Jedinci kao višestruki roditelji

Imam dvoje djece, a jedinica sam i naravno da ne znam točno kako je to imati brata ili sestru. Zanima me na što sve kao roditelj trebam paziti, do kojih problema može doći (a na koje sama možda nikad ne bih pomislila), što djeca koja nisu jedinci očekuju od roditelja i sl.

Ljudi obično kažu: "prema svakome jednako", psiholozi pak da je svako dijete jedinka za sebe i da se roditelji ne moraju (a i ne mogu) odnositi isto prema svakome od svoje djece... Hm...

Kakva su vaša iskustva? Imate li kakav savjet? Ima li ovdje još koji roditelj-jedinac koji si postavlja slična pitanja poput mene? Kako su vaši roditelji postupali, što su činili dobro, a što loše?

moj brat godinu dana mlađi od mene, očekuj veliki problem ljubomore kod djece, posebno starijeg. Mama mi je rekla da sam bila strašno ljubomorna, morala je brata čuvati od mene. Kad smo malo odrasli, u kući je bio totalni kaos, kako smo oboje bili živi svašta smo radili. Jednom padne nešto na pamet i ajmo oboje u akciju :lol:

ja sam najstarija, imam još sestru i brata. navodno sam bila poseban slučaj, tako da se mene ne može uzimati kao primjer "tipičnog" starijeg djeteta, jedino što sam bila odgovorna za njih dvoje kad bi starci negdje otišli, ali ovo dvoje mlađih, eh....

sestra bila ljubomorna na mlađeg brata, doslovce je mami govorila da baci brata, kad mama ne bi gledala, gurnula bi ovom jadniku prst u oko, kasnije ga nagovarala na svakakve gluposti, tipa da on sa rukom u gipsu skače sa metar i pol visine i onda još i ugane nogu :roll:

tukli su se. ali ono zapravo, brat je volio cinkati i tužakati, tako da je jednom kad smo mu rekli da je tužibaba odmah odjurio kod tate i rekao "Tata, seka mi je rekla da sam tužibaba!" A ovaj odgovorio "PA kad jesi!"

uglavnom je sestra smišljala akcije, a ovaj bi ju pratio, tu su bili zajedno, partneri kao iz filmova. Isto tako, kad bi se zakrvili, ni jedno nije popuštalo. Iz krajnosti u krajnost.

Kad je netko od nas troje bio ugrožen, ovo dvoje bi skakalo. Bilo da se radilo o starcima ili drugoj djeci.

Svatko od nas troje je jedinka za sebe, što je palilo kod jednog nije kod drugog. Ja sam bila dobrica, doslovce se ne bih ustala sa stolice kad bi mi mama rekla da sjedim i čekam da dođe iz trgovine, sve sam radila da udovoljim mami, i točno je znala što treba reći da sve bude okej. S druge strane, mogla se postaviti na glavu ali ako je sestra naumila nešto napraviti, ništa nije palilo. JA sam kužila da se nema novaca za gluposti, sestra je kužila isto, ali je to nije spriječilo da tri dana tuli: "hoću čoko lešnik" koji je upravo izašao na tržište, bio pravi hit, skup ko suho zlato, i navodno odvratan. Mislim, to je sestra rekla kad ga je četvrti dan i probala.

S nikim se ne mogu tako dobro: rasplesati, nasmijati, zabaviti, isplakati, žalovati, ludirati, i opet smijati kao luda na brašno, .... kao sa njih dvoje.

imamo svoje fore koje samo nas troje kužimo. Imamo tajne, stvari koje smo napravili starcima iza leđa i što oni ni dan danas ne znaju. Skrivali smo jedni druge.

Opet, bez obzira na to zajedništvo nas troje, ja i sestra smo imale poseban odnos. Iako smo tri godine razlike, u nekim stvarima smo kao blizanke. DA ja pjevušim neku bezveze pjesmu, koju sam izvukla iz dna mozga, koju nisam čula godinama, i da tog istog trena sestra to počne pjevati na glas . Ili da ja počnem a ona završi rečenicu. Primjera ima da se naježiš.

Kako su starci hendlali nas troje ? ja sam umjetnička duša spram ovo dvoje mlađih. Dok su oni bosi po cijele dane jurili okolo, ja sam čitala u kući i bila u nekom svom svijetu. Sestra je sportski tip plus ništa cigarete, cuga, kava. Buraz je danas kamiondžija. Jedino se on od nas troje čak dva puta vozio u kolima Hitne pomoći, jednom mu je susjedov sin sjekirom odrezao prst (prišili su ga), jednom je proletio kroz velika dupla staklena vrata i izrezao si žile, u prosjeku jednom godišnje bi završio na ozbiljnijem šivanju.

Stari je bio jako strog. Kod njega nije bilo hoću-neću. Mislim, ustvari znam da su tu najviše stradali mamini živci. Em što nas je morala skrivati pred tatom jer on nije puno pitao, em što je u vječnoj besparici odgajala troje potpuno različite djece

Danas je presretna kad su blagdani, kad smo tu mi, naše polovice i naša djeca . Unuka - komada pet

ne znam kako je biti roditelj u takvoj obitelji . TEk učim, i kod mene su istog spola. Samo znam kako je imati i brata i sestru. Ne želim ni zamišljati kako bi tužan bio svijet da nema njih dvoje

Dada :heart:

Sramežljiva...i ja sam jedinica, a toliko sam patila za bratom ili sestom da sam čvrsto odlučila imati barem, barem dvoje djece. I sad nosim drugo pod srcem :heart:

Uopće me ne zabrinjava kako ću i hoću li znati hendlati dvoje. Znam da hoću, da će vme oditi moje srce kao što me vodilo kod Leone iako sam prije nje imala bebu rukama ravno dva puta i to na kratko i nisam imala pojma o djeci :lol:

Mislim da tu zaista nije presudno imaš li bratskog iskustva već samo trebaš otvoriti srce i gledati svako dijete kroz prizmu onog što upravo tom djetetu treba, zato neću niti pokušavati "tretirati ih jednako".
Mislim da je to recept za katastrofu jer nikog živog oko sebe ne tretiram "jednako" jer različite osobe imaju različite potrebe, tako je isto i sa djecom :heart:

Npr. moja sveki je u očajničkom pokušavanja da ih tretira jednako, brojala krumpiriće koje bi im stavljala na tanjur! Ma, ne pada mi na pamet, nek si broje sami ako baš hoće ja se ne bum dala uvuć u takve gluposti :mrgreen:
Nadam se da me višestruke mame neće demantirati, ali čvrsto vjerujem da nije potrebno dati svima jednako i isto, već svima upravo ono što im je najvažnije, a to ovisi o karakteru i sklonostima pojedinog djeteta :heart:

Citiraj:

---

ali čvrsto vjerujem da nije potrebno dati svima jednako i isto

---

:/
i onda imaš visoko-zahtjevnu uvijek-u centru-pažnje provorođenu, i potpuno-nezahtjevnu igram-se-sama-u-kutu-i dobro-mi-je drugorođenu

i od jutra do sutra se pitaš da li je ova druga stvarno sretna i zadovoljna ili bi možda trebala i željela više, ali se navikla to ne dobivati :/

mislila, a nisam napisala :
i onda se ponekad uhvatiš kako mjeriš i forsirano daješ jednako :/

Daj, Lut, ne kvari mi fantaziju o jednostavnom intuitivnom hendlanju više djece :mrgreen:

Vjerujem da se nađeš u svakojakim nedoumicama, ali isto tako vjerujem da uz tebe, draga moja, nijednoj tvojoj curki ne fali ni zerica ljubavi i pažnje koja joj je potrebna :love:

mm i ja smo jedinci. iako se zbog toga nikad nismo osjecali uskraceno, zeljeli smo vise djece s vecom dobnom razlikom. obojica su zahtjevna, svaki na svoj nacin.

u nas je netipicna situacija, mladji je tvrdoglav, otvoren i ljubomoran na starijeg, stariji popustljiv i tek sad u predpubertetu poceo ispoljavati nezadovoljstvo kad ga mladji gnjavi.
potpuno razliciti su karakteri i nemoguce ih je jednako tretirati i odgajati sto ne znaci da im nastojim pruziti i dopustati manje ili vise nego drugacije.

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

mislila, a nisam napisala :
i onda se ponekad uhvatiš kako mjeriš i forsirano daješ jednako :/

---

jer ako ih tretiraš svakog za sebe onda se pitaš da li je starija u pravu kad kaže da sve puštaš mlađoj dobrici

Treba osluskivati djecje potrebe: ideja nije svakome jednako nego svakome ono sto mu treba. Nije streberski i zato je tesko - daleko od toga da mi uvijek uspijeva, ali radi :)

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

i onda imaš visoko-zahtjevnu uvijek-u centru-pažnje provorođenu, i potpuno-nezahtjevnu igram-se-sama-u-kutu-i dobro-mi-je drugorođenu

i od jutra do sutra se pitaš da li je ova druga stvarno sretna i zadovoljna ili bi možda trebala i željela više, ali se navikla to ne dobivati :/

---

Imam sličnu kombinaciju: 2 zahtjevna, 1 nezahtjevno dijete.
Nastojim dio vremena provoditi samo s nezahtjevnim djetetom zato da gradim odnos s njim, da se poznamo kada dođu problematični dani. Kada se osamostali da imamo zajedničke uspomene, te ostanemo povezani.

slazem se s kangom... ne mozes predvidit kakva ce ti djeca bit i inzistiranje da djeca dobiju jednako moze bit skroz besmisleno...
ne znam postoji li neko strucno misljenje o ovome, al meni se jako dize kosa na glavi kad mama (neka) naglasava: naravno da to moram priustiti i tebi jer sam vec tvojoj starijoj sestri/bratu... jako mi zraci obavezom umjesto iskrenom zeljom da se djetetu pruzi i nekako mislim da to ni jednom djetetu nije lijepo cut...

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

i onda imaš visoko-zahtjevnu uvijek-u centru-pažnje provorođenu, i potpuno-nezahtjevnu igram-se-sama-u-kutu-i dobro-mi-je drugorođenu

i od jutra do sutra se pitaš da li je ova druga stvarno sretna i zadovoljna ili bi možda trebala i željela više, ali se navikla to ne dobivati :/

---

x

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

Citiraj:

---

ali čvrsto vjerujem da nije potrebno dati svima jednako i isto

---

:/
i onda imaš visoko-zahtjevnu uvijek-u centru-pažnje provorođenu, i potpuno-nezahtjevnu igram-se-sama-u-kutu-i dobro-mi-je drugorođenu

i od jutra do sutra se pitaš da li je ova druga stvarno sretna i zadovoljna ili bi možda trebala i željela više, ali se navikla to ne dobivati :/

---

Ja se moram ne-složiti s tobom.
I to zato što sam do prije nekoliko mjeseci mislila isto kao i ti jer sam imala takvu mirnu bubicu drugo dijete.

A sad da je vidiš :roll: .
Ne boj se, znaju oni tražiti kad im nešto treba i kad su s nečim nezadovoljni. I pritom biti jasni i glasni.

Ono što sam htjela reći, a teško je napisati da se krivo ne shvati...

Mislim da se ne treba opterećivati da jednom djetetu ne pružamo dovoljno.

Pružala sam i pružam objema puno nježnosti, ali se njih dvije razlikuju po količini :mrgreen:

Starija se oduvijek voljela onako dugo maziti, a mala voli onako kratko i slatko.
A kad nešto želi, stvarno je uporna u tome. I kad želi moju pozornost, neće se otići sama igrati.

A bila je do nekih 10 mjeseci baš mirna, a sad je kao neka haharica. I jasna u zahtjevima.
Sad sve više i priča pa je još jasnija :mrgreen:

ajde, to mi je utješno :)

ove zgode iz djetinjstva se čak i sjećam: dala mama braci skorup (mlijeko je nekada imalo skorup ako se sjećate onog iz vrećice, ne kao ovo danas kaj prokuha kao voda), a meni nije (jer ga nisam niti voljela), ja poludila, urlanje, plakanje, bacanje po podu - hoću i ja. I što će žena, skuhala drugo mlijeko i meni dala skorup. Pojela sam ga, ali se i dan danas sjećam kako mi se želudac dizao (ima malo hrane na koju mi se povraća, skorup je jedna od tih - toliko ga mrzim), ali kad je braco dobio morala sam i ja. I pojela sam ga nećete vjerovati iz prkosa i ljubomore. Pa se vi sad smijte sirotim ženama koje broje komade krumpira kad ih daju djeci. :lol:

Elin :lol:

I mm i ja smo jedinci. Oboje smo zarko zeleli vise dece. Stali smo na dvoje, za sada...
Ono sto primecujem kao osoba koja je odrasla bez brace i sestara je da ne umem da se postavim u situaciji kada se njih dve zustro svadjaju, malo grublje igraju, jedna drugu gnjave...Sve mi je to nepoznato, nekad i ruzno za videti, ali se trudim da ih ne ogranicavam puno i da ih pustim da same izgrade svoj odnos. Primecujemo da su poprilicno bliske i da uglavnom umeju lepo zajedno.
Sto se tice odnosa prema njima, a i njihovih karaktera, kao prvo, i moje dve princeze su - prva zahtevna i glasna, druga pomirljiva i gotovo uvek spremna da se sama zaigra. Takva podela trazi cesto i razlicit odnos prema njima. Ponekad zahtevaju da dobiju sve isto (poljubaca, krofnu, lutku, stagod), ali cesce su im potrebe sasvim razlicite i mi se trudimo da ih prepoznamo i ispunimo. U kupovini se, ako je u pitanju slatkis ili igracka, svaka pita sta zeli, a kod kupovine garderobe kupuje se ono sto nekome treba, a ne (kao moja kuma, na primer) obema iste jakne, cipele, farmerke- trebalo ne trebalo, samo da se deca ne osete uskraceno. Mislim da se na taj nacin neguje njihova osobnost i zadovoljavaju potrebe po prioritetima, a ne, kao sto neko vec lepo rece "prema osecaju obaveze".

e da, sjetila sam se još jedne zgode u kojoj je glavni igač bio moj braco (podsjetila me visnja kad je napisala za kumu kako djeci kupuje iste cipele, iste hlače itd.). Ja krenula u školu, ljeto pred školu starci meni kupili knjige, torbu, papučice i radni stol (možda je bilo i još nešto ali ne sjećam se). Brat - kaos, hoće i on. Opet plač, urlanje itd. Ne staje dijete 2 dana zanovijetati. I što će siroti ljudi kupili i njemu torbu za školu, radni stol, knjige (ne moje knjige nego neke slikovnice i gluposti kaj on zna) i nove šlapice. Klinac od 6 godina i godinu dana pred školu sjedi za svojim radnim stolom i lista ozbiljno svoje slikovnice, reže i lijepi sličice dok ja pišem zadaću, režem i lijepim slova (sjećate se one kartonske slikovnice sa slovima kaj su imali izrezane đepiće, pa si u njih stavljao slova i ono L gdje je navodno bila naslikana lula, ali su svi mislili da je sjekira, pa mi nikako nije bilo jasno kako l - sjekira) :lol:

Ja sam srednje dijete, a opet se osjećam ko jedinica. Mama nas je svo troje jako različito odgajala, stariji je jednostavno tip koji nikad nije bio ni na koga ljubomoran, to nam je nezamislivo, možda mislite da pretjerujem, ali tako je. Najmlađi je toliko mlađi od nas, da je to više roditeljski odnos, tako da ljubomora nema smisla...
Kad smo bili klinci, stariji me nekako i nije doživljavao, mada svi tvrde drukčije (da se jako brinuo za mene-inače je on neko tiho i pre- nezahtjevno dijete), nakon rođenja maloga, jako smo povezani, uigrani tim...stvarno ne znam što bih da imam jedno dijete...ne mogu zamislit da bi moglo živjeti bez toga što sam ja dobila od svoje braće u životu..sad me tuga hvata...
Dragi mi je jedinac i naravno da funkcionira, ništa mu ne fali itd :mrgreen: , ali mislim da je život puno lakši i puno mekši kad imaš braću, sestre, jer ne može ni odnos prema roditeljima biti na taj način blizak,bar nema generacijskog jaza, a o toj tučnjavi...mi se nismo tukli stjecajem spomenutih okolnosti, doduše, jesmo jednom i tomu se i danas roditelji smiju...da sam imala sestru-sigurna sam da bi se čupale i to mi je baš nekako falilo u životu (zavidila sam susjedama) :mrgreen: . mislim da je o.k. biti različit prema djeci, moji su baš nekako njegovali tu različitost i uvik smo se divili jedni drugima (imamo neke suprotne sklonosti napr. ja sam društvenjak-on je prirodnjak) da nema nekih problema ako ideš intuitivno...
Nema bolje stvari koje roditelj može učiniti za dijete-od brata ili sestre, moje mišljenje, to je nabolji zalog da u budućnosti, kad odrastu, a roditelja nema, ostaje ta vaša, roditeljska ljubav, ono specifično za svaku obitelj posebno, interni humor, anegdote, komunikacija...Naravno, ovdje vrijedi ono Tolstojevo s početka A.K. ;)

Citiraj:

---

linolina prvotno napisa

Nema bolje stvari koje roditelj može učiniti za dijete-od brata ili sestre, moje mišljenje, to je nabolji zalog da u budućnosti, kad odrastu, a roditelja nema, ostaje ta vaša, roditeljska ljubav, ono specifično za svaku obitelj posebno, interni humor, anegdote, komunikacija...Naravno, ovdje vrijedi ono Tolstojevo s početka A.K. ;)

---

Predivno receno, linolina. I, ubedjena sam, veoma istinito...

Ja sam sve do tinejdžerskih godina bila jedinica, a željela sam imati brata ili sestru. Znam da je upravo to jako utjecalo na moje razmišljanje o vlastitoj djeci - nikad mi nije palo na pamet da bih ih mogla imati manje od dvoje.

mislim da ljubomora ipak ovisi o razlici u godinama među braćom/sestrama. I mislim da ona osoba koja je po godinama jako daleka od svog brata/sestre nikada ne može biti bliska sa njim/njom kao ja sa svojim bratom. Ipak sam ja njega vodila na uzici po kući ko psa, spalili smo stan, gađali susjede vodom, bonbonima i ostalim raspoloživim materijalom (da, i kazetama) i x ostalih gluposti kojih se sada ne mogu sjetiti (kad pitam mamu samo napravi facu i to ne lijepu). Ipak smo dijelili iste stvari i odrastali skupa. I uz to smo stalno bili kao pas i mačka, sve dok on nije počeo živjeti svoj život a ja svoj. Da li vam se dogodi da nazovete brata i onda sa njim pričate po 3 sata na telefon? Meni da.

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

i onda imaš visoko-zahtjevnu uvijek-u centru-pažnje provorođenu, i potpuno-nezahtjevnu igram-se-sama-u-kutu-i dobro-mi-je drugorođenu

---

Kad mene (ja i sestra) je bila obrnuta situacija. Isto kao na onoj Coca-Colinoj obiteljskoj reklami kad mlađi sin traži novac za "knjigu". Zato se uvijek osjetim pogođeno na kraju te reklame, kad starija sestra napravi onaj izraz lica "opet sam namagarčena". :lol:
Roditelji su nas uvijek tretirali "isto". Ovo znači da su se trudili zadovoljiti naše potrebe, koje su bile dijametralno različite. Mi smo bile djeca, a oni roditelji. Nisam sigurna kako da to dobro objasnim, ja nisam imala nikavih prava niti obaveza nad sestrom kao starija, niti je moja sestra imala nekih povlastica kao mlađa. Mi smo bile na istom nivou obaveza i prava, a roditelji na svom roditeljskom nivou. Moja se majka jako nasmijala kad sam joj ispričala kako sam se našla u onoj reklami, i rekla "nije mi jasno zašto se svi osječaju zakinuti za nešto", jer se i moja sestra žali, samo za druge stvari :lol: A zapravo kad se realno sagleda situacija tokom našeg djetinstva, postojala je ravnoteža, obje smo nekad dobile malo više, i nekad malo manje, u konačnici isto. Ali djeca posmatraju trenutke, pa se tad javlja ljubomora i konflikti. Ja to vidim kao balansiranje pri hodu po žici, i sumnjam da će uvijek svi biti zadovoljni, ali ja ću se truditi da u konačnici bude isto.

mislim da dosta ovisi i o djetetovom karakteru hoće li se osjećati zakinuto (ili će se jednostavno naviknuti :P )

brat i ja smo godinu dana razlike i to zbilja nije neka sad razlika,
ali oduvijek sam ja bila starija i velika i pametnija i još k tome žensko,
a od ženskih se valjda očekuje da popuštaju po defaultu i da "bolje znaju". još kad je tetka rodila svoju trojicu, a ja uvijek bila u sredini svake svađe i tuče kao posrednik :nope:

nakon osam godina smo dobili još jednog bracu,
ali ovaj srednji je uvijek bio zakinut, jadničak,
i dan danas, to je za nepovjerovat, ima 22godine i uvijek je on jadan
najjadniji, uvijek je njemu nepravda nanesena, ne bi taj popustio,
nema šanse. a ako nekad i kao popusti, onda se to prepričava i o tome se pili svakom sljedećom prilikom.

i evo situacije od ovogodišnjeg uskrsa.
pomažem ja mami poslije ručka oko suđa i ona se iznenada sjeti da nam je kupila svakome po kinder jaje i da su joj u torbi ostala
i ode po njih i od ta tri jaja, jedno puknuto.
i ona meni odma pruža to puknuto, ja facu složila,
ma je li, daj mi ono drugo koje nije puknuto,
a ona će meni, a daj, da njima dvojici odnesem puknuto i cijelo potukli bi se 100%, ti si moja velika curica, i osmjehne se onako blesavo i poljubi me :roll:
a ova "dvojica" iz priče inače imaju 22 i 14 godina. pobogu.

melange, strobery i kod mene ista situacija s bratom. On je godinu dana mlađi i uvijek se za nekaj u životu osjeća zakinuto i to stalno spominje: kao mene su roditelji više voljeli i više mi dali, a on jadan... A zapravo je bilo jednako, barem su se ljudi trudili da bude jednako. I ono što me nervira i dan danas je tako da njemu ništa ne smiješ reći, on se odmah ljuti. I moja mama i dan danas kad joj on nekaj napravi govori u množini. Zašto je to tako?