Nolina priča o stiskanju bradavice...
Nolinu i moju priču o dojenju sam odlučila napisati zbog ovog teksta s portala
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=111&Show=2591
i zato što mislim da bi to moglo pomoći nekome sa sličnim problemima…
Sigurna sam da je refleks stiskanja bradavice bio najveća prepreka uspješnom dojenju moje Nole. No, krenimo iz početka.
Nola je rođena u šibenskom rodilištu u porodu koji nije bio idealan, ali ni loš. Zbog nekih okolnosti ispustila je mekonij pri porodu. No, prema nalazu pedijatra nije imala problema s tonusom, niti drugih zdravstvenih poteškoća i dojiti sam počela oko sat i pol nakon što se rodila. Pročitala sam sve tekstove s portala, knjigu The womanly art of breastfeeding sam gotovo naučila napamet, a i MM-u sam usadila misao da je majčino mlijeko jedina hrana za novorođenče. Moje su bradavice bile jaaaako osjetljive i jedna je odmah u rodilištu «pukla». Izdržala sam mjesec dana ragada, maratonske podoje tijekom kojih sam svoju malenu stalno morala poticati da papa, jer je neefikasno sisala i spavala na dojci, negodovanja moje sveki koja smatra da se svakom djetetu mora dodavat adaptirano (nikad mi to nije rekla u facu, ali stalno je to ponavljala MM-u) i mrgudne patronažne koja je svaki put kad je došla rekla da bi mogla dodat adaptirano, jer nemam dosta mlijeka. Sada znam da je vjerojatni razlog zbog kojeg nisam imala mlijeka, refleks stiskanja bradavice.
O tom sam problemu kasnije čitala i na http://www.kellymom.com/bf/concerns/...blanching.html , ali mislila sam da se to ne odnosi na mene iako su mi bradavice često nakon podoja bile bijele i bolile su. Ja sam cijelo vrijeme bila uvjerena da bolovi proizlaze iz preosjetljivosti tkiva, jer je položaj bio dobar. Tek sam poslije počela primjećivati da ona ponekad grize bradavicu desnima…
Izdržala bi i 12 mjeseci bolnog dojenja, ali nisam mogla izdržati psihološki pritisak, kad su mi rekli da će moje dijete u bolnicu na promatranje, jer u mjesec dana nije vratila porođajnu težinu i dobila je samo 220 grama. Nakon toga nisam imala petlje odbaciti mišljenje doktora, otići kući i nastaviti isključivo dojiti. Moram reći da iako je imala tako neznatan prirast težine, Nola je u prvih mjesec dana imala svaku pelenu popišanu i najmanje tri pokakane dnevno. Bila je mršava, ali vitalna, s neurološkim statusom koji odgovara njenoj dobi.
Na sreću nije završila u bolnici iako smo otišli na pregled, a MM i ja nakon dijagnoze "pothranjenost" nismo mogli zanemariti preporuku specijaliste da dodajemo adaptirano.
Ja sam jako plakala svaki put kad bih joj davala adaptirano, a ona je u tri dana dobila na težini koliko u cijelom prvom mjesecu.
Količina mog mlijeka se slabo povećavala iako sam se danju izdajala stalno i još dva puta po sat vremena noću. Cijelo vrijeme bradavice su me boljele, ali ja sam smatrala da su jednostavno preosjetljive, jer sam sve druge uzroke boli isključila. Adaptirano smo davali samo prvih nekoliko hranjenja na žličicu. Kasnije smo prešli na bočicu, jer je žlicom išlo presporo, a na čašicu nije išlo. Naravno da se dogodila konfuzija bradavice, ali ja sam bila ustrajna i dalje se izdajala i davala svoje mlijeko na bočicu.
Nastojala sam dijete vratiti na ciku i uspjela sam. U relaktaciji nismo uspjeli, jer na ciku mlijeko ne ide tako brzo kao na bocu. I danas smo na kombiniranoj prehrani, iako većinu nutritivnih potreba ona zadovolji formulom, cika je za desert, maženje, noćno hranjenje… više ju ne grize (iako ima dva zuba :heart:)
Uvjerena sam da ću uspješno dojiti.
