Ne ometaj! Rađam

Neki me pitaju gdje je moja priča s poroda. Evo za one koji čitaju samo forum. ;)

Zadnji tjedan pred očekivani datum porođaja.
Svom liječniku više ne idem, na termin odlazim u rodilište na kontrolu. Sestra me stavlja na CTG. Dolazi liječnik, skidaju me s CTG-a, moram se pripremiti za pregled. Jedva sam se obukla, još teže mi je skinuti se. Prtljam s čarapama, sva sam se uspuhala, srce mi tuče. Penjem se jedva na stol za preglede, to je onaj starinski, užasno nespretan i tvrd. Liječnik me pregledava, otvorena 2 prsta, sve u redu, radi amnioskopiju, plodova voda je mliječna. Nakon pregleda odustajem od oblačenja čarapa, suprug će mi pomoći kad sve bude gotovo. Liječnik je zadovoljan, piše stanje, još samo da mi izmjere tlak. Sestra mjeri tlak: 150/90. Previsok. I totalni preokret. Moram ostati u bolnici.

Ne mogu vjerovati. Nakon pregleda, amnioskopije, penjanja na stol, saginjanja i oblačenja, normalno da mi je tlak skočio. Tlak mi je u redu. Ma kakvi. Ostajem i gotovo. Dobro da sam uzela torbu za rodilište sa sobom.

Presvlačim se u bolničku spavaćicu, suprugu dajem svoju odjeću i cipele, sestra me odvodi u sobu predrađaonice. Na odjelu nema mjesta. Puni su. U predrađaonici imam cimericu. I ona ima visoki tlak. Jedemo neslano. Nikad u životu nisam manje jela, ali nisam ni bila gladna.

Pri prijemu u rodilište sjedim s liječnikom koji upisuje moje podatke. Na kraju predajem svoj plan porođaja. Liječnik čita, nije se još susreo s planom porođaja, raspituje se otkud mi to. Ja objašnjavam da je ovaj obrazac za plan porođaja izradila radna grupa sastavljena od liječnika specijalista (članova Hrvatskog društva za perinatalnu medicinu), predstavnika Ministarstva zdravstva, primalja i članica Udruge Roda i da se može naći na internetskim stranicama Udruge Roda. Proučava moje zahtjeve, ja napominjem da molim da se plan porođaja poštuje koliko je moguće ako je sve u redu sa mnom i s mojim djetetom. Ukoliko se nešto zakomplicira ili se ne može odvijati onako kako sam htjela, normalno da ću nakon konzultacija s medicinskim osobljem pristati na medicinsku intervenciju.
Želim biti o svemu informirana, ne želim biti predmet, broj, rodilja na pokretnoj traci. Želim da se sa mnom razgovara o svemu, da me se pita i da odluke budu takve da svi budemo zadovoljni. Liječnik me pita: „Jeste li vi Roda?“ “Jesam!“ odgovaram jer shvaćam da stvarno idem glavom kroz zid, da pokušavam učiniti nešto što do sada u ovom rodilištu nitko nije učinio, da mijenjam svijet ne samo zbog sebe, nego i zbog svih drugih žena koje će doći roditi u ovo rodilište nakon mene. Treba samo biti odlučan, hrabar, dobro informiran i ne prepustiti se zastarjelim bolničkim rutinama.

Odlazim u svoju sobu kad za 15 minuta opet me pozivaju. Sad razgovaram s liječnicom koja je zamjenica šefa ginekologije i rodilišta. Uz nju stoje glavna sestra i primalja. Liječnica mi govori da moj plan porođaja nije nikakav službeni dokument i da oni ne mogu ispoštovati sve moje zahtjeve. Napomenula mi je da su oni baby friendly rodilište (nisam htjela produbljivati razgovor istinom da nisu baby friendly rodilište jer su tu titulu izgubila sva rodilišta zbog paketa Sretna beba). Konzultirali su se sa svojom pravnom službom i predali mi pismeni odgovor u kojem je pisalo ukratko da mi ne mogu ispuniti moje zahtjeve iz plana porođaja te da mogu potražiti neko drugo rodilište gdje ću ostvariti svoj plan porođaja.

Ja sam i dalje uporno govorila da moji zahtjevi u planu porođaja nisu neostvarivi i da bih molila da se poštuju. Napomenula sam i da pristajem na intervencije liječnika ako dođe do problema jer porođaj je nepredvidiv, to svi znamo, ali budimo pozitivni, ja nisam bolesna, ja sam došla roditi svoje dijete. Nikad mi nije bilo jasno zašto se rodilje naziva pacijenticama.

Osjećala sam se neshvaćeno, kao da im se ja običan laik želim suprotstaviti njima stručnjacima (tko sam ja da se miješam u znanost), a to mi uopće nije bila namjera.
Željela sam samo učiniti da moj porod bude što prirodniji, sa što manje intervencija, da osluškujem svoje tijelo i svoju bebu. Jedan od zahtjeva je bio i da mi se beba odmah stavi na trbuh. Primalja koja je slušala ovaj razgovor rekla je da će se dijete pothladiti, na što sam ja rekla da sigurno neće jer je na mojoj toploj koži i dovoljno je samo da se prekrije plahticom. Tisuće i tisuće djece nije se pothladilo pa neće ni moje.

Naredne dane ležim na odjelu i čekam. Čekat ću što duže. Cimerice u sobi mi se smjenjuju. Muči me dim cigareta iz hodnika, tj. iz kupaonice preko puta sobe. Sve trudnice iz susjedne sobe su pušačice. S prvog kata (odjel ginekologije) dolaze još dvije trudnice koje im se pridružuju u WC-u u pušenju i ispijanju kava s automata. I tako cijeli dan. U većini slučajeva moram potražiti neki drugi WC jer u ovaj najbliži nikad ne mogu zbog dima cigareta od kojeg mi je slabo ili je njih pet unutra, a vi želite malo intime. Moja nova cimerica ima samo 17 godina i 25 tjedana trudnoće. Došla je u 6 navečer i do ponoći je popušila pola kutije cigareta.

Ja ne spavam. Osjećam lagane bolove u trbuhu. Cimerica se vraća u sobu, gasimo svjetlo i uspijevam nekako zaspati. Budim se tijekom noći i svjesna sam da imam lagane trudove koji su još uvijek podnošljivi. Moram reći da mi je malo laknulo jer sad znam da je predamnom zahtjevan posao koji moram odraditi što bolje. Mirujem u krevetu i spavam koliko mogu.

Oko 5 sati ujutro trudovi postaju češći. Dižem se iz kreveta, spremam stvari u torbu, zovem supruga neka bude spreman. Odlazim sestri i obavještavam ju da je počelo. Trudovi su kratki i javljaju se svakih 10-15 minuta. Hodam po hodniku odjela. Dišem trudove naslonjena na zid. Sada mi odgovara baš ovakav način. U 6.30 odlazim u pripremu. Klistir i brijanje su rutina, u planu porođaja nisam se dotakla tih pitanja jer sam znala da ih nikako neću izbjeći. Taj klistir mi je nešto najgore u porodu. Istovremeno sam se praznila i disala trud. Užas!

Prošlo je i to. Dolazi moj suprug, odijeva se u „zeleno“. Osjećam olakšanje. Punim se energijom. Moja podrška je tu.

Još uvijek hodam, 7.30 je, ali već me noge bole i želim malo leći i odmoriti se. Smještaju me u porođajni boks, ležim na lijevom boku, priključuju me na CTG, ali stavljaju samo sondu za otkucaje bebinog srca. Otvorena sam 6 cm. Dišem trudove, suprug sjedi kraj mene. Između trudova malo pričamo, smijemo se, jedva čekamo da ugledamo svoje malo stvorenje.

Nakon sat i pol ležanja postaje mi neudobno, noge me još uvijek bole (nije ni čudo nakon tri mjeseca mirovanja), primalja mi savjetuje da se mogu dignuti i malo hodati, mogu dobiti i loptu. Trudovi postaju sve češći i bolniji. Odbijam hodanje, pokušat ću kleknuti, samo da se malo uspravim. Kleknula sam i moram priznati da mi je bol trudova bila podnošljivija, osjećala sam malo olakšanje.

Dok sam u klečećem položaju dolazi šef ginekologije i rodilišta i usred trudova mi govori da se vratim na lijevi bok jer ovaj položaj koji sam zauzela nije znanstveno dokazan kao dobar položaj tijekom trudova i porođaja. Već nakon prve rečenice podižem ruku i kažem mu „Samo malo“, jer mi dolazi trud i želim ga prodisati u miru. No, on i dalje nastavlja govoriti dok ja klečim na stolu i prolazim kroz trudove. Skoncentrirana sam na trud, ali čujem sve što mi govori. U svibnju ove godine bila sam u Zagrebu na Rodinom prosvjedu U rodilištima se ne slavi Majčin dan kako bi se senzibilizirala hrvatska javnost o lošim uvjetima u hrvatskim rodilištima i upoznala s kršenjem osnovnih ljudskih prava tijekom porođaja. Nosila sam transparent na kojem je pisalo: Ne ometaj! Rađam.
Eh, da mi je sada u ruci taj transparent. Nisam mogla vjerovati da mi se ovo događa, da me netko uznemirava tijekom trudova. Vraćam se u položaj na lijevom boku (jadan moj lijevi bok!), liječnik odlazi, pušta me na miru.

Trudovi se pojačavaju i javljaju na minutu dvije. Dišem drugi tip disanja. Potpuno sam otvorena, vodenjak još nije puknuo. Suprug svaki čas moči kompresu kojom se osvježavam. Imam i bočicu s vodom. Kad osjetim potrebu, popijem gutljaj. Ubrzo se javlja i jaki nagon za tiskanjem. Sat vremena dišem trudove i očekujem da vodenjak pukne. Već sam pomalo umorna. Imam osjećaj kao da bi beba van, a vodenjak joj ne da. Par puta sam pokušala tiskati, ali nije išlo. Ni beba, ni vodenjak. Kao da je sve stalo. Razgovaram sa suprugom o prokinuću vodenjaka iako smo to odbili u planu porođaja. Odlučujemo ga prokinuti. Liječnik i primalja poštuju našu želju. Prokidanje mi je bilo malo bolno. Liječnik nam pokazuje količinu plodove vode i obavještava nas da je mliječna. Još sam uvijek bila na lijevom boku. I dalje osjećam jaki nagon za tiskanjem, ali puno podnošljiviji, osjećam da sam spremna za porod, bol kao da prestaje.

Primalja mi je rekla da dignem desnu nogu i da tiskam. Uopće nisam imala snage dignuti nogu. Prepone, bok i zjdelica su me boljeli. Suprug pomaže i drži mi nogu. Nakon par minuta, postavljaju me u poluležeći položaj. Naslon za glavu mi je prenisko, govorim suprugu nek mi ga malo podigne. Sad mi je udobnije. Duboko sam udahnula i tiskam. Suprug mi pridržava glavu na prsima. Bebina glava je velika, primalja mi govori da će morati napraviti malu epiziotomiju. Još dva puta sam udahnula i tiskala. Nema bola, samo divan osjećaj da rađate, da ćete za par sekundi primiti svoje toplo djetešce na prsa.

Moj dječak rodio se u 10.50 sati. Stavljaju mi ga odmah na trbuh. Još uvijek smo povezani pupčanom vrpcom. Divim se svom dječaku, suprug istovremeno fotografira i snima, uzbuđeni smo. Držim to malo toplo biće koje pokušava otvoriti oči, ja mu pričam i grlim ga. Ne vidim ni krv, ni verniks, ništa. Sad smo važni samo on i ja.
Primalja prerezuje pupčanu vrpcu nakon što je prestala pulsirati, slijedi prvo kupanje, plakanje, mjerenje. Sve to se događa pored mene i supruga. Nije ni trenutak odvajan od nas. Moj suprug i dalje snima. Apgar 10/10. Prekrasna i zdrava beba. Istovremeno izlazi posteljica. Liječnik je pokazuje meni i suprugu. Još slijedi šivanje epiziotomije. Tijekom izlaska beba me zahvatila rukom, međica je malo pukla pa se i to mora zašiti. Šivanje je duže trajalo, ali suprug i ja smo samo gledali u našeg dječaka koji je ležao na stolu pored i gledao u nas.

Ubrzo je sve bilo gotovo. Obavili smo prvi podoj i Jan je zadovoljno žmirkao. Još dva sata morali smo ostati u rađaonici. Suprug je bio umoran, a ja gladna. Iako je za ručak bila riba, što baš i nije moje omiljeno jelo, sve sam pojela. Suprug je otišao kući, a ja na odjel na zasluženi odmor.

Na kraju moram reći da sam prezadovoljna kako se odvijao moj porođaj. Posebno sam zadovoljna ekipom koja je nadgledala porođaj. Zahvaljujem se dr.L. i primalji D. na tome što su me o svemu informirali, što smo surađivali i što su poštivali moje želje. Jedino što nije bilo kao u planu porođaja je epiziotomija i prokinuće vodenjaka. Danas nakon 4 mjeseca od rođenja našeg dječaka, često razmišljam o porodu i uspoređujem prvi i drugi porod. Prvi put drip, drugi put prirodni trudovi. Ne mogu reći kad je više boljelo, jednostavno se ne sjećam boli.
Često mi znaju reći da je J mirna beba. Na to kažem da je to tako jer je rođen kad je on htio i kako je htio.

:heart:

Čestitam ti još jednom. :) :love:

:love:

:heart:

:heart:

:heart:

:heart:

I jos jednom procitah s gustom :love:

:heart:

:heart:

:heart:

4 mjeseca je prošlo :shock:

Zanimljivo!
Bravo za odluku za borbu i hrabrost da tražiš svoja prava na mjestu gdje to nitko ne razumije. :heart: Ja to ne bih mogla!

Pročitala sam i na portalu, samo tamo nema komentiranja.
Točno mogu zamisliti osoblje, prostor, atmosferu...
:love:

Stvari se mijenjaju, ali netko ih mora i pogurati ;)

:heart:

čestitam!! :*

Priča za :heart: