Drage moje,
Evo sam u petak 21.03.2008. imala prvu, a nadam se i zadnju kiretažu u životu. Hvala mom ginkiću, bio je tako pažljiv i nježan, i cijelo me vrijeme tješio i hrabrio...
A sve je počelo tako lijepo. Nakon dvije godine konačno plusić. Nitko sretniji od mene. A onda.. Na moju veliku žalost na nagovor prijateljica sam odabrala "super" ginekologicu. Dakle, na drugom pregledu je ta moja "super" ginelologica meni mrtva hladna rekla: "Ovo mi ne izgleda kao uredna trudnoća, slijedeći tjedan ćete na kriretažu." Na moje plačno pitanje, što s bebicom nije dobro ona mi je rekla da to nije bebica već početna gestacijska vrećica sa žumanjčanom vrećicom. A meni je to moja bebica!!! I nakon toga mi je dala trudničku knjižicu!!??? Zar netko tako bezobziran može biti liječnik?? Odmah sam zvala svog starog ginkića koji me umirio. Nažalost ni njegova dijagnoza nije bila puno bolja, ali je ipak davao nadu i tješio me. Konačno se 06.03.2008. čulo srce i beba je vidno napredovala, međutim, već tjedan dana kasnije ništa... niti je srce kucalo niti je beba rasla. Zašto se naše tijelo ne pobrine pa samo odbaci plod već moramo proći i torturu kiretaže? Kao da nas dovoljno ne boli i bez toga? Tako sam nesretna!