bas se naekiram kad se u sekundi slozi ekspertni tim od 8 psihologa nakon sto je neprocjenjiva steta vec ucinjena :cry: :cry:
imate li ih u vasoj skoli?
ako da, znate li sto rade s djecom?
Printable View
bas se naekiram kad se u sekundi slozi ekspertni tim od 8 psihologa nakon sto je neprocjenjiva steta vec ucinjena :cry: :cry:
imate li ih u vasoj skoli?
ako da, znate li sto rade s djecom?
Nažalost, ova posljednja tragedija s djevojčicom od 14 godina je u mom mjestu, ali ne u školi u koju ide moja R.
Kako i sama radim u školi i često kontaktiram s psihologicom, dosta sam upućena.
Kod nas su skroz neke akcije za djecu, skroz se puno razgovara, ali neke stvari ne možeš izbjeći.
Mislim da su se mediji malo previše raspisali o tome i da djeca zapravo od medija dobiju ideje.
Ja sam prije 2 godine imala slučaj, gdje se učenik kojem sam bila razrednica, miran, povučen, solidan učenik, dobro dijete, ali s već jednom tragedijom u obitelji objesio. Policija mi je 5 puta dolazila kući, istraumatizirana sam i sama bila. Došlo mi je da i sebi nađem pomoć.
A roditelji su prilično slabo upućeni u živote svoje djece.
Od silne brige da im priušte materijalne stvari, zaborave na ono najbitnije, na riječ, na zagrljaj, na pohvalu, na dodir.
Danas je nekim ljudima bitno pokazati se i dokazati preko svoje djece. Upisati ga na engleski/njemački, glazbena škola, sport...štogod. Opteretiti i sebe i dijete dodatnim vožnjama, izgubiti vrijeme. A kad su doma, najsretniji su da je dijete mirno, sito i pred TVom.
Naša se djeca rađaju s daljincem u ruci. Previše vide/čuju/znaju, a moje je mišljenje da njihov mozak još nije spreman na tolike informacije.
Dobro je da dijete zna koristiti tehnologiju, ali pitanje je koliko im u toj dobi tehnologija treba.
Više ima treba sve gore navedeno i igra, puuuuuno igre i zadovoljstva. (Pri tome ne mislim na igru na računalu, jer ta igra najčešće donosi puno frustracija).
A što se tiče samoubojstava: ona su se oduvijek događala i statistike pokazuju da se broj nije znatno povećao, ja samo mislim da se o tome više govori, a bombastični i senzacionalistički naslovi u udarnim vijestima i novinama tome ni malo ne pomažu.
Ovaj post je prilično smeten, ali previše toga mi se vrti po glavi, vezano uz temu, a teško mi je to posložiti u suvisle rečenice, pa oprostite na dužini i nepovezanosti.
Rene, jest zbrkan post ali uglavnom se slažem se njime.
Drago mi je da je pravobraniteljica za djecu malo pošpotala medije zbog senzacionalističkih objava. Osobno smatram nedopustivim snimanje izjava suučenika nastradalog. Zapravo objava takvih priloga bez dozvole roditelja je protuzakonita. Neko vrijeme su mediji zamućivali slike djece, ali više ništa od toga. Ili ih nitko nije tužio zbog takvih stvari, ili se to vuče dugo i ode u zastaru? Možda bi pravobraniteljica mogla npr pokrenut postupak protiv televizijske kuće, po službenoj dužnosti.
Mi u školi nemamo psihologa koliko znam, ali imamo pedagogicu, koja je draga i otvorena osoba. Bilo je nekih problema zbog kojih je škola osvanula u medijima, sazvano je roditeljsko vijeće, škola dala info roditeljima, i nije reagirala ni demantirala, pa se brzo sleglo.
Također u školi povremeno udruge provode vannastavne radionice tipa uspješne komunikacije, bez zlostavljanja itd, od one vrste što bih ja rado vidjela uključeno u obavezni program svake škole.
Većih nesreća srećom nije bilo. Svaka takva nesreća šok je za sve bliske osobe, i ok mi je da država formira tim za pomoć i pošalje u školu kad se tako nešto desi. S tim školski pedagog i psigholog da su najbolji ne mogu sami na kraj izaći.
Ali stalno se iznova po medijima spominje nedovoljan broj pedagoga i psihologa u odnosu na broj škola i učenika, neki izračunavaju minute koliko jedna stručna osoba može posvetiti jednom učeniku - malo, skoro ništa. Sigurna sam da bi dugoročno državi bilo jeftinije zaposlit više potrebnih psihologa - s jedne strane njihova plaća, a s druge trošak bolovanja nastavnika, roditelja, nemjerljiva šteta na traumatiziranim učenicima...
Muki, broj zaposlenih/nezaposlenih psihologa po školama nema veze s ovih osam - to je tim za krizne intervencije, njihov rad na prorađivanju traume je jako potreban i dobrodošao.
Da u školama ima premalo stručnih suradnika to je fakt, bez obzira na struku, Jer ako ima samo jedan on je vjerojatno zatrpan adminitrativnim poslovima, statistikama i glupostima i najmanje vremena provodi u direktnom radu s djecom...posebice, što je još podijeljen i na 2-3 škole.
ispada da su djeca uvijek namanje vazna u svemu
uvijek je najvaznije kolko bilo kaj kosta
a kaj tih 8 psihologa radi inace, kad nisu u ekspertnom timu???
sjede i cekaju daih pozovu u tim?
pretpostavljam da ne pa se pitam sto je sad, dok su u tom eksp. tiimu s njihovim poslom?
na cekanju je?
sto ako je netko od njih psiholog u nekoj skoli i zbog ovog propusti nesto na svom primarnom radnom mjestu????
pretjerujes, ljudi stvarno rade posto koji je prepoznat kao potreban i kojeg ne znaju svi raditi, potrebno je dodatno se educirati za njega, stresan je i težak...i rade ga uz svoj redovni posao (ne znam koji, kako tko).
nisi me skuzila, a nemrem sad objasnavat
mukica, ovo je jako važno.Citiraj:
i rade ga uz svoj redovni posao
ovo što sad radiš je isto kao kad na forumu ljudi pljuju po savjetnicama jer misle da savjetnice ne rade ništa drugo u životu osim sos-a
:roll:
kada sam pitala sto cl. eksp. tima inace rade nisam mislila da inace ne rade nista jer sam malo nize napisala "pretpostavljam da ne pa se pitam sto je sad, dok su u tom eksp. tiimu s njihovim poslom?" jer sam pomislila da mozda tko od njih radi u nekoj skoli i ono sto sam ja htjela reci, a ocito nisam, je da je je fakat lose to sto nema dovoljno ljudi osposobljenih za taj posao (jer nema dovoljno novaca, a nikad ga nema za recimo takve stvari ali ima za dinamov stadion, nove aute za ministre i slicno) kako ljudi sto su sad tamo gdje jesu ne bi to trebali raditi uz svoj redovni posao
ne pljujem po nikome, nit mi je to bila namjera
citajte pazljivije
ako je dijete mirno, povučeno, pristojno i razvilo autodestrukciju, ona se neče manifestirati tako lako prepoznatljivo kao npr. destruktivno ponašanje
U mojoj školi je 1 psihologinja na 1400 učenika!!!
Osim toga u normu joj ide i 10 sati nastave psihologije, a norma prema ministarstvu je 1 psiholog na 400 učenika. Dakle, moja bi škola trebala imati 4 psihologa.
Psiholozi koji rade u školama su obvezani licencom (kao i liječnici) i moraju tu svoju licencu plaćati sami (ne plaća im ministarstvo), i skupljati bodove na seminarima i predavanjima, većim dijelom o svom trošku.
Naravno da svi koji mogu, uteknu iz prosvjete i završe kao šefovi kadrovskih službi. Rađe će provoditi testove inteligencije pri zapošljavanju u nekoj firmi, nego se baviti tuđim problemima.
Osim toga, kad bi posao psihologa bio da prolazi školom i gleda koje je dijete nujno, žalosno, hiperaktivno...ne bi mu bilo dovoljno 25 sati u danu da to sve stigne.
Ne branim psihologe, ali treba reći da ni njima nije lako. I oni su ljudi, koji rade svoj posao, neki bolje, neki lošije. Dolaze im pretežno problematična djeca, dolaze roditelji te djece, ponekad pod utjecajem alkohola, ponekad agresivni...svega tu ima.
Zato smo tu mi učitelji i profesori koji bismo trebali uočiti problem kod djece na nastavi i/ili odmoru.
Međutim i nas je ministarstvo zajašilo sa silnim dodatnim obavezama, sve više smo nekakvi administratori.
A želim se posvetiti nastavi i želim se posvetiti učeniku i vjerujte mi da se nekad potrošim, da nemam više energije za svoje dijete, kad dođem doma.
Ali najvažniji u cijeloj priči su roditelji. Vjerujete li vi da ja bolje znam kako se neko dijete osjeća, nego što to zna njegov roditelj.
Ponekad mi dođe da učenika (a radim u srednjoj školi) posjednem u krilo i samo ga zagrlim. I mislim da i njima to nedostaje, jer polaskom u srednju školu, svi ih smatraju zrelijima, odgovornijima, velikima, a razlika između osnovne i srednje škole je samo u jednom ljetu. Još uvijek ih treba gledati, slušati, bodriti, tješiti, čak i kad to odbijaju i zatvaraju se (pogotovo tada!).
Imam učenika, kojemu sam razrednica treću godinu. Niti jednom ni jedan od roditelja (a oboje su živi i zdravi, radno sposobni, zaposleni) nije došao u školu na razgovor/roditeljski sastanak/nazvao telefonom i pitao za svoje dijete.
Samo kad ja nazovem i pitam je li bolestan, ispričaju sate, ili učenik donese roditeljsku ispričnicu. Što kažete na to? Tko bi se time trebao baviti psiholog možda? Učitelj? Ravnatelj?
Oprostite, ali jako me je pogodilo sve ovo. Previše je blizu mom domu i osjećam se ugroženo. Ne želim o tome pričati pred svojim djetetom, pa mi je ovo dobar način da izbacim demone iz sebe.
Po meni je to jedan od ključnih problema. Krivo su posloženi proiriteti. :/Citiraj:
Mukica prvotno napisa
Žena iz Min. obrazovanja kaže: Sad je vrijeme da podijelimo odgovornost. Ma mislim. :evil: :evil: :evil:
A o medijima samo mogu reći - :evil: :evil: :evil: :evil: :evil: :evil: :evil: i još 1000 puta. Sramotno, stvarno sramotno.
ja ne znam zašto napadate prosvjetu?
autodestruktivnost je obiteljska stvar, nije u pitanju odgovornost društva
roditelji su trebali primjetiti znakove upozorenja, i reagirati, pa makar tražili stručnu pomoć
ovo nije odgovornost društva! ovo je odgovornost roditelja :(
reči da je krivo društvo jer je ovako i onako je u biti skidanje odgovornosti sa sviju
optužiti ministarstvo da ne financira dovoljno psihologa po školama je jednako (za mene) kao da optužimo vatrogasce za požarom nastalu štetu
oni ne mogu predvidjeti štetu, nisu vidovnjaci
J.Juul u svojoj knjizi piše da odgoj koji prvenstveno se bazira na hijerarhiji moći i poslušnosti "tjera" djecu da razviju svoju urođenu destruktivnost i autodestruktivnost
djeca sa urođenom crtom destruktivnosti se bore "protiv sistema" koji gazi njihove granice, pa često dobijaju naziv: nemoguća, zločesta, divlja...
autodestruktivna djeca se pokoravaju "sistemu" i uništavaju djelove sebe koji su protivna "sistemu", oni su poslušni, mirni ....
u pitanju su bila dobra i poslušna djeca, sa crtom autodestruktivnosti i osječaja bezvrijednosti
[/b]
mislim da u današnje vrijeme društvo i država ne mogu skinuti odgovornost sa sebe, danas, jednostavno, roditelji ne mogu sve sami. Djeca su nam u institucijama od rođenja, u školi po osam sati...
MGrubi, mislim da nisi sasvim u pravu.
kad jednom krenu u skolu, na djecu jako velik utjecaj imaju i vrsnjaci.
naravno da se od doma donosi neka temeljna stabilnost, ali osjecaj srece i pripadnosti ipak velikim dijelom ovisi o tome u kakvu ce skupinu dijete upasti i kakva su druga djeca (a i odrasli - ucitelji, psiholozi, pedagozi...)
slucajno sam jednom cula pricu mame cije je dijete godinama u skoli psihicki maltretirano od uciteljice i druge djece, a da unatoc maminim naporima to nije promijenjeno. niti je strucno osoblje skole reagiralo. stvari su se promijenile tek kad je mali dobio novu uciteljicu, a mama donijela lijecnicku potvrdu s dijagnozom emocionalnog zlostavljanja. jer je tu vec ugled skole bio u pitanju, jel' da. pa se nesto i poduzelo.
nisu ni skole 'nevine'.
drago mi je da je bubica to napisala i prije mene.Citiraj:
Bubica prvotno napisa
Prošlo je samo ,tek ,već ( odaberite po volji ) 20 godina otkako se ubio kolega iz mog razreda.
Odgovorno tvrdim da to još nisam do kraja prebolila.
U našoj školi je samo jedna pedagogica. Čisto sumnjam da može pokriti sve probleme i pitanja koja se pojavljuju svaki dan, a na kraju se njen posao svodi na gašenje vatre kada prof pošalje nemogućeg đaka na razgovor. I to je to...
Prisjetila sam se vremena kada je postojao školski dispanzer i školska medicina. Liječnici koji su radili taj posao bili su usko specijalizirani za školsku djecu od fizičkih do psiholoških problema i mogli su sagledavati cjelinu. Sad ih nema. Dijete vodim kod tzv. obiteljskog liječnika koji bi trebao jadan znati sve...
Iskreno mi je žao da su liječnici za školsku djecu ukinuti. Mislim da bi oni bili jako dobar početak u preventivi.....
A činjenica je da psihijatara za djecu u pubertetu ima premalo...
... kao i to da se naoko bezazleni "pubertetski" problemi nastavljaju u odraslu dob kao ozbiljni problemi, a to vjerojatno ne bi bili da su se na vrijeme počeli rješavati :/Citiraj:
Stea prvotno napisa