Tako mala, a tako ljuta...
Napunili smo godinu, mišica je gdje-tu da prohoda. Ja sam s njom stalno, dosta pričamo, šetamo, dodirujemo.... Zaista sam strpljiva s njom i sve joj pokušavam objasniti i pokazati...
Ona je dobro dijete, nije nemoguća...sve pet.
Međutim, sad je počela s nekom čudnom fazom...već par puta se ponovilo... gdje god dođemo hoće SVE dirati, sve mora biti onako kako je ona zamislila...
Primjer: Neće u trgovini sjediti u onim kolicima. Ok, uzemem je za ruku i šetamo se. Hoće dirati stvari. Ok, pustim joj da ih pipne. Hoće rušiti stvari. ja nedam, ona u plač. I plače do kuće. :roll:
Situacija 2: stavim je sad, poučena iskustvom sa rušenjem u trgovini u onaj mali kao autić, zavežem, uživa. Nakon pola sata kupovina je završene, ona neće van. plače. Pustim joj još 10 minuta (a ja stojim pored :roll: ) opet neće van. Izvadim je- plače do kuće.
Situacija 3: pustim joj često da na spužvi sjedi na travi. Pala je kiša i ne može sjediti, ona se baca, kida, hoće sjediti a ja neznam kako joj objasniti, pokazati da ne može... (baš sve što ona želi...)
U čemu griješim? Jesu sva djeca takva?
Ona je nedokazna, a ja ljuta i umorna... :-/
Mi imamo veselu vražicu, sad joj je 17mj. Skužila sam da ne vrijedi objašnjavati, ne vrijedi vikati, ne vrijedi ponavljati, a samo ponekada vrijedi odvraćanje pažnje. Kida nas totalno sa različitim stvarima. Mužu je već dozlogrdilo ponavljanje: "Digni me, digni me, digni me, digni me... ", urlanje kad ne dobije nešto što je naumila, vrištanje i plač bez razloga. Mene još najviše nervira nemogućnost uspavljivanja u normalno vrijeme, a i s ovako kasnim lijeganjem imam borbu. Šokove s promjenama raspoloženja iskuliram kako god i gdje god da bilo ako sam sama s njom, a ako nisam... oh majko moja, onda imam za smirivati i nju i muža jer jedno potpaljuje drugo. Kad ona pošizi, ne zna se tko je gori od njih dvoje, pogotovo ako smo u javnosti. On bi ugasio "požar" odmah da ne odvlači pažnju (E a tko ne bi?!), a to ne ide tako...
No najviše mi je do mog umora. Negdje ima slika bebe koja slatko gleda i ispod nje piše: "Mama, kako da ti kažem, nikada se više nećeš naspavati!" Tako nekako... i baš tako i je. A ja još mjesec dana do poroda, brojim još 3 radna dana do otvaranja porodiljnog, čeka me milion i jedna stvar za pripremiti... pa kad me moja cura održi budnom svake večeri skoro do 10, ja bih vrištala od ljutnje i od umora i od jada. Sama se smori tek oko 10, na silu se (čak i u mraku) uspavljuje od 9, i to ne kraće od 45 minuta. Ne da da ju se mazi, da joj se čita, da ju se ikako dira, vrti se kao luda, urla, priča, skače, ustaje, traži mlijeko, ma luda kuća. Stvarno sam sve probala, a osjećam se jadno jer znam da sad još i dobro spavam, iako me otkidaju i leđa i noge, probudim se s bolom u stomaku kao da nisam ni spavala/odmarala...
Ovo je trenutak očaja, ne zamjerite. Jaka sam ja, inače me ne diraju sve te stvari, ali stvarno sam jadna umorna i mogla bih plakati od tog jada...
Čula sam i od prijateljica za svakakve faze njihovih klinaca, znam da je to sve normalno. Samo bi bilo lakše da se da IŠTA objasniti... I ako ikada, sada mi je drago da ćemo odmah imati drugu bebu jer za tko zna koliko godina, tko zna da li bih imala snage za ovakve šizove- i svoje i njene... :-) Sve u svemu, sutra će mi već biti lakše jer je novi dan, a i zato što sam se ovdje malo izjadala... :-/
Tako mala, a tako ljuta...
Ajme, moji postovi od prije 4 godine :lool: :heart:
Vec sam zaboravila na to.
Uglavnom, da vas utjesim, prodje to :mrgreen:
Moje malo vise ne prolijeva vodu i ne crta po zidu :D