Kunderin citat i moja nedoumica
Prije petnaestak godina, kao opsjednuta gutačica knjiga, punila sam posebnu bilježnicu kojekakvim citatima koji su mi se činili zanimljivim za promišljanje. Jednog se u zadnje vrijeme često sjetim i ne da mi mira. To je citat iz knjige Milana Kundere "Oproštajni valcer":
"Imati dijete znači izraziti apsolutnu suglasnost s čovjekom kakav jest. Imati dijete znači isto što i reći: rodio sam se, vidio sam život i ustanovio sam da je tako lijep da vrijedi biti ponovljen."
E sad... Jako me muči ovaj dio o ljepoti svijeta. Bez sumnje, jedan je dio života na ovom svijetu divan. Ali tu je i druga, tamna strana. Otkad imam djecu itekako sam je svjesna. I možda sam "zabrijala" i možda nije zdravo ni pametno razmišljati na taj način, ali ne mogu si pomoći - počela sam doživljavati svijet i ljude kao prijetnju onima koje volim. Čini mi se da smo kao ljudi stavljeni u groznu situaciju, igramo igru u kojoj nisu naznačena točna pravila i u kojoj ništa nije sigurno, u kiojoj možeš biti dobar, pozitivan i fer igrač, i na kraju proći vrlo loše. Dovoljno je pogledati večernje vijesti pa da svaka ideja o plemenitosti i uzvišenosti ljudskog roda padne u vodu.
I onda pogledam svoje dvije glavice i pitam se: u kakav smo vas to svijet
pozvali da nam se pridružite?! Možda bolje da ste ostali plutati u nekom blaženstvu nepostojanja... Ovdje gdje se nalazite morate neprestano biti na oprezu.
Ima li tko među vama tko ovako kao ja osjeća neku grižnju što smo djecu doveli na ovako nesavršeno i nesigurno mjesto? I kome je grozno govoriti svojoj djeci da nisu svi ljudi dobri i da svijet nije uvijek lijepo i sigurno mjesto i slične stvari?
Ima li možda netko tko misli da je ovaj svijet ipak savršen, bez obzira na sve, samo što mi to ne možemo vidjeti sa svojeg ograničenog čovječjeg gledišta?
Kako da se utješim? Kako bih trebala početi razmišljati? Što da kažem djeci o svijetu i ljudima? Kako vi svojoj djeci "opravdavate" ljudsku zlobu i glupost? Kako naučiti dijete da se osjeća sigurno i dobro (a pogotovo kad se roditelj ne osjeća tako)?! :/
Re: Kunderin citat i moja nedoumica
Citiraj:
Sramežljiva prvotno napisa
Bez sumnje, jedan je dio života na ovom svijetu divan. Ali tu je i druga, tamna strana. Otkad imam djecu itekako sam je svjesna. I možda sam "zabrijala" i možda nije zdravo ni pametno razmišljati na taj način, ali ne mogu si pomoći - počela sam doživljavati svijet i ljude kao prijetnju onima koje volim. Čini mi se da smo kao ljudi stavljeni u groznu situaciju, igramo igru u kojoj nisu naznačena točna pravila i u kojoj ništa nije sigurno, u kiojoj možeš biti dobar, pozitivan i fer igrač, i na kraju proći vrlo loše. Dovoljno je pogledati večernje vijesti pa da svaka ideja o plemenitosti i uzvišenosti ljudskog roda padne u vodu.
I onda pogledam svoje dvije glavice i pitam se: u kakav smo vas to svijet
pozvali da nam se pridružite?! Možda bolje da ste ostali plutati u nekom blaženstvu nepostojanja... Ovdje gdje se nalazite morate neprestano biti na oprezu.
:/
ako te ovo tješi: nisi jedina i ja, i ja.
Pokušavam se više usredotočiti na nju dok je mala, jer si mislim ako sada razmišljam o svemu što joj prijeti fulati ću dio njezina djetinjstva u kojem izgovara prve riječi, radi prve korake, posjeda se po prvi put. Meni ti je sad na pameti jedino kako ću napraviti veliku feštu od njezina prvog rođendana. O svemu ostalom ću razmišljati kad za to dođe vrijeme.
OT, ja ću ti umjesto Kundere citirati nešto stvarno, što mi je rekla jedna žena, a o tome tada nisam razmišljala jer sam imala samo 18 godina, ali sada kada imam dijete sjetim se toga često (kako je život čudan). Imala je kći koja je sa 15 rodila prvo dijete, otišla živjeti sa narkomanom i sama imala problema sa drogom. Tada mi je žena rekla: "Bez obzira što napravila u životu ona će uvijek biti moja divno mirišuća beba." Malo zvuči čudno jer je žena Amerikanka, pa se uvijek malo izgubi u prijevodu, ali u originalu to zvuči ovako: "No meter what she does she will always be my sweet smelling baby."
