgaja na sličan način, gdje ista žena koja je svratila do mene sa čuđenjem sluša nas dvije. Ne moram ni reći da je odmah svima na poslu ispričala kako su mi djeca razmažena i da se samo krpe uz mene, i kad sam to čula, uhvatila sam sebe kako se jednoj starijoj ženi ispričavam i opravdavam zašto radim ono što radim, gdje mi je ona rekla da sve radimo ispravno (ja i ova mlada ženska) : "Pustite sve, igrajte se sa njima. Tko šljivi suđe. Oprat ćeš ga. Ja ni ne znam kako su to moje cure odrasle. Jedna se udaje, druga na fakultetu, a dok su bile male stalno sam bila u nekoj žurbi. I godine su tako prošle, kad su krenule u školu letile su, a ja se danas pitam gdje sam bila dok im je trajalo djetinjstvo. Ja ne znam kad su i kako one odrasle. Nikad se to neće vratiti. Uživajte u svojoj djeci. Niste ni svjesne koliko ste sretne što pokazuju da vas trebaju.... " nešto tako


nemam pojma. Postalo je offtopično. Život mi je sa njima bogatiji i ispunjeniji. Isto tako, poštujem odluke drugih ljudi koji svjesno ne žele imati djecu, dok god meni ne pokušavaju pametovati i glumiti savršene pedagoge i stručnjake u odgoju djece nakon dvije emisije "Super dadilje". Mislim, ma znam da dobro radim sa svojom djecom. Pa ću samo još ponoviti riječi svoje drage prijateljice:" Sve što uložimo u djecu, na koji god način, tako nam se jednog dana i vraća".


Mnoge stvari jednostavno nismo znali, i danas sa svojom djecom živimo "pravi" život, koji je mnogo drukčiji od slike savršene obitelji iz reklame za margarin, i nije onakav o kakvom smo možda maštali dok nismo dobili djecu, ali kad bolje razmislim, i neka je ovakav kakav baš i je . Jer time što sam sa svojom djecom umjesto da ispijam kave sa susjedama, mislim da ništa ne gubim, nego samo dobijam.

Citiraj:

---

vlac prvotno napisa

jako volim djecu oduvijek.
i uvijek sam htjela imati svoju dječicu.
još kad smo bili dečko i cura, MM i ja smo se dogovorili da ćemo imati 3 djece.

---

X Naš je dogovor bio 3-5, a s realizacijom je zapelo... ;)
A kako sam zamišljala, skoro ništa nije baš tako ispalo. Mislim da sam bila puna i romantičarskih ideja i samoljubivih uvjerenja "neće dijete meni" istovremeno. Sad sam tu gdje jesam i sretna sam.

Tako vas je sve lijepo čitati :love:

Po pitanju grižnje savjesti koju osjećamo kad djecu prepustimo onima kojima je to posao: zašto to ne pogledati i s druge strane: djecu nismo rodili samo za sebe, već i za društvo u kome živimo. Moje je mišljenje da ih u to društvo treba što ranije uključivati (naravno, pod tim ne podrazumijevam što ranije "tjeranje" od sebe kad nam postanu naporni, već dopuštanje široj okolini da odigra svoju ulogu u formiranju djeteta).
To mi je nekako prirodno - u starini je dijete podizala cijela (šira)obiteljska i društvena zajednica i djeca nisu rasla isključivo mami uza skute i izolirano od vršnjaka (što se nama u gradovima nerijetko događa).
Čak mislim da je prirodno ponekad osjetiti i želju da netko drugi bude s djecom - kao što je prirodno da se i oni nekada nas zasite, zažele "promjenu energije", odnosno druge osobe oko sebe.

Ja sam uvijek zeljela imati djecu i kad sam ostala trudna s mojim andjelom malo me zateklo. Kako cu ja to? Cijelu trudnocu sam se pitala kakva cu ja biti mama kad nemam niti jedan majcinski nagon-nista! A onog dana kad se rodio i kad sam ga ugledala nisam mogla prestati plakati- od srece... :heart: S njim se rodio moj majcinski nagon i ljubav kakvu prije toga nikada nisam spoznala. Moj zivot nije postojao prije njega. Sada imam 2 :saint: i ne bih ih mijenjala nizasta.

Ja sam isto oduvijek htjela 'jednog dana' biti mama iako sam vjerovala (i još uvijek vjerujem) da i bez toga život može biti ispunjen i smislen (svijesna sam da se oko toga mnogi neće složiti sa mnom).
Znam točan trenutak kad sam odlučila.
Sjedila sam uz more sama. Slika ispred mene bila je toliko lijepa da sam doživjela jedan od onih rijetkih sada trenutaka. Osjetila sam povezanost sa nebom, sa morem, sa cijelim svemirom. Osjetila sam da sam dio svega, da sam cijela i da sam na pravom putu. I pomislila sam da bih na taj put mogla povesti još nekog. Volim vjerovati da smo se Bartol i ja tada prvi put sreli.

Marpesia, ja nekako vjerujem da je djeci puno važnije da je mama cijela, nego cijelodnevna.
I ne samo da nije sebično, nego je i za njihov zdravi razvoj potrebno da mama ne zaboravi na sebe.

Citiraj:

---

bublić prvotno napisa

ma cili post sam zbrljala- rane=hrane

---

Ma što god da si zbrljala, meni je cijeli tvoj post (oba zapravo) super.

super su svi postovi... :heart:
nama se prvo dijete dogodilo :mrgreen:
nije da ga nismo zeljeli ali sigurno nismo zeljeli tada (ja sam jos bila u srednjoj skoli a on u vojsci). ali snasli smo se i volimo je najvise na svitu. na drugo smo isli planski kad smo osjetili da je vrime za to.
sad imamo dva mala andjela koja volimo najvise na svitu i nasa obitelj je kompletna (ali nikad se ne zna...) :saint:

Ja sam poželjela konkretnu djecu kad sam se zaljubila u svog muža osobno što je bilo odmah kad smo se upoznali, već na prvih par dejtova umjesto da pričamo o filmovima ili što se već priča mi o djeci i zarukama i tako... nismo se baš pazili više onako pro forma i eto Dominika u buši za šest mjeseci, s Dianom ponovljen postupak( nakon 18njeseci) :love: i rodila sam sa 25 i 27godina , sad smo malo zreliji i proračunatiji pa koristimo personu i kondom, ali ako se postoci po kojim nijedna kotracepcija nijesto posto sigurna urote i dođe još koja bebili u bušu ne bumo se bunili, samo moramo ovaj put isključiti imena na slovo D :lol: Samo da meni kile krenu prema dolje... :oops: Bez mužića su mi dječica bila apstraktan pojam, nisam se baš o tome mislila. Ovih dana me Dianica moli da joj rodim zeca :lol: jes off topic, ali je :lol:

inače kad su klinci u pitanju ja sam za " i kvaniteta i kvaliteta". Marpesia budi ponosna na svoj izbor :heart: Biti mama doma ima jednako mana i težina kao i biti zaposlena mama, samo sasvim drugačije, ako je to tvoj poziv ne uspoređuje se s onima koji imaju drugačiji. Nađi pomoć za sebe i za svoju svakodnevicu na svoj način, obitelj, prijatelji,igraonice, susjede, nove aktivnosti.Možda će tvoj put biti drugačiji i u manjini, ali to nisu razlozi da odustaneš i prikloniš se onome "svi tako rade" :love: