Individualni pristup

Ovak, Erik ima određenih problema, dijagnosticiranih od logopeda, neurologa i sl, a u glavnom se svode na sporost (u pričanju, pisanju, oblačenju, zapravo sporost reakcija), dislaliju, slabu koncentraciju.
Rekli su nam da će, kako on bude stariji, to sve biti sve manje izraženo.
U glavnom, učiteljica i psihologica su nam predložile da damo zahtjev za individualnim pristupom, kako bi lakše savladavao gradivo, pogotovo zato što se seli u drugu školu, pa da oni tamo to odmah znaju.
Logopedica nam je pak savjetovala da to ne radimo jer se on slj.šk.g. seli u drugu školu, pa da prvo vidimo kako će se tamo snači i da to možda neće biti potrebno. Kaže kad to jednom napravimo, to će mu biti biljeg kroz cijrelo školovanje.
Baš sam zakomplicirala, ali valjda ste skužile.
Zanima me dal to netko ima za svoje dijete i kako to izgleda zapravo u praksi. I šta vi mislite, dal poslušati jednu ili drugu?

koliko sam ja upoznata, individualiziran pristup je "potreban" tek u petom razredu, do četvrtog ga može učiteljica razredne nastave sasvim solidno "pokrivati".
Osobno bih pričekala

Tako kaže i logopedica. A i ja tako mislim. Ali učiteljica i psihologica inzistiraju da to sada napravimo. :/

Citiraj:

---

VIPmama prvotno napisa

koliko sam ja upoznata, individualiziran pristup je "potreban" tek u petom razredu, do četvrtog ga može učiteljica razredne nastave sasvim solidno "pokrivati".

---

Imam sumnji u vezi ovoga. Iskustvo moje prijateljice koja radi kao uciteljica do cetvrtog i u razredu ima jedno dijete za koje smatra da bi mu bio potreban individualni pristup, govori da je takvo nesto, uz svu njezinu dobru volju (i dvadesetero druge djece) - nemoguca misija. :/

A kako bi uspjela i da ima taj papir? I dalje bi imala još njih 20.
Bojim se s obzirom na njegove ocjene. Ima trojke i dvojke iz ključnih predmeta. Jučer je dobio 2 iz testa iz prirode. Sve zna, ali nije stigao pročitati pitanja, odnosno nije ih razumio.

Citiraj:

---

govori da je takvo nesto, uz svu njezinu dobru volju (i dvadesetero druge djece) - nemoguca misija

---

naravno da ovisi o problemu koje dijete ima. Ja znam za slučajeve kad je to sasvim izvedivo. A i mislim da je zaista preprerano to napraviti u prvom razredu za probleme slične ovima koje Eci opisuje...
Ne znam, možda se varam

Citiraj:

---

govori da je takvo nesto, uz svu njezinu dobru volju (i dvadesetero druge djece) - nemoguca misija

---

naravno da ovisi o problemu koje dijete ima. Ja znam za slučajeve kad je to sasvim izvedivo. A i mislim da je zaista preprerano to napraviti u prvom razredu za probleme slične ovima koje Eci opisuje...
Ne znam, možda se varam

Trebalo bi saznati sto konkretno taj papir u praksi znaci i na kakvu pomoc, barem teoretski, mozes racunati.
Evo, ja bih ocekivala da razred sa jednim ili vise djece sa potrebom za jacim individualnim pristupom ima (barem dio vremena) na raspolaganju dvije strucne osobe (uciteljice), od kojih se onda jedna moze angazirati oko djece ciji ritam rada puno odstupa od vecine.
Ukoliko ta potvrda ne donosi nista vise od papira, onda u njoj ne vidim bas puno smisla - sve i dalje ovisi samo o dobroj volji, razumijevanju i talentu doticne uciteljice (sumnjam da bi potvrda znacajnije utjecala na ijedno od navedenog...). Ne znam... :/

Iluzorno je očekivati da jedna učiteljica s dvadesetoro djece može u potpunosti ostvarivati ono što podrazumijevamo pod "individualnim pristupom". Imam iskustvo vlastitog djeteta koje ima posebne potrebe (darovitost) i zahtijeva individualni pristup, no isto to trebaju i druga djeca zbog raznih specifičnosti i potreba njihovog kognitivnog, emotivnog i fizičkog razvoja. Ja sam zadovoljna time što se učiteljica trudi razumjeti posebnost mog sina i njegovu osobnost i što mu redovito priprema dodatne zadatke. Za ono više od toga brinemo se MM i ja.

Eci, za tvoje dijete ja bih postupila po savjetu logopedice - uvijek ima vremena da se da taj zahtjev. Postoje i prethodni koraci: razgovor s učiteljicom, pedagogom i psihologom. Ako se pokaže da doista postoji potreba za individualnim pristupom, tome treba pristupiti sportski: ne kao nečemu što obilježava dijete nego nečemu što mu pomaže u njegovu razvoju.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Ako se pokaže da doista postoji potreba za individualnim pristupom, tome treba pristupiti sportski: ne kao nečemu što obilježava dijete nego nečemu što mu pomaže u njegovu razvoju.

---

slažem se s time. nemam osobnog iskustva, ali objektivno gledajući ne vidim razloga zašto da dijete dobija dvojke zato što ne stigne pročitati pitanja? mislim da će ga više obilježiti te dvojke kroz cijelo školovanje nego individualni pristup. koji će možda biti potreban samo neko vrijeme, kao što kažeš u prvom postu. a dvojke ostaju na papiru. i ako prevlada te probleme i odluči nastaviti školovanje, nikoga neće zanimati razlog loših ocjena. jedino, nadam se da je učiteljica pravi pedagog i da će znati to kvalitetno odraditi.

Potpisujem Zdenku2

Da, salžem se zapravo sa svima.
Mislim da imam premalo podataka o tome da bi odlučila. Dogovoriti ću se slijedeći tjedan za razgovor sa psihologicom.
U međuvremenu, zna li netko kako to u praksi zapravo izgleda? Možda neka učiteljica?

moje dijete je pod individualiziranim pristupom, a to znači da se posštuju njegove osobnosti kod pisanja, čitanja i odgovaranja.
Znači, ako mu je potrebno duže vrijeme za odgovaranje, on ga dobija. A to znači da dobije manji broj zadataka jer ne stigne sve u jednom satu napraviti. Kada ne bi imao taj papir, onda bi dobivao lošije ocjene.
Ima i pravo na manje zadaće, na uvećani tisak, na veći prored itd.
Individualizirani pristup uopće ne obilježava dijete, nego čak dijete ima pravo direktonog upisa u srednju školu prema profesionalnoj orijentaciji.

Citiraj:

---

Eci prvotno napisa

Da, salžem se zapravo sa svima.
Mislim da imam premalo podataka o tome da bi odlučila. Dogovoriti ću se slijedeći tjedan za razgovor sa psihologicom.
U međuvremenu, zna li netko kako to u praksi zapravo izgleda? Možda neka učiteljica?

---

evo, ja sam uciteljica (radim u predmetnoj nastavi). radim sa disleksicnom, disgraficnom djecom, djecom s posebnim potrebama (po prilagodjenom programu) i djecom s poteskocama u ponasanju.
individualizirani pristup je poseban nacin ophodjenja sa djecom koja su na bilo koji nacin "zahtjevnija" od prosjeka, ali isto tako djeca kod koje ne postoji (ne zamjerite na nazivu) "dijagnoza".
postuju se njegove specificnosti (ako se dijete teze izrazava usmeno, ocjenjuje se pismeno, daje mu se vise vremena pri rjesavanju zadataka, daje mu se isto vremena i manje zadataka...). ja recimo tvoje dijete ne bih ispitivala pismeno (kazes da nije stigao procitati).
nadica_b je to jako lijepo opisala i tako to u praksi izgleda. taj papir nije samo papir, vec i pokrice nastavniku, a najmanje je biljeg (tu se nikako ne mogu sloziti s logopedicom). isto tako, smatram da je potrebno sto ranije ustanoviti teskoce, vec u 1. razredu, jer se onda i nastavnik moze pravilno postaviti i pripremiti i predmetne nastavnike...zelim reci, ne moze se s djecom radit "na crno".
i nije to nemoguca misija, upravo taj "papir" obavezuje nastavnika da se djetetu posveti (koji puta i nakon nastave).

Dio onoga što sam htjela napisati napisala je maggie34.

Ja sam učiteljica i u razredu imam 2 učenika s prilagođenim programom.
Kao prvo, da razjasnimo, ono kako će taj papir ostaviti biljeg uopće ne stoji jer po novom dijete dobiva rješenje samo na godinu dana, a onda ponovno ide na opservaciju tako da to nije "jednom za svagda". Svake godine se ima priliku vratiti na redovni program ako komisija odluči da je dijete spremno. Uz to, nigdje u knjižici se ne upisuje da je dijte išlo po PP.

Drugo: učenik koji nastavu pohađa prema redovitom programu biva ispitivan i ocjenjivan kao i ostali učenici! Moram reći kako ja primjećujem veelike promjene na svom učeniku (4.r.) ove godine kada je dobio rješenje. Ja sam za njega izradila njegov plan i program koji je osmišljen prema njegovim sposobnostima i ja sada s njim radim prema tom njegovom planu. Na drugačiji način ga i ispitujem i ocjenjujem i imam papirnato pokriće za to, što je meni vrlo bitno radi eventualne inspekcije. Učenik se sada jednostavno preporodio jer ga ocjenjujem prema drugačijem kriteriju, dok je prije dobivao uglavnom jedinice i dvojke sada dobiva i četvorke, što ga jako veseli i još dodatno motivira. Da se razumijemo, isto bih ja radila s njim i da nema rješenje, mislim, ista bi to bila razina njegovog znanja ali NJEMU nije isto kada dobije 2 ili 4, sada ima puno više samopouzdanja.

Da sam roditelj ja bih dijete prijavila na opservaciju, bolje bih to ranije napravila da znamo na čemu smo, ali naravno, konačnu odluku donosi svaki roditelj. Kod tebe je situacija specifična zbog prelaska u drugu školu tako da što se toga tiče možeš pričekati (ionako se to do kraja šk.g. neće riješiti) ali ako se u novoj školi isto pojave problemi nemoj oklijevati. Ta individualizacija (to je inače najblaži oblik, to nije rad po prilagođenom niti posebnom programu, dijete ide po redovnom programu samo mu se malo prilagodi gradivo) i svi ostali oblici rada s djecom s teškoćama tu su samo radi dobrobiti djece i to svaki roditelj treba imati na umu, a ne ono da je to neki biljeg.

Što se tiče logopeda i ostalih članova stručnih službi u školama ne bih puno komentirala, rijetki su učitelji koji dobiju neku konkretnu pomoć od njih, oni uglavnom postupaju tako da vrući krumpir prebaci na učiteljicu (otprilike isto govore kao što je ova što si ti napisala) i onda se oni ne moraju baktati s tim djetetom. Pri odluci čiji savjet poslušati uzmi u obzir tko se tu više bavi tvojim djetetom, učiteljica i psihologinja ili ta logopedica i tko od njih najbolje poznaje tvoje dijete.

Ja sam mama i prosvjetni djelatnik kao i neke kolegice koje su ovdje već pisale, ali! Nikakav mi papir ne treba da bih djetetu pristupila individualno (a u razredu imam i po 30-oro djece) jer ih vidim, procjenim i osjetim njihove poteškoće. Kad se hoće, može se sve! Zadatak, dva manje uvijek se može napisati na poseban papirić i dati djetetu ili mu ostaviti više vremena da riješi potrebno. I nikakva inspekcija mi ne može osporiti oj način rada ako ide u djetetovu korist, a to je najvažnije, zar ne? I nikada mi nije teško napisati nešto posebno, potrošiti vrijeme na to jer ovaj se posao ne radi zbog velikih novaca! Kao mama ne bih baš odlučila tako lako da se mome djetetu napiše nešto jer iz prakse znam kako to ide. Probala bih do krajnjih granica upregnuti sebe i dijete da to riješimo ovako. Ja bih poslušala logopedicu.

Citiraj:

---

Kao mama ne bih baš odlučila tako lako da se mome djetetu napiše nešto jer iz prakse znam kako to ide.

---

ljerka, a kako to ide u praksi? zar nije takav sustav zamišljen baš iz razloga da djeci (pa i učiteljima) bude lakše?
stvarno me zanima kako to u praksi izgleda.

Hvala vam svima na odgovorima. Sada mi je jasnije o čemu se radi.
Danas idemo na razgovor sa učiteljicom i psihologicom i kod logopedice, pa ću vidjeti što će mi one reći.
Javiti ću vam šta smo odlučili i kako je prošlo.

Citiraj:

---

LIMA prvotno napisa

Što se tiče logopeda i ostalih članova stručnih službi u školama ne bih puno komentirala, rijetki su učitelji koji dobiju neku konkretnu pomoć od njih, oni uglavnom postupaju tako da vrući krumpir prebaci na učiteljicu (otprilike isto govore kao što je ova što si ti napisala) i onda se oni ne moraju baktati s tim djetetom.

---

apsolutno se slazem. ja, primjerice, namam bas NIKAKVU pomoc moje pedagogice (nemamo logopeda), jer je prezauzeta statistikom, ispunjavanjem raznoraznih formulara :roll: , profesionalnom orjentacijom, a ako koji put i posaljemo dijete koje onemogucava nastavu ona mu da citati novine...

meni papir ne treba da bih tako radila, takodjer (mislim da smo SVE svjesne toga da se ovaj posao ne radi zbog novaca, omg, to se uopce ne treba spominjati). ali, moram imati "pokrice" za ocjene u slucaju da se pojavi savjetnica (s inspekcijom jos nisam imala bliskih susreta) i znam da je znala frktati nosom i nama i ravnateljici ako, ne samo nije bilo papira, vec ako taj papir nije bio prikacen u imeniku. ja osobno nemam bas previse hrabrosti "bosti se s rogatima"...

i da, nece svi nastavnici postupiti po savijesti (narocito se to odnosi na predmetnu nastavu) ukoliko ih na to nesto ne prisili.

i mene zanima kako to u praksi izgleda??
ja samo znam da dijete (kada mu se na takav nacin prilazi) postaje jako motivirano, sretnije, dobije samopouzdanje, postaje prihvaceniji u razredu.
ja svoje dijete ne bih upregnula do zadnjih granica, jer bih time trazila nemoguce i dobila kontraefekt (vezano uz ono gore napisano).

i za kraj-ne zeleci zagovarati bilo koga,ja bih poslosala uciteljicu, jer ona jedina ima potpuni uvid u djetetove sposobnosti. no, odluka je ipak na roditeljima, stoga, sretno!

Da, slažem se u onom dijelu da riječ upregnuti može izgledati, tj. zvučati vrlo oštro i u apsolutnoj suprotnosti s onim što sam mislila, a mislila sam dati sebe koliko je god potrebno, smisliti načine na koje bih učila s njim, da mu bude zanimljivije, lakše, pristupačnije. To sam mislila.
Ja živim u malom mjestu (a nije li većina takvih?) u kojem se sve o svakom zna. Možda sam zato i tako uvjerena da dijete s papirom nikada neće raditi na blagajni već će uvijek popunjavati police i slično. Dijete jedne meni drage osobe doživjelo je tešku prometnu nesreću iz koje se jedva jedvice živ izvukao, sve je učio ponovno iako je bio već dječačić pred školu. Pri upisu u prvi razred savjetovano joj je da ga upiše drugačije od druge djece, a djelatnik te škole joj je savjetovao da ne jer će dijete tako biti unazađeno. Poslušala ga je. Danas je taj mladić na fakultetu jer je "upregnula" sebe, njega, poznanike. No, mislim da možemo samo iznijeti vlastito mišljenje ili primjer koji smo doživjeli, a ne se ovako navlačiti jer je ionako na roditelju, koji najbolje poznaje svoje dijete, da donese odluku.
I da, nije svima jasno da se ovaj posao ne radi zbog novaca!

Bili smo na pregledu kod logopedice i ona je sada još više uvjerena da njemu to ne treba. S obzirom da je njemu najveći problem sporost, ona misli da bi ga individualan pristup još više unazadio. Dobio bi više vremena i bio bi još sporiji jer nebi imao poticaj da se požuri.
Ona je uvjerena da je taj papir ipak biljeg, koji ostaje i ako se kasnije taj pristup ukine. Kaže da je bolja dvojka bez papira nego trojka sa papirom.
Napisati će mi svoje mišljenje, a ja ću sa tim papirom otići u buduću školu i razgovarati sa pedagogom da čujem i njeno mišljenje.
Ona predlaže rad kod logopeda i puno, puno vježbe.

Citiraj:

---

Eci prvotno napisa

Bili smo na pregledu kod logopedice i ona je sada još više uvjerena da njemu to ne treba. S obzirom da je njemu najveći problem sporost, ona misli da bi ga individualan pristup još više unazadio. Dobio bi više vremena i bio bi još sporiji jer nebi imao poticaj da se požuri.
Ona je uvjerena da je taj papir ipak biljeg, koji ostaje i ako se kasnije taj pristup ukine. Kaže da je bolja dvojka bez papira nego trojka sa papirom.
Napisati će mi svoje mišljenje, a ja ću sa tim papirom otići u buduću školu i razgovarati sa pedagogom da čujem i njeno mišljenje.
Ona predlaže rad kod logopeda i puno, puno vježbe.

---

Eci, mijenjaj logopeda pod hitno!! Ništa neće obilježiti tvoje dijete - i uništit mu samopouzdanje - kao loše ocjene! Mislim da ta žena ne zna što priča...
Što se tiče sporosti - Erik neće nikada dobiti uputu: Piši ti zlato sporo koliko god želiš. I ne razumijem kako bi ga više vremena za pisanje - unazadilo?! Valjda je bolje da je dijete neprestano frustrirano, jer zna ali nikada ne stiže napisati i neprestano doživljava neuspjehe?!!Individualizirani pristup je u prvom redu uputa za učitelje i Erik i ostala djeca u razredu (barem što se tiče nižih razreda) ne moraju znati da Erik ima taj komad papira uopće.
Iz perspektive nekog tko radi u školi mislim da je u redu i prema školi administrativno riješiti individualizirani pristup - naravno ako se on i primjenjuje.
Uostalom, na temelju broja rješenja o individauliziranim (i prilagođenim) pristupima školama se odobravaju radna mjesta logopeda i defektologa, odobrava se manji broj učenika u razredima itd...

Citiraj:

---

Ništa neće obilježiti tvoje dijete - i uništit mu samopouzdanje - kao loše ocjene!

---

Meni je to jako tuzno, ali ova konstatacija je vjerojatno istinita. Skolski je sustav, na zalost, koncipiran tako da namece prvenstveno ocjene (a tek onda sadrzaj) kao motivaciju za rad, a da bi to bilo odrzivo ocjenama se daje velika vaznost i od tuda njihova moc na samopouzdanje :(
Problem nije nimalo jednostavan. Mislim da bi svakako trebalo cuti i misljenje njegove buduce uciteljice.

Citiraj:

---

Uostalom, na temelju broja rješenja o individauliziranim (i prilagođenim) pristupima školama se odobravaju radna mjesta logopeda i defektologa, odobrava se manji broj učenika u razredima itd...

---

Ovo mi se cini dosta bitnim.

Potpisujem no@.
Kada dijete shvati da se uzalud spremalo za kontrolni i sve naučilo a onda na testu dobije lošu ocjenu jer nije stiglo zadatak pročitati a kamoli napisati, samopouzdanje se topi i raste ljutnja prema sebi, nastavniku... I onda dođe do zaključka "zašto se truditi kada ionako neću dobiti dobru ocjenu".
Ovo se nama desilo i sada imamo velikih problema, zbog toga sam ZA individualni pristup djetetu, jer tako će dijete dobiti ocjenu koju zaslužuje i za koju se potrudilo da nauči gradivo.

Slažem se da su loše ocjene demotivirajuće. I svakako ću otići razgovarati sa učiteljicom (budućom, samo će se znati koja je to tek krajem 8. mj.)
Ali mislim da ima vremena i u prvom polugodištu drugog razreda zatražiti taj papir. Navodno se čeka da ga odobre 2 mj., ali mislim da se u ta 2 mj. ništa značajno neće dogoditi.
Šta mislite o tome?

Lima je super napisala.
Prvo, to što tvoje dijete ide po individualiziranom programu (ili neka druga djeca po prilagođenom) neće (a niti smije) obilježiti.
Istina je da će se učiteljica morati drugačije prema njemu odnositi, ali samo oko stvari koje podrazumjevaju gradivo (zahtjeve oko brzine čitanja, pisanja, ili uopće izostavljanja pismenih i sl).

Mislim da će tvome klincu to uvelike olakšati školovanje i učiniti da mu ne bude svakodnevna frustracija!

Citiraj:

---

Ali mislim da ima vremena i u prvom polugodištu drugog razreda zatražiti taj papir. Navodno se čeka da ga odobre 2 mj., ali mislim da se u ta 2 mj. ništa značajno neće dogoditi.
Šta mislite o tome?

---

Ma svakako! Nije na odmet da to spomeneš novoj učiteljici, da to ima u vidu i ne forsira dijete.

Nemoj da te plaši izjava logopedice, individ. program je samo program koji je individualiziran po sposobnostima i potrebama djeteta. On nije drugačiji od "normalnog" samo se odvija na drugačiji način, metode su drugačije (npr. ako tvom djetetu ne ide čitanje, učiteljica treba sadržaj individualizirati tako da (npr) više koristi slike, strip, kraće rečenice koje dijete može samo pratiti...podjeliti to u više redova...povećati slova...itd..itd)

Citiraj:

---

Kanga prvotno napisa

Citiraj:

---

Ništa neće obilježiti tvoje dijete - i uništit mu samopouzdanje - kao loše ocjene!

---

Meni je to jako tuzno, ali ova konstatacija je vjerojatno istinita. Skolski je sustav, na zalost, koncipiran tako da namece prvenstveno ocjene (a tek onda sadrzaj) kao motivaciju za rad, a da bi to bilo odrzivo ocjenama se daje velika vaznost i od tuda njihova moc na samopouzdanje :(

---

Školski sustav ne mora nužno biti formalan i bez sadržaja. Jer pitanje je naime i što se i kako ocjenjuje.
Teško mi je komentirati Ecin problem jer sudim na temelju iskustva i prakse iz moje škole ( u svakom slučaju negdje ću ispasti neobjektivna i pristrana). Meni Ecina priča djeluje naime kao SF (a uopće ne sumnjam u njezinu vjerodostojnost.

Stvari po pitanju ocjena i individualiziranih pristupa u mojoj školi izgledaju potpuno drugačije. Nijedno dijete od 1. - 4. razreda nema ni približno tako niske ocjene kako je Eci navela (nitko ne prolazi s 3, dvice i trice iz glavnih predmeta ne postoje. Pogotovo mi je tako nešto u 1. razredu NEPOJMLJIVO :roll:
S druge strane rješenja o individualiziranim pristupima izdaju se vrlo redovito, često se već na upisu inzistira na tome (na temelju djetetove dokumentacije). I napravi se pritisak na roditelja po tom pitanju ako je potrebno. Ne mogu tvrditi da sve učiteljice jednako kvalitetno i dosljedno primjenjuju individualizirani pristup. Ali se uporno radi na tome.

Hipotetski, da recimo Eci dođe u moju školu i pokaže Erikovu knjižicu sa ocjenama iz "bivše" škole naša interna (na stručnu službu mislim) - roditelju nemanifestirana reakcija doduše - bila bi :shock: :shock: :shock: :shock: :shock: :shock:

Citiraj:

---

no@ prvotno napisa

Citiraj:

---

Kanga prvotno napisa

Citiraj:

---

Ništa neće obilježiti tvoje dijete - i uništit mu samopouzdanje - kao loše ocjene!

---

Meni je to jako tuzno, ali ova konstatacija je vjerojatno istinita. Skolski je sustav, na zalost, koncipiran tako da namece prvenstveno ocjene (a tek onda sadrzaj) kao motivaciju za rad, a da bi to bilo odrzivo ocjenama se daje velika vaznost i od tuda njihova moc na samopouzdanje :(

---

Školski sustav ne mora nužno biti formalan i bez sadržaja. Jer pitanje je naime i što se i kako ocjenjuje.
Teško mi je komentirati Ecin problem jer sudim na temelju iskustva i prakse iz moje škole ( u svakom slučaju negdje ću ispasti neobjektivna i pristrana). Meni Ecina priča djeluje naime kao SF (a uopće ne sumnjam u njezinu vjerodostojnost.
----------------------------------------------------------------------

Hipotetski, da recimo Eci dođe u moju školu i pokaže Erikovu knjižicu sa ocjenama iz "bivše" škole naša interna (na stručnu službu mislim) - roditelju nemanifestirana reakcija doduše - bila bi :shock: :shock: :shock: :shock: :shock: :shock:

---

potpisujem ovo. ocjena mora biti motivirajuca, djetetu se prilazi kao jedinki uzimajuci u obzir njegovu osobnost, mogucnosti i sposobnosti itd.... (sve pise u Pravilniku), narocito ako dijete ima bilo kakva odstupanja. kod nas je nezamislivo da dijete u 1. razredu dobije iz bilo cega (narocito odgojnih predmeta) ocjenu manju od 4. tek se kasnije filtriraju. no, mi ovdje ocito govorimo o osobnim iskustvima (nasih skola), pa mislim da to Eci i ne pomaze puno.

Citiraj:

---

LIMA prvotno napisa

Pri odluci čiji savjet poslušati uzmi u obzir tko se tu više bavi tvojim djetetom, učiteljica i psihologinja ili ta logopedica i tko od njih najbolje poznaje tvoje dijete.

---

Mislim da bih i ja razmisljala u tom smjeru.

Slazem se potpuno da bi individualizirani pristup trebao biti nesto pozitivno (za mene bi idealna skola bila ona u kojoj bi se, izmedu ostalog, svakom djetetu pristupalo na taj nacin). Kljucno je pitanje je li u doticnoj skoli (i razredu) to i u praksi zazivjelo na pozitivan nacin.

Eci, meni se (s obzirom na to dvoje) cini logicno da s odlukom sacekas dok ne skupis jos informacija (konkretno, upoznas se s novom uciteljicom i novom skolom). Mislim da pocetak prvog polugodista drugog razreda ne bi trebalo biti prekasno za reagirati (ukoliko procedura zaista traje manje od 2 mjeseca). A mozes i spomenuti tu usmenu preporuku uciteljice i psihologice iz prethodne skole, ako bude potrebno. Ja mislim da bih ja tako, ali velim – odluka nije nimalo laka. Sretno i moje vibre za vas dvoje ~~~~~~~~~

Eto, sve ste lijepo rekle, mogu samo potpisati gore napisano!

Citiraj:

---

ljerka prvotno napisa

I da, nije svima jasno da se ovaj posao ne radi zbog novaca!

---

Nego?? :lol:
Nije ovo ljerka na tvoj račun, malo me ovo nasmijalo, mislim, volim ja svoj posao ali baš da bih ga radila čisto iz dobročinstva... :mrgreen:

Baš ovih dana sam o tome debelo razmišljala, o tome kako roditelje uvijek primam bez obzira jesu li informacije u to vrijeme ili ne, mogu me uvijek nazvati na telefon... i onda to usporedim s onim kako mene uslužuju u bolnici, banci, socijalnom, da ne govorim o konobarima :lol: (čast iznimkama ali uglavnom svi rade svoj posao kao posao, jedino valjda mi taj posao shvaćamo tako osobno.)

Da, da, i ja se sve to preispitujem, a onda me uhvati muka i prestanem s preispitivanjem, a znaš da sam mislila na uloženu količinu truda i težinu posla te plaću! No, meni ne smeta, smetaju mi odnosi i mišljenja, ali to je neka druga tema! :mrgreen:

znate kaj, ja sam se opametila informacije su od tad do tad i gotovo


svašta sam doživjela u zadnje vrijeme i od te servilne uslužnosti nema ništa, bar u mom slučaju

potpisujem LIMU i no@ i sve ostale koje su pisale u tom smjeru.
Moja iskustva s logopedicama su za :evil: jer koje one sve gluposti mogu reći roditeljima - to mi je čak i za tužiti :evil:
Ja osobno u Zagrebu poznajem jako malo dobrih logopedica, tako da je lako moguće da i ta tvoja spada u onu drugu skupinu.
Mi smo osobno imali pitanje da li Denis da ide u prilagođeni ili individualizirani pristup jer se u školstvu često brkaju ta 2 pojma; dobili smo za sada individualizirani pristup uz pomoć defktologa.
Taj papir jeste učiteljici pokriće, a moje dijete od svega ima samo koristi kao i škola: na osnovi tog rješenja može se tražiti od grada Zagreba i ministarstva pomoć.
I kada netko naziva taj papir "biljegom" kako bi onda nazvao loše ocjene koje bi dijete dobilo jer se ne bi poštivale njegove posebnosti?
Ili ako npr dijete ima ADD i ima potrebu za kretanjem i šetnjom u razredu, zar ne mislite da ga njegovo ponašanje "obilježava" drugačijim od ostale djece? Zar samo papir koji je kod učiteljice bi obilježio dijete? I kod koga bi ga obilježio? Učiteljice nisu neuke i glupe da sam ne uvide da je nečije dijete posebno i da ima drugačije potrebe.

u osnovnoj skoli centar u rijeci ima uciteljica jaksic koja vec 3 gen. ima razrede u kojima je cca 5 ucenika koji rade po indiv....a ostatak normalno...ta uciteljica radi i sa adhd i autizmom i hiper......sin moje prijateljice je bio kod nje koji je autista i za njga su gvorili da nece moci skoro nis....ona je do 4 razreda napravila jako puno s njim....on sam uci,cita socijalizirao se.....sve u svemu da skratim uciteljica je za 100 postotnu preporuku......