jer vam čudno biti mame?

meni je ful čudno. cijeli život sam bila djetinjasto dijete a sad sam najednom nečija mama!!??
potpuno novi identitet.
gledam Umu kako spava i još mi ne sjeda da je to prelijepo biće stanovalo u meni 9 mjeseci.
ne sjeda mi baš ni činjenica da cijeli moj svemir sada stane u jedan kinderbet.
nisam si upoće tako zamišljala majčinstvo. mislila sam da ću čim rodim postati moćna žena, Velika Majka puna ljubavi, topline, sa svim vještinama potrebnim da podiignem djete.
ali niš od toga. još sam uvijek ona stara blesava ja. samo što imam osjećaj kao da mi je netko stisnuo tipku reset u sistemu.
pomalo uplašena i bez neke ideje blejim u nepoznato.
a mislila sam da ću biti super mama jer volim djecu. sad kužim da to nema veze jedno s drugim. voljeti djecu i imat svoje.

non stop se brinem za nju, osluškujem joj disanje.
strah me da ju ne iznevjerim. strah me da sam joj bezveze. da joj služim samo kao hrana??? i tisuču drugih misli i briga...

jer i vama tako bilo??

bilo
sad sam super-mama :lol: , šala mala

kako dijete raste, tako ćeš rasti i ti kao mama
meni se svijet okrenu naglavačke, jer ja za razliku od tebe nisam voljela tuđu djecu, ili općenito

Citiraj:

---

ne sjeda mi baš ni činjenica da cijeli moj svemir sada stane u jedan kinderbet.

---

ovo je ono sto me najjace streslo kad sam postala mama...


i sjecam se, kad je jedna moja jako draga prijateljica rodila, taj se period doma nesto cesto glodjala s muzem, mamom si i ostalima, oko nekih radova na kuci, oko kuce i slicnih "vaznih stvari"... govorila sam joj - ne sekiraj se, sredit cete, napravit ce se... nije to najvaznije na svijetu... ona se stalno sekirala i ponavljala - ali, to treba srediti, treba napraviti, mora biti ovako-onako...

onaj dan kad je rodila, kad smo se cule pitala sam je: nije li caroban ovaj osjecaj koji sad imas? osjecaj da nista, nista na svijetu nije bitno, da nista nema takav znacaj kao cinjenica da je to malo cudo pored tebe... :heart:


nije se mogla nacuditi sto joj je jos ujutro bilo toliko vazno oko toga kad ce se i koja zbuka raditi ni tko ce i kada postavljati ovo ili ono...

Ma ja sam isto bila zbunjena u prvo vrijeme.
Sad za sebe imam osjećaj da sam postala sigurnija, kao osoba. Kao da mi je majčinstvo dalo neku dodatnu snagu i sigurnost.

Litala, a o prioritetima da i ne govorimo...

:love:
OT- imaš novi potpis?

nije mi bilo čudno, ali mi je trebalo nekih mjesec, mjesec ipo da postanem toga svjesna. Onda mi je postalo prelijepo i nezamislov mi je bio život u iti jednom drugom obliku...

još uvijek ne mogu vjerovat....gledam ga i čudim se ..pa to je moja beba, moje dijete,...ja sam MAMA:...idemo dan po dan, učimo i on i ja...


a strahovi...uvijek su tu..ja još ponekad provjeravam jel diše :)

oooooo pa ja se još i dan danas zapitam iznad njihovih krevetića. " ma jel moguće da sam ja mama?"
svakim danom sam sve svijesnija i ponosnija na svoje :saint: , a da ti se u sekundi preokrene cijeli svijet, pa o tome nemoramo ni pričati :mrgreen:
a još uvijek se provjerava disanje 8)

mene od kad sam dijete bila zovu "mama" :mrgreen: uglavnom, obozavam djecu i jako sam vremena provela s djecom prije nego sam dobila svoje, al mi je isto neobicna cinjenica da je to malo cudo izaslo iz mene, iz MENE, jos ne mogu vjerovat. neka mi se dogodi da mu kazem "evo sad ce tebi seka dat..." :lol: siku? hm? zanesem se, to mi je ostalo jos od brata is sestre... :lol: pa skuzim da njima nisam davala siku i sjetim se da je to moje dijete :lol:

neobicno je i uz svo iskustvo bila sam i zbunjena i na trenutke uplasena i "resetirana" :mrgreen: i svasta, mislim da to sve mame prodju bez obzira koliko prethodnog isustva imale i da ko sto je MGrubi rekla (a sto te volim potpisivat :mrgreen: ) raste dijete raste i mama! :heart:

ja obicno samoj sebi dam "probni rok" za sve to radim, a to znaci da si dopustim greske, pokusaje, nesigurnost dok se malo ne uhodam u nesto pa onda kad se uhodam donosim zakljucke jel to nesto generalno radim dobro ili lose i to bi preporucila i drugima. dobiti dijete, jos pogotovo prvo dijete, zahtijeva vrijeme prilagodbe u kojem treba bit blag prema sebi i dat si vremena da se prilagodis, opustit se i slusat instinkte pa s vremenom sve sjedne i dodje na svoje.

takla si me u zicu :love: ovo mi je super tema! ajde misice drzi se, bit ce ti super mama, tj vec jesi super mama! :heart:

skroz mi je čudno, još nisam ni svjesna da sam postala mama...i sama se često osjećam kao dijete, nesigurna, puna strahova, i često se pitam hoću li biti dovoljno čvrsta i hrabra da vodim dijete kroz život onako kako bih željela.. Vjerujem da te stvari dođu same po sebi....Za početak je dovoljna samo ljubav :heart: :heart: :heart:

Citiraj:

---

(maša) prvotno napisa

još uvijek ne mogu vjerovat....gledam ga i čudim se ..pa to je moja beba, moje dijete,...ja sam MAMA:...idemo dan po dan, učimo i on i ja...


a strahovi...uvijek su tu..ja još ponekad provjeravam jel diše :)

---

samo ću potpisat ovo!

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

kako dijete raste, tako ćeš rasti i ti kao mama

---

ovo mi se jako svidja, jako lijepo receno ;)
i ja isto jos uvijek provjeravam jeli disu... to valjda sve mame rade :mrgreen:

U trudnoci sam cijelo vrijeme zamisljala kako ce to bit drzat svoje dijete, budit se kraj njega... I mislila sam da znam. Sve dok se nije rodio. Tek sad vidim da se to nemoze zamisliti, da je to jedna posebna, neraskidiva veza i svaki dan sve vise uzivam u njemu, zaljubljujem se u njega 5 puta na dan...ma nema rijeci kojom bi to opisala. Ali da sam svjesna da je to MOJE dijete i da sam ja MAMA, nisam. Barem ne jos...
Ali znam da mi nista drugo nije vaznije od njega, da bi dala zivot za njega bez razmisljanja.
A ono najljepse mi je sto me on voli takvu kakva jesam, nije ga briga dal sam rascupana, nenasminkana i ono najbitnije, dal znam pjevat. Ja sam njegov cijeli svijet i zbog toga sam najponosnija!

Citiraj:

---

koksy prvotno napisa

i ono najbitnije, dal znam pjevat. Ja sam njegov cijeli svijet i zbog toga sam najponosnija!

---

:lol:
meni je bilo bed na početku pjevat joj. da ne bi jadna imala noćne more.
sad revem po cijele dane a ona mi se smije

Sa prvom bebom mi totalno bilo cudno,ali jako brzo sam se navikla i uzivam u majcinstvu.

možda mi je bilo čudno prvo kratko vrijeme,no vrlo sam se brzo saživjela s ulogom mame,

u tolikoj mjeri da se teško mogu sjetiti osobe kakva sam bila prije svog majčinstva

drugačija definitivno,promijenilo me nabolje :heart:

I meni već sjeda polako sve na svoje mjesto. Ali na početku me bilo strah.
Pitam se kako su tek zbunjene mame koje nisu na Rodi. mi tu barem imamo jedna drugu za podršku.
:heart:

Citiraj:

---

(maša) prvotno napisa

još uvijek ne mogu vjerovat....gledam ga i čudim se ..pa to je moja beba, moje dijete,...ja sam MAMA:...

---

isto ovako!!

Citiraj:

---

zhabica prvotno napisa

ja obicno samoj sebi dam "probni rok" za sve to radim, a to znaci da si dopustim greske, pokusaje, nesigurnost dok se malo ne uhodam u nesto pa onda kad se uhodam donosim zakljucke jel to nesto generalno radim dobro ili lose i to bi preporucila i drugima. dobiti dijete, jos pogotovo prvo dijete, zahtijeva vrijeme prilagodbe u kojem treba bit blag prema sebi i dat si vremena da se prilagodis, opustit se i slusat instinkte pa s vremenom sve sjedne i dodje na svoje.

---

prekrasne misli i savjet! :heart:


i ja se javljem u klub iscudjavateljica...
kad je luka imao godinu dana rekla sam frendici: " ja jos nisam sebi dosla ni da sam trudna a evo luka vec puse prvu svjecicu." :lol:
totalna zbunjola...

uh, a da ne velim jos kako smo na zacece cekali 7 mjeseci... pa nije bas da me sve zaskocilo... :roll: :lol:

da budem iskrena, ja sam na početku trudnoće bila svjesnija toga da ću biti mama, nego zadnjih dana, kad se termin prilbližavao. kako se termin približavao, morili su me neki stvarniji problemi- dokad ću raditi, bole li me leđa, šta ću obući to jutro, jer je sve postajalo sve tješnje, kako ću se izdepilirati pred odlazak u bolnicu... a da ne govorim o tehničkim stvarima... nekako imam osjećaj da me je sve to bilo više zaokupilo nego sama činjenica da se približava taj dan. a o strahu da ne govorimo- šta ako ovo, šta ako ono. onda sam prenijela trudnoću, i krenula je prva nesigurnost i nervoza. a da ne govorim kako mi se svijet srušio kad su me hospitalizirali prije samih naznaka trudova. pa neplanirani carski.
i trenutak kad su mi donijeli moju djevojčicu. bila sam tako iscrpljena, i tako zbunjena, drogirana od anestezije... nekako je sve bilo više po automatizmu.
i stajala bih iznad krevetića i pitala se isto što i vi? zar sam ja zaista mama ovom malom biću... no, svaki dan s njom je čudo, uvijek nešto novo. volim kako me gleda, kako mi "priča" i kako mi se smije, kao da sam cijeli njen svijet. i, da, navečer uvijek ustajem da provjerim kako diše. evo, upravo sad idem da provjerim još jednom. :heart: :heart:

:*

Meni je taj osjećaj došao ko najprirodnija stvar na svijetu one sekunde kada je došla na svijet! Kao da mi je došao moj mali prijatelj kojeg sam željno iščekivala i sada imamo sve vrijeme na svijetu da uživamo jedno u drugome, da nam svaki dan bude igra i tako iz dana u dan......
:love: i tata naravno :)

Ja sam danas svojoj kćeri rekla:Ideš u šetnju sa tetom!!

Citiraj:

---

bjuma prvotno napisa

i, da, navečer uvijek ustajem da provjerim kako diše. evo, upravo sad idem da provjerim još jednom.

---

Ja sam mislila da samo ja to radim i da nisam normalna.Pravo mi je olakšanje to što sad čitam da vas većina to radi.
Inače kod mene je bila poplava emocija prvih mjesec dana,non-stop sam plakala,nisam mogla vjerovati da sam ja odgovorna za to malo biće.Bilo me je tako strah,ajme.Sad je savršeno,nekad mi se čini da ću poludit koliko sam sretna.

Citiraj:

---

nerina prvotno napisa

,nekad mi se čini da ću poludit koliko sam sretna.

---

:lol: isto! :heart:

Citiraj:

---

bjuma prvotno napisa

da budem iskrena, ja sam na početku trudnoće bila svjesnija toga da ću biti mama, nego zadnjih dana, kad se termin prilbližavao. kako se termin približavao, morili su me neki stvarniji problemi- dokad ću raditi, bole li me leđa... a da ne govorim o tehničkim stvarima... nekako imam osjećaj da me je sve to bilo više zaokupilo nego sama činjenica da se približava taj dan. a o strahu da ne govorimo- šta ako ovo, šta ako ono..
...
i stajala bih iznad krevetića i pitala se isto što i vi? zar sam ja zaista mama ovom malom biću... no, svaki dan s njom je čudo, uvijek nešto novo. volim kako me gleda, kako mi "priča" i kako mi se smije..

---

potpisujem :)

dobro je...nisam čudna :)
s trbuhom do zuba i uopće ne kužim da je bebica unutra...mislim kužim, al ono...ja mama, kak sad to?! MM mi izgleda pribraniji u tome, a ja sebe doživljavam kao neku realnu osobu, a viid sad...totalno sam zbunjena.

Bilo mi je malo čudno dok nisam rodila. A onda kao da sam oduvijek bila majka, kao da sam samo za to rođena, i kao da sam to čekala cijeli život :heart:

Citiraj:

---

anima prvotno napisa

Bilo mi je malo čudno dok nisam rodila. A onda kao da sam oduvijek bila majka, kao da sam samo za to rođena, i kao da sam to čekala cijeli život :heart:

---

ovako i ja i znam da nekim curama mog godišta nije na na kraj pameti da postanu majke ja sam bila presretna kad sam ostala trudna i jedva čekam opet :)

Bilo mi je čudno u prvo vrijeme. Par godina sam teta i znalo mi se dogoditi da velim: sad će tebi teta... Ali sad sam mama u punom smislu riječi, moje zlato je blizu godine dana i kad se zaleti iz druge sobe po koljenima i viče MAMA, MAMA, MAMA, moje srce je ko kuća. :heart:
A u vezi strahova, ima ih ima, ponekad i više nego prvog dana. Evo i sad, ja sam na kompu, 2 metra od kreveta, on spava, a ja sam u 5 minuta več 10 puta provjerila kako je, da se ne dogodi da se sam probudi. :oops:

par tjedana prije nego sam rodila amelie, moja draga teta coni :* , rekla mi je nesto sto mi je uvelike olaksalo sazivjeti se sa novom ulogom u mom zivotu. rekla mi je da se ne brinem ukoliko odmah ne osjetim kako me preplavljuje beskrajna ljubav i niz drugih lijepih i plemenitih osjecaja koje majke osjecaju za svoju djecu, jer da je to ipak neka nova osoba u mom zivotu na koju se moram priviknut i da ce to doc polako.
tako je i bilo....svakim danom ljubav prema njima raste.
najgore mi je ipak bilo kad sam cekala drugo dijete. bila sam prepuna strahova da ga nikad necu moci voljeti kako amelie. osjecala sam se grozno i bila sam tuzna :cry: , ali hvala Bogu, to je ipak samo iracionalan strah.
moj zivot ne bi bio ovo sto je bez moje djece...ali to je nesto sto saznas tek kad ih upoznas.

Citiraj:

---

tonina prvotno napisa

Ja sam danas svojoj kćeri rekla:Ideš u šetnju sa tetom!!

---

:lol: :lol: :lol:
Jedino ne znam koliko ti kćerka ima godina ili mjeseci? :lol:

pošto ja svoju trudnoću niti u jednom momentu nisam doživljavala kao neko prekrasno i romantično stanje već više kao raspad cijelog sistema, u tih devet mjeseci nisam razmišljala o tome što ću ja postati kad rodim, tj nisma razmišljala što to znači biti MAMA.

na porodu kad su mi Ivu stavili na prsa nisam plakala od sreće, nije me preplavio nikakav poseban osjećaj osim olakšanja što je napokon sve gotovo (18 sati trudova i cijela noć u krevetu na CTG-u), samo sam pogledala tu malu žabicu i gledala da li ima sve prstiće, uha, nosić i je li sve ok.

doma kad smo došli, iskreno trebalo mi je jedno mjesec do mjesec i pol dana da me počne pucati euforija jer je ta mrvica moje dijete. prvih dva do tri tjedna sam sve oko nje radila automatizmom, zato jer se to i to treba na takav i takav način, ali nekih extra emocija nisam imala. onda sam se počela pitati što nije smanom u redu, zašto ja ne plačem od sreće, volim li ja uopće svoje dijete....
naravno, sve se to promjenilo, sada sam ju u stanju satima gledati, i kad spava u kimbaču najrađe bi ju uzela na ruke da se mazimo i jedva se suzdržavam pustit ju da spava.

Nakon skoro 6 godina čekanja na bebu moram priznati da mi je bilo malo čudno i neobično gledati mali moj smotuljak kojem sam ja mama. Ja pa mama... Gledam ga kako raste svaki dan, kako se mjenja, i kako netko retko reče lijepo, rastem kao mama i raste mama u meni. Prelijepo, dugo sam to željela i konačno dočekala. Kad mi se nasmije s onim još bezubim osmjehom i pogleda me svojim velikim okicama rascvatem se od dragosti
:heart:

evo da se pridružim.. trebam se poroditi za 10 dana.. ja još uvijek nisam svijesna činjenice da ću biti mama... a mislim da je to apsolutno normalno..jer ne znam zašto se od žena očekuje da od dana kada saznaju da su trudne moraju biti zaljubljene u svoje dijete.. koje usput nisu niti vidjele niti čule..da nosimo ga al... to nije isto... mislim da smo u početku u istom položaju kao i očevi i da i nama treba vremena da se navviknemo da smo nečija mama i da imamo dijete.. eto... ja sam u jedno sigurna...jako sam nestrpljiva da rodim, što od muke , što od znatiželje da ju napokon vidim..i da se upoznamo... za sada je ona još uvijek tajnoviti stanar ispod moga srca.. :love:

Bilo mi je cudno gledati je kraj sebe u rodilistu. Bilo mi je cudno i kad smo dosli kuci. Zapravo tek kad mi se prvi put nasmijesila, shvatila sam da je ona zaista moja :heart: Dakle, trebalo mi je vremena. A sada...kad me nema sat dva, razmisljam sta radi i kad dodjem kuci, odmah ju dizem i ljubim :heart: :heart:

Svakim danom mi je sve ljepše biti mama ( prvi mjesec mi je bilo užasno naporno i činilo mi se kao da cijelo vrijeme pokušavam da ne potonem i psihički i fizički ). Kada gledam svoje malo čudo znam da sam ga čekala cijeli život i zahvaljujem bogu što mi je dao da osjetim takvu ogromnu sreću i ljubav koje možeš osjetiti samo kao mama.

mi smo se dugo godina borili za ptičice,uspjelo nam iz 7 IVF-a
cijelu trudnoću sam proživjela kao nešto nestvarno;mazila trbuh,divila mu se,uživala u svakoj sekundi
kad sam rodila preplavili su me neopisivi osjećaji;ljubavi,sreće,straha...
ptičice su već 15 mj. a MM i ja se još uvijek čudimo tim malim bićima koja nam diktiraju život :lol:
život mi se promjenio na bolje;postala sam smirenija,strpljivija,sigurnija,odlučnija
upoznala sam osjećaj ljubavi koji se ne može mjeriti s ničim :heart:

evo držim ju u rukama staru 17 dana... kao da nije moja..kao da ju čuvam privremeno za nekoga...još uvijek su umor i neprospavane noći prepreka za uživanje... trenutno ju doživljavam kao obvezu... volim ju..ili ju volim zato što je za očekivati da majka voli svoje dijete? mislim da još treba proći vremena da se naviknem na novu životnu ulogu...najvažniju..biti mama..

Moje sunceko ima 6mj:-)))) Da,malo je duze trajalo,ali sada je to potpuno druga prica od poroda. Pa ipak se jos ponekad pitam dali je to sad prva ljubav ili je to zato sto se mora tako i ocekuje od mene...Pretpostavljam da je uzrok tome dosta teska situacija kod mene i M.M. sto se tice mnogih stvari da ne spominjem presing sa strane roditelja i zahtjeva sa svih strana i puno puno stresa u braku i tokom poroda (ne nasom krivnjom). Nisam imala bezbriznu trudnocu u kojoj sam mogla uzivati i mislim da je psiha napravila svoje. Oduvijek sam slusala price kako je porod tezak ali kad dobijes to malo sunceko zaboravis sve na svijetu i ono ti je ISTOG TRENA sve na svijetu. Ni ja nisam plakala kada sam je prvi put ugledala,nije me preplavilo mnostvo emocija dotad nevidenih,a u bolnici sam dozivjela puno neugodnih komentara sa strane sestara jer im je bio "los dan". I to mi je uzasno tesko palo,pitala sam se sto samnom nije u redu,zasto ne placem od srece i zasto jos uvijek imam potrebu za nekim stvarima kojima mozda nebi trebala.. Hocu li biti dobra majka i voljeti curicu najvise na svijetu i hoce li to ona osjetiti...Dragi mi je bio tu velika podrska i uvjeravao me da ne moze zamisliti bolju majku i zenu svog djeteta i svakodnevno argumentirao to sa sto primjera sto i kako radim i brinem o njoj...Danas nam je dosta lakse,puno manje stresa nego prije i stvari se polako slazu na svoje mjesto,a moja mala suncica mi se svakodnevno sve vise uvlaci pod kozu i ne mogu zamisliti da smo bez nje...

cestitam od srca nova mama:-) prvi dani su najtezi i bit ce ih jos puno u zivotu ali te potpuno razumijem a isto tako sam uvjerena da ce sa vremenom(kada produ neprospavane noci i ostala privikavanja),proci taj "tupi" osjecaj a ostati samo iskrena,njezna i bezuvjetna ljubav,vjeruj mi! Pitas se dali to radis zato sto volis to dijete ili zato sto moras..? Oboje!! zato sto moras i zato sto ga volis,jer si jedina koja zna sto je najbolje za svoje dijete i koja mu moze pomoci i da je to dijetesce svijesno zivota oko sebe i moze nekoga pozeljeti pozeljelo bi tebe! Ni dedu,ni baku,ni nekog treceg,samo tebe! zato hrabro i javi se... :)