Kad ćemo umrijeti?

Mislim da ova tema zbilja spada pod izazove roditeljstva. Naime, naš stariji sinčić (3,5 god.) unazad pola godine povremeno nas ispituje, mamu i tatu, kada ćemo mi umrijeti, i do sada se "zadovoljavao" odgovorom da ćemo još dugo biti sa njim, i brzo sam uspjela skrenuti s teme, no sinoć, sve je trajalo nekih pola sata, pitao je isto pitanje, no niti jedan umirujući odgovor nije mu bio dovoljan, počeo je jecati i plakati, govorio kako će on vikati "tata!!" kada mi umremo itd. Zbilja mi je bila mučna situacija i nikako ga nismo mogli smiriti. Na kraju je pitao da tko će onda biti sa njim i malim bracom, ako se to dogodi.
Možda će me neki osuđivati i reći da sam trebala djetetu reći da mi nećemo umrijeti, ali ja svom djetetu ne mogu lagati o tome (ni o čemu mu ne mogu niti ne želim lagati).
On je prije godinu dana imao "blisko iskustvo" sa smrću, jer mu je umrla prabaka. To sam mu objasnila na način da bake više nema, da nije s nama, da je s anđelima na nebu, odlazimo joj na grob, gdje je njezino tijelo, a duša joj je s anđelima.
On je dijete koje se ne zadovoljava šturim odgovorom i na svaki naš odgovor ima još barem 10 x "zašto?", tako da mu se zbilja sve potanko treba objasniti i to je onda za njega prihvatljivo.

Da li trebam razgovarati sa psihologom jer ne znam kako da sama riješim njegov strah. Znam, on je jako mali, i boji se da će ostati bez roditelja i da će ostati sam, ali ne znam kako da mu pomognemo da ga to ne muči toliko i da ne razmišlja toliko o tome.

Moj Ivor(4,5), već nekoliko mjeseci ima tu fazu pitanja o smrti. Moja mama je umrla kad sam imala 20 godina, i iako je to njemu bilo poznato kao činjenica oduvijek, negdje od Sisveta to mu je postalo jako zanimljivo. Inače je u fazi postavljanja milion pitanja na dan, a od tih milion nekih 20-ak svaki dan je o smrti.
Još je njegovom najboljem prijatelju iz vrtića poginuo otac dok je bio beba, a nedavno je tom dečku uginuo i pas, tako da njih dvojica vode svakodnevne razgovore tipa- meni su tata i pas na nebu, a meni baka.
To baš nije neki ideal kako mi razmišljamo razgovor dvojice četverogodišnjaka, ali s druge strane, smrt je sastavni dio života i zapravo ja često razmišljam zašto je naša kultura takva da se više-manje pravimo da je nema dok nas ne lupi po glavi.

Meni se čini da Ivora manje muči to kada ćemo mi umrijeti( odgovor- ne još jako dugo), mada ga sigurno i to muči, više mi se čini da si pokušava tu smrt objasniti u toj svojoj glavici koja radi sto na sat.

Ali ima i jedna anegdota- pita on jučer MMa- Tata, jelda da boce ne umru?
Boca nije ni čovjek ni životinja, čovjek umre, životinja ugine, a boca se samo razbije...
To je već teška filozofija.

zara je isto u fazi opčinjenosti smrću. no, njoj to nije strašno, čak suprotno, jako joj je zabavno i stalno mene i ostale ljude ispituje kad će tko umrijeti.
meni je trenutno problem objasniti joj da ne može staru baku koja živi preko puta nas pitati (a i ostale nepoznate stare ljude... poznate je već pitala i oni srećom nisu vidjeli ništa dramatično u tome) "a kad ćeš ti umrijeti?"
rekla sam joj da je nekim ljudima o tome neugodno pričati i da ih je čak strah, na što me ona pitala "a zašto tebi mama nije neugodno?" pa smo imale super priliku popričati o tome kako mamu može pitati što god želi.

ukratko, njoj nije problem što ćemo mi svi jednog dana umrijeti, nego bi to htjela gledati jer ju fascinira :roll:
puno veći problem joj je ideja da će kad odraste otići od mame i tate. e tu je moram tješiti :lol:

noa (5,5) je isto u nekoj slicnoj fazi. mm-u je prije pet mjeseci umrla mama, pa mu je sad to interesantno.

njegovo se razglabanje na temu smrti uglavnom svodi na ovo: prvo ce umrijeti nona, pa tata, pa mama, pa ida, pa ja, pa leo i na kraju ami - jer je ona najmladja...


jednom smo sjedili i razgovarali o umiranju i smrtnosti, objasnjavala sam mu da datum rodjenja nije odgovoran za redosljed umiranja, no nije mu se to objasnjenje "uhvatilo"... i dalje ponavlja gore spomenuti slijed... onda mu ida uleti sa svojim objasnjenjima: a daj noa, pa ne moramo mi umrijeti po tom redu, moze te zgaziti autobus, ili mozes pasti na glavu, ili se mozes razboljeti od neceg i umrijeti... :roll:

Leda to stalno pita. Nju ne brine sto cu ja umrijeti, nego to sto ce ona. :)

Objasnila sam joj da svi umiru: mrav sto ga ona ugnjavi, cvijet sto ga ubere, ona 2 pauka sto se igrala s njima pa ih poslije zgazila, ...

Sad me gnjavi za cvijece, kukci je ne zabrinjavaju previse. Povremenmo se sjeti sebe, pa joj kazem da ima jos puno vremena: dok baka ostari kao baka Neda (prabaka koja je pretprosli mjesec umrla), pa onda ja trebam ostariti, pa tek onda ona. To je malo umiri.

zaboravih dodati - meni je vazno, kad klinci potegnu takva "teska" pitanja, koja ih rastuzuju i uznemiravaju - potvrdit im da je u redu da se osjecaju tuzno i zalosno, da smrt bliskih rastuzuje i uvijek nam se cini nepravednom, da su to osjecaji koji su normalni i koje ne treba kriti niti ih potiskivati...


nedavno je kod nas prosao poznanik kojeg nismo neko vrijeme vidjeli, u medjuvremenu mu je mama nenadano umrla - a mi to nismo znali. uglavnom, sjedimo za stolom i mm ga pita kako njegovi, a on kaze - pa mama mi umrla prije mjesec dana - i covjeku suze u oci i niz lice. mi smo se isto jako rastuzili, suosjecali s njim. djeca su bila s nama. kasnije, kad sam spremala nou na kupanje, on mi kaze: mama, barba x je prije plakao, zasto? objasnila sam mu sto se i kako dogodilo, da je jako zalostan i tuzan jer mu je mama umrla, da je tata tako bio tuzan kad je njemu nedavno mama umrla i da je to normalna reakcija. tuzno za reci - al ta situacija pomogla mi je da mu objasnim "normalnost" tuznih i nesretnih osjecaja i ispoljavanja istih...

Lei je umro deda, loše sam joj to objasnila jer sam i sama bila potresena.
Mislim da sam kasnije malo popravila stvar, tako da joj je pojam da je netko umro prilično jasan i OK.

No, činjenica da smo i mi smrtni, pa i ona - to mislim da joj još nije sjelo, ali vidim da ju jako intrigira jer postavlja pitanja što je to 'zauvijek' što je to 'do kraja života'. No, zaobilazi direktna pitanja o kraju života tj. o tome ima li i naš/njen život kraj. Meni, koja patim od straha od smrti još od djetinjstva, odgovara da da pitanja na red dođu što kasnije.

Sve cekam da Luna prva odgovori....
(Pa da je ja ciste savjesti potpisem)

:mrgreen:

Da, smrt je sastavni dio naših života, i s djecom se treba razgovarati o tome, ali kako da ja utješim djete od 3,5 godine kada on u svojoj glavici vrti sliku kako mu mama i tata umiru, i mori ga pitanje što će onda biti sa njim i malim bracom.
Primjetila sam da ti naši razgovori o smrti nisu samo onako usputni iz čiste dječje znatiželje, nego ga muči saznanje da jednog dana on neće imati svoje roditelje i na temelju toga razvija veeellliki strah. A, ne želim da živi u strahu kako ćemo jednog dana umrijeti.
Sve smo mu rekli: da mi još dugo nećemo umrijeti, da i kad umremo UVIJEK ćemo biti sa njim i sa bracom, da nikada neće ostati sami, da će on već biti veliki čovjek kada se to desi, da će već tada i on imati svoju obitelj i svoju djecu. Znači, pokušavamo mu objasniti da se to neće desiti sutra (valjda, ako nas nešto ne strefi), ali njemu se i dalje trese bradica i oči su mu pune suza.... :cry:

Pa ako se sjeca umrle prabake (koja je pretpostavljam bila dosta stara), onda mu nije tesko objasniti (sto je za njegov uzrast prihvatljiv dio istine) da se umire tek kad se tako ostari....ondosno kad on bude veliki kao sto mu je sad baka/deda...

Ja sam Mišonji oibjasnija da će on prvo odrasti, pa će postati tata, a mm i ja djed i baka, onda će njeova djeca biti velika, a mi jaaako stari i onda ćemo mi umrijeti kad nas više ne bude trebao. Bio je zadovoljan.

anka, ja vjerujem da je to nesto sto njega jako mori i mislim da mu ni ne mozes, s njegove tri i pol godine, ni objasniti na nacin da on to shvati, prihvati i pomiri se s time. premali je... nema on jos pojma sto znaci iduci tjedan, ni mjesec, kamoli 20-30 godina...

mozda bi pomoglo, da ga "presjeces", da kad krene s tom temom, da jednostavno skrenes pricu na to kako ste sad zajedno, pa sto ono lijepog vi znate zajedno raditi, pa se grliti i nesto zaigrati i skrenuti mu paznju...



ps. sjetila sam se da je moja sestricna (sad i ona pred udajom ;)), u istoj toj dobi od 3-4 godine dugo, duuuugo svaku vecer pred spavanje plakala i mami govorila: mama, neces umrijet dok ja spavam? jelda mama da neces???

znam da je to mojoj ujni jako tesko padalo, al nakon nekog vremena svima nam je bilo jasno da je to jednostavno nacin na koji ona kanalizira svoj strah od buducnosti, nepoznatog... proslo je spontano :)

Da, premali je i "živi u sadašnjici", tj. nema pojam o vremenu, razumijem...
Puno mi je prerano počeo razmišljati o tome, pa je to i mene rastužilo, jer, ne mogu si zamisliti da me nema i da bi se netko drugi brinuo o mojoj djeci, a da to nisam ja... :(

litala hvala ti na savjetu....

Moja je malena imala 3,5 kad joj je umrla nana. Pojavio se isti strah o kome govorite, da će sad svi umrijeti, pa šta će ona, u jednom je momentu počela govoriti da želi i ona da umre ako se nama nešto desi :cry: ...puuuno smo razgovarale, objašnjavale, našle najsjajniju zvijezdu sa koje je njena nana gleda (i dan danas digne pogled i potraži naninu zvijezdu)...
Uglavnom, trebalo joj je jedno dva - tri mjeseca da joj sva ta priča "legne" da je onda samo jednog momenta zaboravila na strah i nastavila po starom.
Hoću reći, ne brini, pusti malenog da odboluje, objasni mu što možeš (slažem se s tobom iskreno i bez laganja), sve su to faze odrastanja :heart:

Znam da sa djecom otpočetka treba razgovarati otvoreno i iskreno,ali i po svom nekom nahođenju znam da treba biti i iznimaka.
U ovakvim situacijama ja bi napravila iznimku i pokušala nekako "bajkovito" opisati smrt,izmisliti neku priču..ako ne upali prva solucija,a to je izbjegavati odgovor i pokušati ih zainteresirati sa nečim drugim. :/
Žašto?..jednostavno zato jer mislim da tako mali mozak ne treba opterećivati sa tako "teškim " stvarima i unositi nemir u njihov veseli život! :)
Kad malo odrastu,na to bi pitanje dala suvisliji odgovor!

mi smo rekli klincima da kad umreš ideš u nebo kod Boga koji voli sve ljude i da su tamo već prabake i pradjedovi. Uglavnom mislim da su stekli dojam da je to obiteljsko okupljanje na oblacima :) , čini mi se da im je to sasvim ok sjelo. Doduše Dominik ima neki plan dečka koji mu ide na živce poslat avionom u nebo, pa mislim da je to malo doslovno shvatio, ali mislim da ima vremena za detalje 8) Jednom je pitao da li će i deda koji kaže da ne vjeruje u Boga otići u raj i ja sam mu rekla da Bog voli sve ljude i one koji misle da ga nema. Dominik se tome urnebesno nasmijo i rekao: Aha, kako će se gjyshi (deda na albanskom) iznenaditi kad vidi Boga,a mi smo bili u pravu. :lol:

Moja baka je jako bolesana, ustvari je na samrti već duže vrijeme :( Svaki ili svaki drugi dan je posjećujem s Dorom jer ju to jako razveseli. Doru polako pripremam da će baka umrijeti ali vidim da ne razumije. Stalno me pita kad će baka ozdraviti da ustane iz krevata i "siđe" u dnevni boravak. Kažem joj da baka neće ozdraviti, da će umrijeti ali da je to normalno kad je netko jako star i tako jako bolestan kao baka.

Joj mi smo imali tu fazu,trajalo je oko sest mjeseci i meni je tesko bilo njmu pricati kako je moj brat umro i na kraju tih mucnih razgovora kaze mi mama en brini se on je sad bogin prijatelj :heart: .A sad smo u fazi kako male zene mogu roditi blizance jer nasa frendica je nadavno rodila dva deckica a ona je malo niza i njemu to nikako nije jasno

kod nas je ta tema trenutno vrlo aktualna,prije dva dana je jedna djevojčica u Josipovoj grupi izgubila oca u prometnoj nesreći ovog groznog vikenda

danas su djeca bila izuzetno pod dojmom jer su tete išle davati sućut(manji je grad i svi se poznaju)

pa smo o tome razgovarali...mislim,razgovarali smo i prije,kad su izgubili tetu,no bili su puno manji i svjesnost još nije bila toliko izražena

sad je već druga priča,baš je nekako bio svjestan da se radi o nečemu konačnom i da je njegova prijateljica izgubila tatu zauvijek

kako nam rastu djeca,tako s njima i spoznaje smrti bivaju dublje

Prije par mjeseci svjedocili smo prizoru umiruce vjeverice (nesto stvarno nevjerojatno - izgleda da se zbog hladnoce i/ili neiskustva (bila je mlada) okliznula i pala sa stabla; kad smo dosli do nje bila je jos ziva, ali ne za dugo :( ).
J i R su bili svjesni sto se dogodila, bili su tuzni, ali sve je ostalo na tome. T je ispocetka entuzijasticno odbijala cuti nase obzirne, ali sigurne konstatacije da joj srce vise ne kuca i veselo govorila da "spava". Kad smo konacno vjevericu stavili ispod suhog lisca (bio je zaista poseban osjecaj drzati nesto tako prekrasno u rukama...), T je gorko zaplakala. Bila sam u velikom iskusenju da prizovem u pomoc zagrobni zivot, ali ipak sam ostala na tome da ce mnoge druge zivotinje zivjeti u sumi umjesto nje, a da ce ona zivjeti u nasem sjecanju. Od tog dogadaja ne prestaju Tonkina pitanja o smrti - tko ce kad umrijeti, s koliko godina i sl. Koincidentno, moja baka je u svojim posljednim mjesecima (ili danima) zivota. O tome skoro svakodnevno pricam s T (ovo je puno lakse prihvatila, ne znam da li zbog prethodnog iskustva s vjevericom ili neceg drugog), zapravo - ona potice razgovore o tome. Otvoreno pokazujem svoju beskrajnu tugu zbog toga sto nas baka napusta, ali i naglasavam da oni koje volimo zauvijek i svuda ostaju s nama. Ne znam na kojoj razini to dopire do nje, ali ti su razgovori i njoj i meni na neki neobican nacin ugodni, smirujuci.
Mislim da je svako dijete posebno u svom poimanju smrti, ali da od tih tema, kao sastavnog dijela zivota, ne treba bjezati, vec ih predstaviti djeci na nacin kako to najvise odgovara nasem svjetonazoru.

Inace, najnovija Tonkina igra (inspirirana Harry Potterom) je pripremanje napitka za besmrtnost :lol:

Moje dijete (4 g.) ne brine kada ćemo umrijeti već zašto moramo umrijeti, a ja na to pitanje nemam neki suvisli odgovor. Što ste vi odgovorili svojoj djeci?
Skroz je miran s ovime "kada" jer je zaključio da ćemo nas dvoje umrijeti zajedno pa nije ni toliko važno kada - sutra ili za 1000 godina.

ah i moja L. postavlja ista pitanja. i kada i zašto ćemo umrit.
šta je najgore objašnjenja mene dotuku i rastuže i rasplaču jer koliko god se trudila neka teška misao mi pritisne mozak kako ćemo mi nju napustit.
i umisto da umirim dite ja izneredim sebe.

i još kad joj vidim tužan i priplašen pogled kao "kako ću ja bez vas", ja budem gotova.

i kako onda objasnit smrt i da ćemo tata i ja umrit kad budemo stari, kad ona već bude imala svoju obitelj i djecu kad se ona meni pored svih tih mojih objašnjenja baci u zagrljaj i počne plakat: "nemoj mi mama umrit". uzalud je govorit kako ću ja uz nju bit dugo, dugo.....njoj je jedino na pameti "nemoj mi umrit". i mene stvarno ti razgovori dotuku.

što se tiče umiranja životinja, to ne smim niti spomenit. ona ne prihvaća da životinje umiru. njoj sve idu spavat.
imali smo pasa koji je stvarno bio star i bolestan i trebalo ga je uspavat. ona i sad govori kako je doni otišao negdi prošetat (bez obzira što ga nema ima skoro godinu dana).

prije tri dana nam je nestala mačka. vjerujem kako je negdi platila glavom. ona vidi da mačke nema, ali joj je objašnjenje kako je otišla tražit svoju mamu. i tu je ne želim razuvjeravat.

Citiraj:

---

franica prvotno napisa

Moje dijete (4 g.) ne brine kada ćemo umrijeti već zašto moramo umrijeti, a ja na to pitanje nemam neki suvisli odgovor. Što ste vi odgovorili svojoj djeci?
Skroz je miran s ovime "kada" jer je zaključio da ćemo nas dvoje umrijeti zajedno pa nije ni toliko važno kada - sutra ili za 1000 godina.

---

zaru je zadovoljio odgovor da je zemlja prostorno ograničena i da obzirom da se svaki dan rađaju nove bebe, mora netko i umrijeti.
mislim, meni je to totalni crnjak, ali njoj je to ok odgovor, razumije ga i prihvatljiv joj je

lut da te utjesim i kod nas je tako - najrealniji odgovor za nju je najbolji - umiremo da bi se netko drugi mogao roditi, gdje bi svijet bio da svi ostanemo zivi.

Citiraj:

---

najrealniji odgovor za nju je najbolji

---

da, to sam skužila. i tako super to prihvaća, nema tu tuge, niti drame, sve 5.

Ja ću se upucati. Ispituju li BAŠ SVA djeca takve stvari ili ima onih koje smrt uopće ne zanima?

marko kuži da kad umreš da te više nema .

i što bih ja dalje njemu trebala objašnjavati ?

moja baka je umrla i više je nema, ovdje na zemlji i to je to.

ja imam iskustvo svog starijeg sina koji je sa mnom u dobi od 3 godine pričao kako će on biti veliki, i ja prihvatim priču i kažem hoćeš i onda ćeš ti imati svoje djete i ja ću biti baka, a on u suze.
ja ga pitam zašto plače. a on će ti ćeš onda umrijeti! ja kažem da neću. a on će na to kako je tvoja baka umrla..
sva sreća pa ima žive bake i djedove, čak imamo i prabaku, pradjed je umro kad je on imao 4 godine.
uglavnom tema smrti ga je silno fascinirala i dan danas se zna rastužiti zbog toga. ali kad smo prvi put pričali o tome (prije 3 godine), ja sam bila iskrena. sveki me je bila napadala zbog toga, kao vidiš kako malog to boli i slične priče, ali ja sam za istinu. kasnije sam slušala nekog psihologa na tv-u ( ne sjećam se detalja) koji je rekao da je najgora varijanta djetetu reći da je netko otišao spavati ili u bolnicu, jer se djeca poistovjećuju s time i misle ako odu spavati da se više neće probuditi.

Citiraj:

---

Luna Rocco prvotno napisa

Ja ću se upucati. Ispituju li BAŠ SVA djeca takve stvari ili ima onih koje smrt uopće ne zanima?

---

pa svako dijete će u nekom momentu zanimati smrt, kao i rađanje i seks i zlo i dobro i pravda i nepravda ...
neki će se više, a neki manje zakačiti za neku od tih tema, ali nema šanse da te dijete baš nikad neće pitati kada će(š) i zašto umrijeti

=

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

da je zemlja prostorno ograničena i da obzirom da se svaki dan rađaju nove bebe, mora netko i umrijeti.
mislim, meni je to totalni crnjak, ali njoj je to ok odgovor, razumije ga i prihvatljiv joj je

---

Ja svojima dajem istu ideju kao odgovor. Ponekad ukazem na to da npr. mora poneka zabica umrijeti da bi moglo prezivjeti mladunce od rode (kad je u pitanju dobrobit mladuncadi, razumijevanje je bezgranicno :lol: ). Tesko mi je sa sigurnoscu reci kako tocno oni to trenutno poimaju, ali ne ispituju puno dalje (za sad :mrgreen:) , pa bih rekla da im je odgovor ok :)
Inace, ja osobno nemam problema s tom idejom, ali za razliku od umiranja, izumiranje vrsta me baca u totalni crnjak :cry:

kanga, nas u tom slucaju (ako je prirodno izumiranje) spasava njena fascinacija dinosaurima i teorijom evolucije, a ako je do ljudi i njihovog utjecaja - tu nam nema spasa, tu se liju suze - jednom je odbila jesti sladoled i bojkotirala je cijelo druzenje jer su u kaficu imali presvucene stolice s imitacijom krzna divljih zivotinja (dok smo joj objasnili da je to imitacija, mislim da se pola kafica preselilo u druge kafice jer se na konobare derala - ubojice...sto da je netko vama to napravio... :oops: )

Citiraj:

---

maria71 prvotno napisa

i što bih ja dalje njemu trebala objašnjavati ?

---

Pa nista, ako te dijete nista ne pita dalje. Ako te pita, onda objasnjavas ono sto ga zanima.

Citiraj:

---

Luna Rocco prvotno napisa

Ja ću se upucati. Ispituju li BAŠ SVA djeca takve stvari ili ima onih koje smrt uopće ne zanima?

---

Prezivjet ces. Naci ces neki nacin da to objasnis, a da ne preneses svoje frke i strahove na njega.

princeza ratnica :love: :heart: (zaboravila sam spomenuti da mene isto ne muce izumiranja zbog evolucijskih razloga nego zbog ovih)

Citiraj:

---

BusyBee prvotno napisa

Naci ces neki nacin da to objasnis, a da ne preneses svoje frke i strahove na njega.

---

X. Pored toga, meni je to povod i veliki poticaj da uvodim malo "reda" i u svoje vlastite osjecaje :)

Citiraj:

---

meni je to povod i veliki poticaj da uvodim malo "reda" i u svoje vlastite osjecaje

---

xxx

Citiraj:

---

flower prvotno napisa

lut da te utjesim i kod nas je tako - najrealniji odgovor za nju je najbolji - umiremo da bi se netko drugi mogao roditi, gdje bi svijet bio da svi ostanemo zivi.

---

Nažalost, taj odgovor je za mene (i moju djecu) - neprihvatljiv. Ne mogu svom djetetu kome je umro brat nakon što je samo jedan dan živio na ovome svijetu reći da se to dogodilo zato što je morao "napraviti mjesta" za nekoga drugoga. A posebno je to neprihvatljivo jer imam macu od 4 mj. i ne želim da stariji pomisli da mu je brat umro zato da bi se rodila sestra - a to bi bio njegov zaključak.

Franica, jako mi je zao sto vam se tako teska i tuzna stvar dogodila (nisam to shvatila iz tvog prethodnog posta). Mogu samo zamisliti koliko se tesko nositi s takvim necim.
Jasno mi je da u vasem slucaju odgovor zahtijeva malo drugaciji pristup. Ja bih mozda razgovore (barem do daljnjega) maknula sa filozofsko/moralnih aspekata i preselila ih na cisto medicinsku stranu (pokusala objasniti sto se to tocno dogodilo u bracinom tijelu da je prestalo raditi...).
Sretno i puno virtualnih zagrljaja cijeloj tvojoj obitelji :heart:

potpisujem kangu - ja bih tada vrlo realno rekla sto je bilo na stvari. zao mi je zbog bebe :(

Citiraj:

---

Kanga prvotno napisa

Ja bih mozda razgovore (barem do daljnjega) maknula sa filozofsko/moralnih aspekata i preselila ih na cisto medicinsku stranu (pokusala objasniti sto se to tocno dogodilo u bracinom tijelu da je prestalo raditi...).

---

Hvala na podršci. Mi smo se baš u zadnje vrijeme preselili s medicinske teme na filozofsku. I tu ja nemam odgovore. Više me ne pita zašto je baš L. morao umrijeti, već općenito - zašto ljudi (životinje, biljke) moraju umrijeti. Prihvaća da se jako razdole, ostare, pogazi ih auto, sruši se avion,.... Ali zašto se to dogodi nije mu jasno (a pomalo ni meni). Zadovoljan je s odgovorom da nas svi gledaju s "Neba" i da nas kako on to objašnjava, čekaju na nekoj planeti u Svemiru.

Citiraj:

---

Luna Rocco prvotno napisa

Ja ću se upucati. Ispituju li BAŠ SVA djeca takve stvari ili ima onih koje smrt uopće ne zanima?

---

Evo, moje veliko dijete nikad nije pitalo tako što. Ustvari je, ali nakratko i ne s pretjeranim zanimanjem.

S druge strane sam ja. Dijete koje je razmišljalo o smrti od predškolske dobi. No, za mene je smrt uvijek bila nešto "pozitivno", motivirajuće! Ono "daj se probudi i iskoristi život najbolje što možeš, ostavi neki trag dok si tu....". Hm, možda sam zato opsjednuta "tragovima" od tako malih nogu.
MM mrzi kad pričam o smrti i kreativnosti u jednom i to u nimalo mračnom svjetlu, pa ne znam ustvari tko ima veći issue sa smrću, on ili ja. :mrgreen:

Uglavnom, Lunice ne brini! :love: