Tužan porod...

Nažalost, meni vrlo draga osoba, prošli četvrtak, nakon uredne trudnoće, rodila je mrtvu curicu. Moj MM i ja smo prežalosni i vrlo potreseni time što im se dogodilo, i kako se radi o nama dragim osobama, ne znamo kako da ih utješimo. Saznali smo to prije tri dana i rado bismo tu obitelj posjetili, ali ne znam ni sama da li je to prerano, da li bi to odmah sada bilo neprimjereno. Tužno mi je uopće pisati o tome, ali molim vas za savjet, jer neprekidno o tome razmišljam, i osjećam preveliku tugu, tim više što i sama imam malu dječicu, i ne mogu nikako prihvatiti da se tako nešto uopće može dogoditi.

Najbolje da pitate njih da li bi im pasalo društvo ili ne. Svaka obitelj to različito proživljava. Tužno je svakako, pretužno. Osobno smatram da je ugodno vidjeti da nisi sam u svojoj tuzi, premda ju ti možda osjećaš najjače i bilo bi mi drago da mi dragi ljudi pokažu kako su i oni tužni, kako nismo sami u tome.

Držite se svi :heart:

:cry: jako mi je žao zbog male bebice. moja iskrena sućut roditeljima :heart:
Pokušat ću odgovoriti na tvoje pitanje....
Ne možeš im pomoći niti ublažiti bol, ali mislim da bi oni cijenili svaki izraz sućuti i bilo bi im drago da znaju da su njihovi prijatelji uz njih u tim teškim trenucima.
Iz vlastitog iskustva mogu reći, bolje ranije nego kasnije.
Bez puno riječi i priče, jednostavo da pokažete da vam je stalo :love:

Bila sam u sličnoj situaciji, prijateljicina beba je umrla zbog gušenja na porodu. Ja sam bila totalno slomljena da nisam imala snage da se sa njom čujem na telefon. Prvom prilikom sam otišla do nje da je mogu zagrliti, telefon mi nikako nije bio primjeren način komunikacije. I onda smo se pošteno izridale, poslije smo mogle normalno razgovarati. Mnogo kasnije mi je rekla da joj je puno značila jedna rečenica koju sam joj tad rekla. Jako smo bliske, i ja sam nekako instiktivno odreagovala. To je sigurno prestrašno iskustvo, i niko ko to i sam nije prošao ne može ih u potpunosti shvatiti. Ali šta god prolaziš, puno znači kad ti neko pokaže da te podržava i saosjeća sa tobom.

Nazovi ih, otvoreno pitaj da li im odgovaraju posjete.
Razgovaraj s njima, znam da puno ljudi bi željelo takvu pomoć, razgovor , toplu ljudsku riječ.
Jer ponekad bliža okolina bježi od te obitelji/osobe( nenamjerno), jer jednostavno ne znaju kak da postave u toj situaciji.
Iskreno i ja sam bila u sličnoj situaciji, (kolegici je poginulo dijete) i kaj da sad velim, kak da se ponašam tisuću pitanja.... Otišla k njoj ona me samo zagrlila i plakale smo cijelo popodne. Poslije mi je rekla da joj je to puno značilo.

Ja smatram da je u takvim situacijama vrlo bitno da se čovjek ne osjeća sam i tada se spoznaju pravi prijatelji;ljudi koji su uz tebe i kada je kišno i kada je sunčano!

tesko je znati tocan odgovor, pogotovo kad se radi o nepoznatim osobama.

ja sam prosla slicno iskustvo i nisam htjela nikoga. znala sam da su prijatelji tu i da misle na mene, iako mi njihova podrska nista nije znacila - nisam ih htjela vidjeti i nisam odgovarala na pozive. bas mi je trebalo vremena da budem sama...

tako da mislim da je najbolje da stupis u kontakt s nekim bliskim, mamom, tatom, sestrom i pitas sto oni misle...

sve je individualno i ovisi o osobi

ja sam prolšla kroz vrlo sličnu situaciju, ali mi je odgovarala samoća. Nikog nisam htjela, jedno 6 mjeseci sam se totalno izolirala od vanjeskog svijeta, ljudi (osim oni meni jako bliski - familija i suprug) bili su mi totalna smetnja i nakon bilo kakvog druženja, samo bi se osjećala još gore. Nisam odgovarala na pozive, poruke...

Kažem, sve ovisi o toj osobi. Najbolje ti je da nazoveš nekog njoj bliskog i pitaš.

svakako stupi u kontakt, iz iskustva, prijateljica mi je izgubila dijete na strašan način.i uvik se pitam jesam li mogla više.. ako osjećate potrebu otić, odite. Naravno, kakos u cure rekle sve ovisi kakva je osoba, a to ti najbolje znaš

Stvarno svatko reagira drugačije.Imala sam drugačije iskustvo i meni je odgovaralo da se povučem sama sa suprugom u našem domu i odtugujemo.Nisam se javljala na telefon,odgovarala na poruke i nisam htijela posjete.Nemoj tražiti prazne riječi utjehe jer su mene živcirali ljudi koji su me tješili,a nisu znali kako se osječam.Vjeruj mi da je iskren zagrljaj bez puno riječi nešto što puno znači.

I moja prijateljica je rodila sinčića koji je nakon 2 dana umro. Isti dan kad se to dogodilo sam otišla kod nje. I na pokopu je bilo puno ljudi. Mislim da joj je bilo lakše jer su prijatelji bili oko nje cijelo vrijeme i pomagali joj da se osjeća bar malo bolje. Točno 2 godine nakon toga rodila je curku (4 dana nakon mene :) ). Prebolila je i ponovo je "ona stara" a meni je drago što sam joj barem malo pomogla u tim trenucima. (Iako nije bilo baš ugodno.)

ja ću ti iz prve ruke reči kako je meni bilo, jer sam rodila mrtvo dijete...nikakve posjete osim onih najbližih mi nisu odgovarali neko vrijeme...a kad bi netko došao nakon deset minuta bi mi prekipilo, samo bi počela plakati...mislim da je najbolje, barem je meni bilo kad su gosti došli nakon nekih mjesec dana...naravno roditelji i rodbina i naši vjenčani kumovi su stalno bili kod nas i na to sam se navikla, ali ovaj ostatak koji nije bio nužan je tek kasnije dolazio kad se sve to barem malo smirilo