TRENUTAK INSPIRACIJE...

nadošao, pa evo da napišemi našu priču, da ostane...

Ne znam ni odakle bi počela, u mom srcu priča počinje sa 7mm velikom točkicom na UZV-u i malim srcem koje je kucalo kao ludo. Taj tren sam znala da će sve biti u redu, krenula sam u dotad nepoznatu avanturu trudnoće, sa ljubavlju i blaženstvom u sebi koje samo trudne žene imaju.
Trudnoća je bila uredna, mali je rastao, lupao, javljao se... Bila sam uvjerena da će sve proteći u najboljem redu... sve do tog 03.01.2007 godine kad sam u 38. tjednu otišla na pregld u svog ginekologa. Bilo je 19:30, ja i mm puni iščekivanja.. bebica je super, zdrava i aktivna, ali mama nije dobro! Kaže doktorica:" preeklampsija, odmah u rodilište, isti tren" . Kao da nas je netko maljem po glavi.. Mm se prvi snašao i upitao da li to znači CR. Ona je odgovorila da će vrlo vjerovatno biti cr. Došli smo doma poluludi, pokupili torbu i pravac rodilište. Sveki je išla s nama.. Tu navalu meocije, to j nešto neopisivo Tuga jer neću imati prirodni porod, strah za moj i bebin život, ogromna radosti i ljubav, iščekivanje... Sve mi je prošlo ko u nekom bunilu.
Sjećam se dasam otkad smo izašli od doktorice pa do rodilišta ponavljala: neću cr, hoću prirodno, hoću odmah vidjet svoju bebu, ..." Smjestili su me u dvkrevetnu sobu, sa mnom je bila cimerica koja je nosila blizance. Ležim u mraku i mantam: hoću prirodno, Bože, molim te.. onda sma se počela obraćati svojoj Bublici. Ajdezlato, vrime nam je, kreni, surađuj... Zaspala sam nekim polusnom, iz kojeg me prbudila lagana bol, kao menstrualna. Ciimercia me čula das e namještam, pitala kako sam, rekla sam da sam dobro, samo imam neke bolove, ne znam što mi je :roll: :mrgreen: Njen komentar je bio:mala, ti ćeš danas rodit..
Daj Bože..
Ujutro vizita, kaže dr. Vulić: ajmo, idemo u rađaonu. Ja sa milijun upitnika iznad glave, zbunjena, ostavljam torbu s mobom u sobi, idemko muha bez glave.. Zar je to to? Ja ću rodit prirodno??????????? Taj tren kad sam shvatila da IMAM trudove, da ću roditi bez cr, da ću odmah vidjeti svog bebulinca.. osjetila sam takvo ushićenje, ništa drugo mi nije bilo bitno.. uslijedila je klasika: brijanje, klistir, wc, šetnja po hodniku, još jedan pregled i pravac box. Trudovi su još uvije podnošljivi tako da i dalje osjećam ushićenje, radost, vjerujem svom tijelu i svojoj bebi, osjećam da smo ortaci u ovome... moji i dalje nemaju pojma da sam u rađaoni. Kad su me legli na stol, počinje pakao.. Otvorena devet prstiju (došla skroz zatvorena), imam trudove, a meni doktor uvali drip..aaaaaaaaaaaa i onda, okrenite se na lijevi bok, prodišite.. tijelo me razdire, dolazi jedna mlada, prekrasna med. sestra, drži me za ruku, daje mi piti, dše sa mnom... Ja razmišljam o svojoj bebici, ali najviše o mm-u. Beštimam u sebi našu lijenost i neažurnost, jer kad smo zvali za tečaj, termini su već bili popunjeni.. Tako mi fali ovdje, a nekako osjećam da i on želi biti s nama. "Moja" sestrica odlazi, gotova smjena, kaže mi da se držim, da mi čestita i da će sve biti dobro :heart: Danas osjećam kao da je bila moj :saint: . Dolazi dr.R, ja između trudova padam u neko polu svjesno stanje, i on bez ikakve najave ugura cijelu ruku u mene.. Isuse, radije bi prolazila dodatna dva sata trudova, nego samo jednom tu bol. Lagano sam vrisnula, on uvrijeđeno kaže: Asti, koja si ti mimoza, dobro, kad nećeš da ti pomognem i neću ", okrene se uvrijeđeno na peti i-ode.. Još bolje! Šaljem sve svoje misli svom bebaču, znam da se i on muči, pričam mu da ga volim, da još samo malo i da se požuri više.. Sat je prekoputa boxa, već sam tu od jutra, kraj se ne nazire.. imam osjećaj da ću roditi, zovem sestre, doktore, čistačice.. nema nikog. ZVALA SAM SKORO POLA SATA, prije nego je došla babica i zaključila da je to-to. Dolazi dr. Vulić, pregledava me i kaže da smo na kraju, da sad mogu tiskati da samo o meni ovisi koliko će to trajat. A, neš majci, dvaput sam potegla iz petnih žila.. i došao je u 15:25!!!!!!!! Moja najveća ljubav, moja sreća, moje dijete.. izletio iz mene, ćelav, sluzav, najljepši prizor mog života.. Ponavljala sam ko blesava : moja bebica,moja beba.. Stavili su m ga na psa i odnijeli.. Uslijedilo je šivanje (napravljena mi je epiz., kd me babica zarezala, dr. je prokomentirao da kakve su to škare :shock: ).
Sjećam se da sam kasnije u predrađaoni razmišljala kako smo ja i mm uvijek željeli četvero djece, ali bublice moja mal, mama ne može vie ovo prolazit, it ćeš nama biti jedini..
ali znate, što?! Ja bi sad opet ponovo
:heart:

čestitke na bebonji :love:

Čestitam i želim vam sve najbolje!
:heart:

Čestitam na bebici, a i na njenom već prvom roćkasu :heart:

A to - nikad više, obično ne traje duže od godinu dana ;)

Sretno drugi put!! :love:

Slažem se za drugi put..kod mene je to potrajalo 2,5 godine i evo sad svaki dan čekamo da seka dobije bracu....

Čestitam od srca! Drugi put će sigurno biti ljepše.

(Komentari i ponašanje osoblja je zaista katastrofa.)

cestitam!

u kojem rodilistu si rodila?

U Splitu.. a bilo je tu još bisera.. Taj "uvrijeđeni" doktor mi usred truda govori da stavim noge u nogare. Ja govorim da ne mogu, tresu mi se, ne upravljam njima. I on mi podiže nogu, a ona odleti.. Komentar: Mala jel misliš ti nas ode ubiti??"

Bilo je i smiješnih situacija..
ja na šivanju ( koje je gore od poroda), dolazi babica i pita da jesam li ja Bublić. I da stalno zove Denis za mene. meni :? :? ja ne znam nikakvog Denisa, vi ste pogriješili. Ne, nije, ja sam ode jedini Bublić. On zvao već par puta, ima neki fast-food, živi tu i tu .E, žene, stvarno sam mislila da sam poludila, da ne kužim nakon poroda ništa. Doktor veze paški vez i smije se.. Kad.. evo opet Denisa na mob. I daje meni babica tajanstvenog Denisa koji meni objašnjava da ga uposlila moja prijateljica da zove rodilište dok ne sazna šta je sa mnom.. Naravno, dok sam ja skužila koja je to Ivana, prošlo još 20 min...

Poanta nije priče je da sam ja i dan danas uvjerena da sam autosugestijom natjerala svoje tijelo i bebulinca da krenu trudovi, jer sam se panično bojala cr.
i da se sva ta bol zaista zaboravi.
i da sve trudnice koje čitaju priče s poroda ( kao što sam i ja, a čitam i sad), budu ohrabrene jer snagom volje se može svašta postići.
naravno, žao mi je što u to vrijeme nisam znala stvari koje sad znam, da sam se u tom bunili sjetila da ja i moje dijete imamo svoja prava, da je moje pravo reći ne prokidanju vodenjaka, dripu, nalijeganju na stomak, rezanju i bahatosti. Ali sam zaista ponosna što sam uspjela, u duetu sa svojom srećicom, izboriti bitku sa dijagnozama i predviđanjima, i da sam ostvarila najbtnije meni u tom trenutku- osjetila sam vlastite trudove, rađala i vidjela miša kako leti iz mene.
:heart:

Citiraj:

---

bublić prvotno napisa

Poanta nije priče

---

uh, moja brzopletost, ovo boldano je višak

super, čestitam
i za što raniju reprizu, ali ovaj put bez epi

Čestitam :heart: