Jedan sasvim ispunjen dan
29.2.2008., jutro. Već mi je svega dosta. Okrećem se na krevetu, rukama premještam trbuh s jedne na drugu stranu, nikako se namjestiti. Junior i ja se konačno iskoprcamo iz kreveta (on prvi, viče: "Mama, digni se!") i doručkujemo. Dan kao svaki drugi. Dolazi moja mama i svo troje krećemo pješice na igralište udaljeno inače 15-ak minuta hodanja, ali nama treba malo više. Znam da uskoro neko vrijeme neću imati prilike za ovakvo druženje i želim iskoristiti ovaj pravi proljetni dan, sa ptičicama, plavim nebom, zelenim pupoljcima na granama i svim ostalim. Nalazimo se s prijateljima, klinci nam se igraju, mi mame pričamo i opuštamo se. Baš je super. Ja baš i nisam za trčanje okolo pa sjedim na rubu pješčanika i lagano pušem jer sam se umorila od šetnje. Došlo je vrijeme ručka, opraštamo se, dobivam brdo dobrih želja, krećemo kući. Lagano. Pušem. Skuham ručak, mama se ne da doma, ali ju uvjeravam da neću roditi u roku 15 minuta ako porod i počne danas, mogu biti sama doma s Tinom. On tak i tak spava popodne. Oko 15h me počinje nešto stiskati od leđa prema trbuhu. Mislim si, valjda je to konačno nešto. Dobro, razmak je oko 15 minuta izmedu tih stiskanja, malo i boli. Mm radi do 16h, nema potrebe da žuri doma. Tko zna, možda to ipak još nije prava stvar? Čemu raditi paniku?
Kad je mm stigao kući, lijepo smo ručali i čekali trudove da ih mjerimo. Kak smo se zapričali, svaki puta smo zaboravili kad je bio zadnji, pa sam počela zapisivati. Skužila sam da su sad svakih 10 minuta. I tak, sve nekako laganini, došla je i večer. A ja sve sretnija kako se trudići pojačavaju. Sve su dulji i sve bolniji. Selim dupe na loptu i malo se njišem. Mm sjedne za kompjuter i u Google utipka "ženska imena". Izbaci mu neku stranicu sa savjetima kako izabrati djetetu ime, i među prvim savjetima piše: "Počnite rano!". Počinje čitati neke popise pa odvaljujemo od smijeha na neka imena. Jadno to naše dijete! Malo kasnije, junior je već zaspao, odem na wc i skužim ljigavog crvica u školjci - otišao sluzni čep. Trudovi na 7 minuta. Blizu pola noći je, možda je vrijeme da se lagano spremamo. Sad je već jače boljelo, zatvorila sam se u tuš kabinu i uživala u toploj vodi. I tako je prošla ponoć, sad je 1.3. pa naše dijete neće prvi rođendan slaviti za četiri godine! Vijećamo i odlučujemo da krećemo kad trudovi budu otprilike svakih 5 minuta. Oko 2 ujutro zovemo svekrvu koja živi kat niže da pričuva juniora dok spava, uzimamo torbu i krećemo.
Do rodilišta u Karlovcu imamo desetak minuta vožnje, sad su trudovi na 4 minute, još uvijek traju po minutu. Stižemo oko 2 sata, ja se presvlačim u spavaćicu, mm uzima moje stvari i čeka da vidimo hoće li moći sa mnom. Vani je još jedan budući tata koji kaže mm-u da nema šanse da ih puste preko noći u rađaonu i daje petama vjetra! Ja sam pitala doktora L. za to kad sam došla na prijem i rekao je da nema problema :) Jedino ne može u predrađaonu jer su tamo još dvije rodilje, ali kad krenem u box da ga mogu nazvati. Pokazujem mu i naš Plan poroda, a on me pita da li je to Rodin plan poroda. A što sam mu mogla odgovoriti? To je moj plan s mojim željama u vezi poroda, a da sam članica Rode, jesam. I da molim da se moje želje poštivaju ukoliko to bude moguće i ako sve bude u redu. Listaju moju trudničku knjižicu i skuže da unutra na određenom mjestu nema štambilja s mojom krvnom grupom. Kažem im da sam B pozitivna, ali oni moraju imati taj štambilj!? Koji imam u knjižici iz prve trudnoće. A niš, šaljemo mm-a doma po staru knjižicu (zakaj bi itko spavao noćas?), a sestra pita doktora jel me može početi pripremati prije nego dobiju te papire? No, super, još ću morati stiskati noge da ne rodim prije nego se svi papiri skupe. Za vrijeme toga moji trudovi su toliko oslabili da ih skoro nisam osjećala. Na pregledu sam bila 3 prsta otvorena, slijedeći je UZV da vide položaj bebe. Čekajuci uzv, primalja, jedna trudnica i ja smo se zezale i brbljale, toliko sam se opustila da su se trudovi opet počeli pojačavati. Puno je pridonijela mlada primalja B., friška na odjelu. Kad bi došao jači trud, samo je kratko znala reći: "Ovaj je sad jaki, jel da?" Ohrabrivala me je da hodam i krećem se. Baš nenametljiva i pozitivna. Dok mi je uzimala podatke, strpljivo je prekidala svaki puta kad bi mi počeo trud. Kad je uzv bio gotov, dr. joj je rekao da da ženama u predrađaoni injekcije apaurina i glukozu, a "ovoj gospođi ne, jer ona je to odbila". Pun optimizma rekao mi je kak će mi ujutro probušiti vodenjak, pa će sve brzo biti gotovo, naravno, ako ja to ne odbijam. Njegovim riječima: "Pa ćemo mi vas poroditi." Nisam ništa komentirala tko će tu roditi, rekla sam samo da ćemo se sve dogovoriti kad dođe vrijeme. Primalja me je zatim brzinski obrijala (popravila moj uradak od kuće) i napravila klistir. Cijelo vrijeme je pričala sa mnom i sve mi objašnjavala. Odvela me u predrađaonu, prostorija je bila zamračena i tiha. Jedino su dvije mlade rodilje bile u sobi i razgovarale. Meni nije bilo do priče. Legla sam na zadnji krevet, ona mi je zakopčala sondu od CTG-a, uzela veliku toplu deku i omotala me njome. Bila je to moja nova topla "jazbina". Neko vrijeme je sjedila pored mene, vidjela da su mi se trudovi zalaufali i pridružila se mojim dvjema cimericama. Mene je već toliko boljelo, ali sam se sjetila da se ne smijem boriti protiv trudova, nego jednostavno prihvatiti ih. Zažmirila sam, a pred očima mi se pojavilo more i ogromni valovi koji su predstavljali trudove. Iz mraka se pojavio mali brodić s bijelim trokutastim jedrom u koje sam ja puhala, a brodić je plovio i prelazio preko tih valova. I tako sam ja puhala i puhala u to trokutasto jedro, brodić je plovio sve brže, a valovi bili sve veći i jači. Primalja je skinula ctg i predložila mi da se ustanem i prošećem ako mi paše, ali meni je bilo dobro u mojoj toploj "jazbini" i na mojim valovima, pa se nisam dala van. U pola 5 odjednom PRAS! i PLJUS! Ode vodenjak i plodna voda, cijela poplava na palubi! Trudovi su bili skoro bez pauze, a sa svakim sam osjećala kako se beba spušta, mic po mic. B. je rekla: "Sad kad završi ovaj trud, odmah krećemo u box, možda stignemo prije slijedećeg! I zovite muža." I tak smo mi žurile kroz hodnik, ali me svejedno na ulazu u box uhvatio trud. Došao je mm koji se dotle gužvao u autu pred rodilištem, popela sam se na stol, babica mi je rekla da legnem na desni bok. Opet su mi prikopčali ctg, ali na kratko. Nekoliko trudova morala sam prodisati, i tu sam otpuhala i brodić i bijelo jedro i more i sve ostalo! Brzo je došlo vrijeme za tiskanje. Još jednom sam ponovila babici (na izgonu je bila primalja N.) da ovaj puta želim proći bez epiziotomije ako je ikako moguće. Pokušala sam tiskati na boku, ali nije baš išlo. Okrenula sam se na leđa, pripremila se, tiskala. U jednom trenutku međica me zapekla, a doktor rekao da mi popušta ožiljak od zadnje epi, pa će morati ipak napraviti mali rez. Taj rez je bio cca 3 centimetra, malo sam i pukla na drugoj strani. I ujutro u 6;25 izašla je naša bebica! 4300 grama, 52 centimetra! Zgrabila sam ju i ponavljala: "Dajte ju ovamo, da ju primim!" Mm i ja smo se divili i smijali i čudili se. Koji mir, koja tišina! Svijet se suzio oko nas, bili smo tu samo nas troje. Tad smo odlučili da će se zvati TEA. Onda su prerezali vrpcu koja je prestala pulsirati, malo kasnije izašla je i posteljica. U jednom trenu Tea se zagrcnula, udahnula je malo sluzi i u tren promijenila boju u ljubičasto. Aspirirali su joj dišne puteve, zatim okupali, izmjerili i izvagali, i u svemu tome se malo pothladila pa su ju stavili pod lampu da se zgrije. Jako mi je žao što zbog toga nismo imali priliku za prvi podoj u rađaoni.
Šivanje epiziotomije nije dugo trajalo, ali meni se kosa na glavi diže od šivanja i svega u vezi epi, tako da sam to strašno loše podnijela. Radije bih izdržala još nekoliko sati trudova nego šivanje, a dr. mi je još dao duplu dozu anestetika da mi olakša. Dok mi je dr. šivao rez, asistirala mu je primalja B. Sve je bilo dobro do zadnjeg šava, kad je ona problijedila i pozlilo joj je! Eto, a kažu da se tate ruše na porodu!!!
Onda je meni postalo jako hladno i dobila sam deku, mm je dvaput išao po šalicu vode za mene. Slali smo poruke i javljali sretne vijesti, tako je prošlo onih dva sata u rađaoni.
Kad sam dobila bebicu na odjelu malo kasnije, prvo što sam učinila bilo je da pomirišem taj predivni miris novorođenčeta. Zabila sam nos u tu meku kosicu, kad užas! Osjetila sam miris nekakve baby kupke kojom su ju oprali!!! Fuj! Sva sreća taj miris se brzo izgubio i mogla sam uživati.
Bile smo zajedno cijelo vrijeme, dojile i nosale se, spavale i grijale skupa na krevetu. Iako nismo imale priliku dojiti odmah u boxu, to smo nadoknadile kasnije na odjelu. Samo tog zadnjeg dana prije odlaska kući malena je dobila 140 grama. Tein braco ju je došao jedan dan posjetiti, a ja sam prva izjurila da ga izgrlim i izljubim. Kad me je vidio, rekao je: „Mama, ajde donesi bebu.“ Kasnije je svima pričao kako seka ima okruglu glavu i male rukice :)
