Printable View
zanima me je li djeca većinom u prvi razred dolaze znajući već čitati, ili barem vladajući slovima ili stižu bez predznanja.
Pretpostavljam da je program takav da se djecu uči čitati, znači da se pretpostavlja da ne znaju.
Ali zanima me u praksi kako to izgleda - je li većina razreda već čita pa se program prilagođava njima, ili većina ne zna još ni slovo a pa se zaista kreće s učenjem.
Nase iskustvo: program je toliko intenzivan da su izgubljeni i oni koji dodju s predznanjem i oni koji ne znaju citati/pisati, s tim da je vjerojatno ovima drugima nekoliko puta teze. A djeca su sarolikog predznanja.
Nama je E naucila citati (tecno, da sama cita knjigu) oko godinu dana prije skole i pisati nesto malo kasnije od citanja i bilo me strah da ce joj biti dosadno i uzasno u prvom razredu (nije forsirana nego je naucila sama od sebe, uz nase svakodnevno citanje njoj), ali sad sam stava da je djeci koja nemaju ta predznanja uzasno tesko u skoli (bar je bilo klincima u nasem razredu).
U razredu su samo ona i jos jedna djevojcica dosle s vjestinom tecnog citanja, neki su prepoznavali slova i povezivali ih u rijeci, neki su citali zapinjuci (ali nisu samostalno citali knjige), neki nisu znali nista. Svi su stekali sa grafomotorikom pa su se oko toga jednako mucili + ovima koji nisu znali slova bilo je jos teze jer su usput svladavali i slova.
Uciteljica nam je rekla da tek negdje do kraja drugog razreda necitaci/nepisaci sustignu one koji su dosli s tim znanjima u prvi razred.
U drugom polugodistu je tesko jer sad vec imaju neke testice koje si sami moraju citati pa su oni koji su slabi citaci (redom djeca koja su tek u skoli naucila citati) u nepovoljnom polozaju u odnosu na ostale jer sporo citaju i ne stignu procitati ili ne kuze ful sto su procitali, a prema programu, ne smije im vise uciteljica citati (testove tipa "razumijem sto citam").
Ja sam stekla dojam da bas i nije preporucljivo da dijete udje u skolu bez tih znanja (jer ce roditelji imati jako puno posla kod kuce da dijete dostigne one koji znaju), iako i dalje ne bih pred skolu isla namjerno drilati ucenje pisanja i citanja.
Hvala,
ma zanima me jer ovdje u vrtiću dosta forsiraju slova, čitanje itd.
a obzirom da će Petra ionako u prvi razred u Zagreb, pitam se koliko će joj metoda čitanja nizozemskog uopće biti od koristi kada dođe doma.
Također kako ona neće kod nas ići u predškolski razred, postoji li neka metoda prema kojoj bih ja mogla od sljedeće godina doma s njom raditi?
Ne bih se slozila s ovim, sto iz osobnog iskustva, sto iz tudjih iskustava.Citiraj:
BusyBee prvotno napisa
Ali to zapravo nije ono sto sam htjela komentirati. Primijetila sam (i pisala o toma na drugom topicu) da je moj A tek sad s 8,5 godina spreman za hrvatsku skolu, u smislu da sad dolazi iz skole bez prevelikog stresa i nervoze. Iako su mi tvrdili jos davno da je po svim pokazateljima zreo za skolu, danas znam bolje, tj. znam da nije bio, s krenuo je u skolu s 6 godina i 11 mjeseci. Nadam se da s drugom djecom necu tako pogrijesiti.
Djeca stižu u školu s vrlo različitim razinama znanja - neki čitaju, a neki ne znaju ni slova. Slično je i u matematici. Predznanje im pomaže da se bolje snađu u stresnoj situaciji navikavanja na školu - naprosto im je lakše ako znaju čitati i računati. Moj sin je sada na kraju prvog razreda; došao je u školu kao čitač i s dobrim znanjem jednostavnih matematičkih operacija i mogu reći da mu je to samo pomoglo. Kako se bliži kraj prvog razreda nečitači polako sustižu čitače. Međutim sada su prisutne druge razlike koje ovise o sposobnostima djeteta i uloženom trudu tako da nikako nisu svi na istoj razini.
ida mislim da nije znala ni brojat do deset, a slova je isto znala prepoznat i napisat desetak :mrgreen:
grafomotoricke vjezbe su joj bile super i prije skole (vjezbala je i doma i u vrticu s gustom i zadovoljstvom)
osim moje subjektivne tihe patnje da ne voli citati - ona cita, racuna i rjesava zadatke koje ima u skoli bez vecih problema. jedino sto je prirodu "stekala" u prvom razredu jer "nije znala da se tamo treba nesto i uciti" :roll:
sad kad je savladala cinjenicu da SVE treba uciti i iz svakog predmeta ima sto za uciti - nema problema, ima vecinom petice (zalomi se koja cetvorka s vremena na vrijeme).
nije imala emocionalnih ni socijalnih problema sa skolom. takvo dijete ;)
program je takav da ne moraju znat ni čitat ni pisat. svako predznanje dobro im dođe. ja nisam ništa kod stribija forsirala i sve je naučio u školi (čitat i pisat). doma nismo niš posebno radili osim pisali zadaću. usput budi rečeno grafomotorika mu je jako loša i na početku je malo škripao, ali brzo se ušaltao.
matematika mu dobro ide, pa se uglavnom dosađivao, sve mu je bilo lako za rješit, ali napisat odgovor :roll: .
B je pri polasku u školu znao procitati eventualno: mama ili ana, nista slozenije, sada je medju boljim citacima u razredu, što je jos vaznije, navodi uciteljica, razumije ono sto procita. uciteljica nije inzistirala na citanju u prvom polugodistu uopce, ucili su slova i polako upijali vjestinu citanja. B je do polugodista iskljucivo slovkao i onda preko noci poceo povezivati slova i citati cijelu rijec.
Mislim da je citanje vjestina za koju dijete treba odredjenu kognitivnu zrelost, za dijete koje te zrelosti nema ranije forsiranje i učenje moze biti samo kontraproduktivno...
Moj malac će u školu tek drugu jesen, ali već sad sam od sebe čita i moram priznati da mi je u neku ruku drago jer kad čujem te priče o školi i koliko su djeca opterećena mislim da je ovima s predznanjem puno lakše, ali ništa doma ne forsiramo, to je stvar njegove volje i želje.
Još ne čita!
Idilično poslijepodne. Sunce blista na dječja igrališta i parkove, ljuljačke cvileći dozivaju, lopte skaču na sve strane, dječje glavice teško je i prebrojati. Svi su vani i uživaju u nagovještaju proljeća (ili možda ni jesen nije još minula- tko bi više znao?!), svi...osim vašeg đaka- prvaka. Od kad je stigao iz škole, jedva da je jeo i preodjenuo se, svi ukućani su već oko njega i pokušavaju ga, svako svojom neprikosnovenom metodom, naučiti čitati štivce za sutra. Minuta minutu stiže, kliže sat za satom, a đak- prvak se maknuo nije od prepoznavanja slova koja nikako da poveže u riječi, a kamoli riječi u smislen tekst... Suzama natopljena početnica inati se nesuđenom čitaču, mami i tati, baki, starijem bratu, pa čak i ponekim susjedima i tatinom poslovnom savezniku koji je slučajno navratio. Tata s mamom ne razgovara već dva tjedna jer je upravo ona za to kriva budući da nije uložila nadljuske majčinske napore da dijete nauči čitati već u vrtiću, baka spominje genetiku i naravno mogućnost utjerivanja čitanja u kosti kojekakvim šibnatim pomagalima dok on, sedmogodišnja čitačka apokalipsa i nadalje pokušava i pokušava...
Ako ste se tek i djelomično prepoznali u prethodnoj sceni, možda ćete u ovom tekstu naći pomoć ili barem utjehu.
Roditeljima djece koja još uvijek ne čuju glasove u riječima i ne mogu rastaviti npr. riječ škola na š-k-o-l-a, ili obrnuto, čitajući prepoznaju sva slova u nekoj riječi, ali ih ne mogu spojiti u tu riječ, preporučujem neka se ne brinu i neka se naoružaju strpljenjem. Radnje koje sam upravo opisala zovu se glasovna analiza i glasovna sinteza i upravo zbog njih djeca u prvom razredu ne mogu čitati i pisati tempom koji je predviđen.
Stare mudre žene su mladim majkama koje su mislile da su njihove bebe već odavno trebale dobiti zube govorile: «Jesi li ikad vidjela osobu kojoj nikad nisu izrasli zubi?»Tako i ja pitam vas: «Jeste li ikada upoznali zdravo dijete koje do kraja prvog razreda nije čitalo i pisalo?»
Stoga, polako, vježbajte prvo samo riječi od dva slova (MI, NU, JE, UA...), pa tek kada dijete takve riječi u potpunosti svlada, prijeđite na troglasne, odnosno troslovne. Kada svlada troslovne, prelazite na riječi od četiri slova, odnosno dva sloga. Ovdje moram napomenutu da će dijete samo formirati tehniku kojom će savladavati početno čitanje i pisanje. Neka djeca će slovkati u sebi pa tek onda izgovoriti riječ, neka će slovkati slijevanjem sličnim pjevanju, neka će slogovno ščitavati (m-a:ma;m-a:ma=mama), neka će pročitati samo prvi slog i na temelju njega i konteksta procjenjivati riječ itd. Vrlo je važno da dijete samo izabere tehniku te da je spontano koristi. Nemojte mu ni pokušati nametnuti nešto što vi smatrate da bi njemu bilo dobro ili bolje. Naravno, sve vježbe radite sa slovima koje je dijete naučilo i lako ih prepoznaje. Samo prepoznavanje slova u bilo kojem životnom razdoblju uopće nije pokazatelj da će dijete dobro i brzo naučiti čitati. Moja kćer je uz podne spužvaste puzzle već sa 18 mjeseci starosti prepoznavala sva slova prema izgledu, ali je tek oko Božića prvog razreda uspjela savladati glasovnu analizu. Bitno je u početnom čitanju i pisanju da dijete čuje, odnosno razlikuje glasove i može od njih stvoriti riječ i da riječ može rastaviti na glasove te je zapisati.
Igra je pri tome najbolja učiteljica. Vježbajte s djetetom, a da ono ni ne zna da vježba početno čitanje i pisanje- u trgovini, u autu, ispred televizora, u kadi: Koja životinja započinje glasom x? Ima li ova riječ glas x u sredini? Reci riječ koja ima glas X na kraju. Započni riječ zadnjim glasom riječi koju ću izgovoriti itd.
Svako vježbanje mora završiti djetetovim uspjehom, a ne suzama. Prilagodite težinu vježbe djetetovim mogućnostima. Vježbanje početnog čitanja i pisanje mora biti u više navrata, kratkotrajno, ali zasigurno ne čitavo poslijepodne. Na vama, roditeljima, je velika odgovornost- hoće li vaše dijete zavoljeti čitanje i pristupiti mu kao izvoru znanja i radosti ili će čitav život bježati od čitanja i proplakati sate i sate uz knjigu mrzeći školu.
Dogovorite se s učiteljicom. Neka umjesto cijelog štiva nauči dio ili neka ga uvijek pita prvog čitati od početka (jer je naučio tek prvih nekoliko riječi ili rečenica). Razgovarajte s učiteljicom. Ona će zasigurno stručno procijeniti je li u pitanju normalno sazrijevanje početnog čitanje i pisanja ili biste možda trebali potražiti stručnu pomoć. Ne sramite se svog djeteta. Početno čitanje je vještina, a ne manifestacija pameti. Neka najnovija istraživanja čak pokazuju da inteligentnija djeca teže nauče čitati nego ostali.
I za kraj: U trenutku kada izgubite strpljenje jer vaše dijete ne čuje da jež započinje s j nego bubne k na početku ili kada umjesto riječi polako pročita po...spano, duboko udahnite i nasmiješite se. Ono to ne radi zato jer hoće ili neće ili ima volje ili nema, ono to ne radi namjerno da vas ljuti nego jednostavno zato jer mu u mozgu još uvijek nije sazrio u potpunosti centar odgovoran za takvu misaonu radnju. Vaše dijete treba podršku i pohvalu, a vi ste upravo ti koji mu to najbolje možete pružiti. Možda je bitnije od toga jesu li zubi narasli već s dva mjeseca ili tek s godinu dana to, hoće li ti zubi kroz život bijesno škrgutati ili osmjehom blistati.
Hvala vam u moje i prije svega njihovo ime.
Učiteljica Dunja
P.S. Više o tome:
1. Čudina-Obradović, M., Čitanje prije škole: priručnik za roditelje i odgojitelje,
2. Čudina-Obradović, M., Igrom do čitanja: igre i aktivnosti za razvijanje vještina čitanja u djece od 3. do 10. godine života
3. Čudina-Obradović, M., Kad kraljevna piše kraljeviću: priručnik za početno čitanje i pisanje
:)
super prikaz!
Hvala Dunja!
Ovo je samopotvrda da u svom odgoju nismo pogriješili! :D (streber 8)
Ovako je i kod nas,s tim da je učiteljica na svakom sastanku naglašavala da neka djeca moraju puno vježbati,jer da se slovkanje ne može tolerirati i ko će i dalje slovkati da ne može očekivati pozitivnu ocjenu,isto tako ni računanje na prste nije za pozitivnu ocjenu.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Moram spomenuti još nešto,moja kći je naućila čitati sa 4 godine i to praktički sama,nitko ju nije forsirao,ni pretjerano se trudio oko toga.ALI,lani kad smo išli na pregled i testiranja za upis,tokom testiranja psihologica je dala mojoj kćeri slikovnicu sa velikim tiskanim slovima da čita i malena je čitala da bi nakon toga psihologica njoj ponudila slikovnicu sa malim slovima uz pitanje:a jel znaš i ovo čitati?Malena je znala,doduše sporije nego velika slova,na to se psihologica obrati meni koja sam iza sjedila i veli:mama,a gdje ste vi bili prošle godine?Aludirajući na to da sam trebala dijete lani upisati u prvi razred sa nepunih 6 godina. :evil:
Sad vi meni recite,jel to normalno?
Paaa, meni je. (to normalno :mrgreen: ) Često sam gledala datume rođenja učenika i uspoređivala ih s uspjehom, izgleda da to nema veze jedno s drugim, dosta djece koja su krenula sa 6 godina su mi bila odlična, a isto tako, imala sam 2 učenika kojima je škola odgođena i krenuli su sa 8 godina pa su svejedno bili vrlo loši.
Naime, ja puno o tome razmišljam (ove godine imam 1. razred) i došla sam do ovih zaključaka:
1. Značajan broj roditelja previše forsira djecu prije upisa u školu
2. Značajan broj roditelja odugovlači s upisom u 1. razred, procjenjujući da dijete "još nije zrelo", "nek se još naigra" i sl.
Kada to zbrojimo što dobijemo?
Nerealnu sliku kako izgleda "prosječni prvačić" i shodno tome, učitelji više traže, "nabrijavaju" Nastavni plan i program i naravno da se kroz godine takve prakse počinje podrazumijevati da dijete s polaskom u školu mora znati slova inače neće moći pratiti NPiP.
Ja, recimo, u razredu imam djevojčicu koju roditelji nisu htjeli dati lani u školu i ona je jednostavno "preozbiljna" i "prezrela" za 1. razred. Vrlo je teško uskladiti rad s takvom djecom kojima je "glupo što se sada igra umjesto da se čita i piše :roll: " :lol: s onim "pravim" prvačićima.
tocno ovakava situacija je bila sa mojim sinom, cim je progovorio prepoznavao je slova kao slike, nismo ga forsirali oko citanja jer nije pokazivao nikakav interes i tako je krenuo u skolu. pocetkom 1. polugodista smo bili zacudjeni sto mu sinteza i analiza ne idu, uciteljica je imala razumijevanja, vjezbali smo puno doma kroz igru i prije kraja 1. polugodista je krenulo.Citiraj:
Dunja prvotno napisa
da je u ostalim predmetima imao ikakvih problema pocetak skolovanja bi mu bio stresan, sva sreca nije, dapace. zato planiram s mladjim, ukoliko ne pokaze interes ranije, poceti s vjezbama pola godine prije polaska u skolu.
Teško je biti pametan prije, a lako pametovati poslije... Evo ovako: naša je kći prije škole znala čitati, pisati (velika/mala/tiskana/pisana slova), analize, sinteze, računati do 100 (čak i kompliciranije računske operacije, tipa množenja...), slagati rečenice na engleskom i talijanskom, razlikovati vrste životinja, biljaka, da sad ne nabrajam... Naučila je sve zahvaljujući isključivo svojoj vlastitoj znatiželji (pritom moram reći da je istovremeno vrlo spretna i vješta u svim sportovima, te izuzetno veselo i zaigrano dijete, vrlo društvena, s velikim krugom prijatelja). Na testiranju za školu ocijenjena je kao potencijalno nadareno dijete. Međutim (moralo je ovo uslijediti, inače bi zvučalo presavršeno) u prvom razredu (u koji kreće normalno, odnosno regularno, s nepunih 7 godina) događa se totalna stagnacija, da ne upotrijebim neku težu riječ, kao što je retardacija (ovdje mislim na potpuno usporavanje njenog mentalnog i spoznajnog razvoja). Da se razumijemo: ona je i sada izvrsna, samo što je tempo usvajanja novih znanja znatno sporiji, što je meni, naravno, bio znak za uzbunu. Razgovarala sam o tome s učiteljicom i ona mi je rekla da se trudi oko nje koliko god može, daje joj uvijek složenije zadatke i sl., ali da, naravno, mora jednako tako posvećivati pažnju i drugoj djeci, koja možda i nisu na istoj razini... Razumjela sam, jasno, pa nije moja kći jedina na svijetu... Objasnila mi je da je to jednostavno faza zasićenja i pokušaja približavanja i izjednačavanja s drugima koja će vjerojatno proći... I nije "prezrela", kako bi rekla jedna učiteljica u nekom od prethodnih postova, puno se radije igra, nego što "ćubi" za stolom! I drago mi je da ju takvu kakva je bila nismo dali ranije u školu, imat će obveza i odgovornosti ionako u životu previše!
Što zaključiti? Ne znam ni sama, ali mislim da djecu ne treba forsirati. Treba dopustiti svakom djetetu da bude znatiželjno u onolikoj mjeri koliko ono samo to osjeća i zahtijeva i pokušati mu ponuditi odgovore i nove izazove. Pa čak i ako to znači da njegova znatiželja još nije izražena i da će u školi u početku biti "tabula rasa", vrlo je vjerojatno da će za neko vrijeme pohvatati "sve konce" i biti možda i bolje od nekoga tko je u školu ušao oboružan znanjima raznim... A možda i krivo zborim...
Forka, to o čemu pričaš nema veze s količinom znanja s kojom je dijete došlo u školu. Naravno da je povezano s drugačijim načinom učenja u školi - pojednostavljeno rečeno, manje slobode u odabiru, a više sustavnosti, ali ne radi se samo o tome. Imam darovitog sina koji je takvu fazu stagnacije u svojoj želji za spoznajom prošao u godini prije polaska u prvi razred. On je i daje savladavao nove sadržaje, kao i tvoja kći i pokazivao brojne interese, ali ne više u onoj količini kao prije. Psihologinja koja s njim radi objasnila mi je da se zapravo ne radi o stagnaciji nego o prebacivanju fokusa, a to je vezano uz dob, s time da se kod nekoga može pojaviti ranije, kod nekoga kasnije. Naime, djeca se u toj dobi počinju fokusirati na socijalne odnose - intenzitet interesa je isti, samo je usmjeren prema međuljudskim odnosima i analizama osobnosti, a ne toliko prema učenju akademskih sadržaja kao prije. Kad mi je to psihologinja rekla meni su se otvorile oči i shvatila sam da moj M. zaista počinje duboko promišljati društvene odnose i ljude, a pogotovo djecu. Nakon nekog vremena, to jest u prvom razredu, vratili su se i njegovi akademski interesi u punom intenzitetu, a ovaj interes za društvene odnose je ostao, tako da je sada sve to u nekoj ravnoteži. Vjerujem da će se to uskoro dogoditi i kod tvoje kćeri.
Zdenka2, hvala ti na razumijevanju. Jako mi je drago što si se baš ti javila, jer uvijek rado i s posebnim zanimanjem i "guštom" čitam tvoje postove... Nadam se da će se tvoje prognoze uskoro obistiniti... U stvari, nije sve baš tako tragično kao što je to ustvari zvučalo iz mojeg posta! Evo, moje najdraže biće je upravo jučer bilo na natjecanju iz klavira u svojoj glazbenoj školi i... ustvari sam jako ponosna na nju! Naravno! Hvala ti još jednom, i na kraju, moram ti reći da ste divna obitelj... mislim da sam vas vidjela na Cvjetnom trgu kad je bio Fašnički korzo... ako sam dobro skužila...
Da bili smo tamo. Moja djeca su ona dva mala zvrka koji su na početku dječjeg natjecanja u plesu najbolje plesali, ali su odustali i time se diskvalificirali zbog toga što se M. sramio, a B. nije htjela ostati bez njega. Poslije toga je plakao do kuće i shvatio lekciju o ustrajnosti. :)
Ovo s tvojom kćerkicom je pouzdano razvojna faza, vidjet ćeš.