Jedan sasvim neprirodan porod
Otkad sam zatrudnila, nekako sam planirala roditi prirodno, čekati vlastite trudove, ostati kod kuće što duže, ne uzimati epiduralnu... Ma sve ono što piše ovdje na ovim stranicama.
No kad sam prešla 40. tjedan, ušla u 41., liječnik je predložio indukciju na koju sam ja pristala. Nisam naime htjela riskirati dalje čekanje, iako mi je on rekao da se najvjerojatnije ništa s bebom ne bi loše desilo, ali da on to ne može garantirati, a niti preuzeti rizik. Kako sam ja bila prilično sigurna u točnost svog termina poroda, jer sam imala točne menstruacije, a i mjerila sam ovulaciju LH trakicama, pristala sam. Nisam ni ja htjela preuzeti rizik. i tako su me inducirali na 41+3, na Sv. Duhu. Došla sam rano ujutro u 6,30, odmah su me prikopčali na ctg, koji je kao i svih prijašnjih dana tu i tamo pokazao neki trudić, koji ja nisam uopće osjetila. Odmah su mi dali da potpišem izjavu kojom pristajem na intervencije, što sam ja i potpisala. Pa došla sam na indukciju, najbolje da ne pristajem. Obrijao me MM kod kuće, a onda su me klisitirali i stavili u predrađaonu, gdje mi je probijen vodenjak i gdje sam prikopčana na drip. U roku od 2,5 sata su mi trudovi na dripu bili svake 3 minute i to dosta dugački, odmah me počelo jako boljeti. Kad sam se otvorila na 4 cm, primila sam epiduralnu, tada su bolovi naravno prestali. Prebacili su me u rađaonu i ja sam tamo bez imalo bolova ležala sa svojim mužem koji mi je pravio društvo, pila vodu, jela i slušala žene u boksovima kako se porađaju, dok sam se ja polako otvarala. Otvarala sam se otprilike 1 cm svakih 1,5 sat. Još u predrađaoni su mi dali dolantin (dok nisam bila dovoljno otvorena za epiduralnu), što više neću uzeti, jer se samo osjećaš omamljeno, a bolovi ostanu.
Dr. je rekao da se otvaram prosječno dobro, uvijek može brže, ali da nije presporo. Meni se nekako činilo da kad sam dobila epid. da sam se krenula sporije otvarati.
Prolazili su sati, a žene u drugim boksovima su rađale svoje bebe. Svjedočila sam ubrzanom disanju, jecanju, bolovima, ali i onom prekrasnom trenutku rođenja. I iskreno, žalila sam samu sebe zašto sam pristala na sve to - zašto sam ja kao neka Victoria Beckham, too posh to push, činilo mi se da sam trebala to sve izdržati kao i svaka druga žena. A onda sam sama sebe tješila - uzela si epiduralnu, jer nije krenulo prirodno, ništa nije bilo prirodno, drip, vodenjak, najvjerojatnije bi se izmučila ko konj.
Nakon još jedne i pol doze epiduralne (i na trećoj boci dripa!), počela sam oko pola 9 navečer osjećati užasno jake trudove. I znala sam da je to opet zato što nisam prošla prirodnu fazu prolaženja kroz trudove, nego me presjekla strašna bol, nakon apsolutno nikakve. I onda sam dobila još 50 posto doze na svoje inzistiranje, na što je liječnik koji me porađao bio jako ljut, jer je rekao kako ćeš tiskati kad ništa ne osjećaš. I rekao mi je da sam sama sebi produžila porod za još sat i pol do 2. U pola 10 navečer sam mu rekla da ja hoću tiskati, jer sam bila dovoljno otvorena, i tako sam krenula tiskati. Trudove apsolutno nisam osjećala, oni su mi govorili kad da tiskam jer su vidjeli kad ide trud. I u nekoliko trudova ja sam rodila svoju bebu, s nalijeganjem na trbuh od strane liječnika. Molila sam ih da mi to ne rade, jer sam htjela da beba prođe bez trauma. Bez ikakvog osjećaja sam rodila. Očekivala sam ono o čemu sam čitala, o čemu su mi pričali, da osjetiš ogromnu navalu osjećaja. ja nisam to osjetila :( . S jedne strane, bila sam apsolutno odmorna i mogla sam tiskati koliko god sam htjela (ako se tiskanje bez osjećaja može tako nazvati). U susjednom boksu, treća žena je rađala, već bez snage, porod je završio vakuumom. Tješila sam se da barem ja nisam tako prošla.
Moja bebica kad se rodila je odmah pustila mekonij, imala je izduženu glavicu od prolaska kroz porođajni kanal, rekli su mi da je to često i normalno, ali sam se ja naravno uplašila. Već se sad ta glavica formira lijepo, odn. ona se već skroz promijenila. Rekli su mi da je ona super, apgar je bio 10/10. nadam se da je zaista prošlo bez trauma za njen mozak, ali to se vidi nešto kasnije. Nije imala nikakve hematome, ništa. 4250 g i 53 cm, opseg glave 36. Velika beba za mene prvorotku, visine 160 cm. nisam pukla, ali su mi napravili epiziotomiju. Ja jesam masirala međicu tjednima i molila sam primalju da probaju, iako je ona odmah rekla nema šanse da prođete bez epi, to je govorila liječniku. Ja poslije nisam ni inzistirala, samo da beba bude ok i da rodim.
Odmah su mi ju stavili na prsa, ali se meni počelo jako vrtiti u glavi i onda su je odnijeli. Izgubila sam puno krvi, zašto - ne znam - rekao mi je MM da je krvi zaista bilo posvuda, a i čistačica koja je došla počistiti se šokirala. Tu noć su me ostavili u rađaoni i primila sam dvije vrećice krvi, transfuziju.
Na odjelu je sve zaista bilo ok, beba je bila sa mnom stalno i treći dan smo otišli kući.
Rana polako zarasta, već je gotovo zarasla, nije bilo strašno, ja se osjećam dobro.
Moja beba je velika i puno spava po noći, manje po danu. To me je naravno brinulo, jer sam čitala da to ima veze s epiduralnom. Zvala sam valjda pet pedijatara, na kraju i dr. S. sa Sv. duha, koji mi je rekao da to nema veze s epiduralnom, već da je to takav karakter bebe, da je netko od roditelja bio takav. MM je bio velika beba spavalica, pa možda ipak ima neke veze s time. Grižnja savjesti je ipak nešto manja nakon tog komentara dr. S.
Uglavnom, moje iskustvo je tako tako. Svi mi govore, jadna ti što si se napatila toliko sati, a ja kažem - uopće nisam, pa nisam ništa skoro ni osjetila. I to je dobro, jer bih od toliko dripa i ostalih užasa najvjerojatnije zaista bila skroz izmučena. A i tko zna u kakvom bih strahu od poroda dočekala eventualnu sljedeću trudnoću.
S druge strane, propustila sam ono što sam jako, jako željela - prirodan porod i onu navalu osjećaja nakon izgona. I zbog toga mi je užasno žao.
