Tko (što) je "tata"?

...MAleni je star godinu i pol. Nikada nije upoznao svog oca, nemaju apsolutno nikakav kontakt. Uspjela sam jedino putem sudskog postupka dobiti priznanje očinstva i alimentaciju koju od tada plaća redovito). Međutim "tata" se ne javlja, ne pita, Živi u drugom gradu...
Maleni živi s mamom, djedom i bakom, u veseloj i toploj zajednici, okružen s puuunooo ljubavi! :)
Brbljivac je. Već dugo govori "mama", "deda" i "baba", a sve češće goviori i "tata". Spominje tu riječ, ponavlja je kad god je čuje, i vidim, osjećam, da ga nešto tu muči, privlači...Npr. prije smo često slušali onu pjesmicu "čemu služi mama, čemu služi tata", i čim je došao dio pjesme u kojoj se spominje tata, on se umirio, pomno slušao i nakon toga tiho ponovio "tata".
Neki dan na igralištu, mala djevojčica viče "mama, tata, gledajte me!". On ponavlja "mama! tata!"" Djevojčica ga pita "a gdje je tvoj tata?". Maleni šuti, ne razumije pitanje. Ja šutim, razumijem pitanje... :cry:
Bilo je još takvih, sličnih situacija... Znam da će mu neprisutnost oca donijeti mnogo patnje u životu, jako mi je žao zbog toga, znam da to ne mogu izbrisati, spriječiti...Ali, mogu možda barem nekako ublažiti?
Čitala sam nedavno kako Karmela Vukov Colić živi sama sa dvoje djece, s mlađim ima istu situaciju (oca ne vide, otac ne pita). Međutim, ona redovito djetetu pokazuje sliku oca, navodi u intervjuu kako se svakodnevno prije spavanja zajedno pomole za oca... Lijepo mi je to, no nekako nestvarno... Zapravo pitam se da li to djetetu pomaže ili možda još dodatno zbunjuje. Zapravo, ne može biti više zbunjujuće od šutnje majke, a o svemu ostalome majka razgovora sa svojim malenim...
Ne znam kako da postupim, jako me to brine...
drage moje, ima li koja sa sličnim iskustvom,? :love:

Prvo i osnovno što bih ti predložila: NEMOJ pristupati problematici s negativnošću, tipa "da će mu neprisutnost oca donijeti mnogo patnje u životu, jako mi je žao zbog toga, znam da to ne mogu izbrisati, spriječiti...".

Vjeruj, to će mu donijeti patnju samo ako mu je ti preneseš.
Ja sam odrasla bez majke i, unatoč zbunjenosti i nerazumijevanju (shvatit će on sve i sam s 18, 19, 20 godina... bez brige), ne sjećam se neke prevelike patnje. Istina jest da ti mnogo toga nedostaje, jer majka je majka, a otac je otac; koliko god se mi tješili jednoroditeljska obitelj nikad ne može pružiti isto što i 'dvoroditeljska'... ali ako mu pružiš dovoljno ljubavi i otvoreno mu kažeš neke stvari (prilagođene njegovom uzrastu tokom odrastanja, jer će te vjerojatno često propitkivati), neće imati nekih velikih problema.
Samo nemoj tome pristupati sa strahom i depresijom - pokušaj to prikazati kao nešto 'najbolje što je moglo biti'.
Nadam se da me razumiješ.

pa ti se javila nakon 100 godina :mrgreen: !!

Quote:

---

Ja šutim, razumijem pitanje...

---

a zašto ti šutiš kad razumiješ pitanje? odgovor je vrlo jednostavan: tata ne živi s nama.
onda ti slijedi čuveno "zašto?" ;) - na koje ti kažeš da ste se tako dogovorili.

i onda skreneš razgovor na drugu temu. nisi pale sam na svijetu... ima puno jednoroditeljskih obitelji :* .

obzirom da je malac samo godinu i pol, za sada možeš reći da je tata pa-pa (tj. daleko). kasnije ćeš malo po malo dodavati drugi grad, dogovor, itd... tvoja šutnja može biti teža od neprisustva oca.

ja osobno ne bih napravila to što radi karmela. to mi više liči na blokadu negativnih osjećaja, nego na njihovo eliminiranje :/ ... to se može napraviti tek kad dijete izbaci iz sebe sve frustracije i tugu, kad prihvati da je situacija takva - i da može shvatiti zašto je potrebna molitva za tatu.

Quote:

---

Originally Posted by @n@

NEMOJ pristupati problematici s negativnošću

---

meni bolje zvuči:

pristupi problematici pozitivno!

Tvoj naslov me baš pogodio.

Moji su roditelji rastavljeni, ali su bili u nekakvom polukontaktu zbog mene tako da sam znala ko mi je tata, baka, dida, ali ih nisam baš pretjerano doživljavala. Rođaci su međusobno puno povezaniji, ja sam uvijek bila nekakav autsajder.
Živjela sam sa mamom, bakom i didom i uvijek je tata bio nevaljan, neradnik, niškoristi koliko god moja mama to pokušala ublažiti.
Tek u srednjoj školi pa i kasnije kad sam počela kužiti stvari stvorila sam jedan predivan odnos sa svojim ocem.

Ne poznam tvoju situaciju, ali bi se složila sasorciere i rekla djetetu da ima tatu kao što i svi imaju. Dalje ćeš stvari rješavati u hodu, ali moraš biti svjesna koliko god taj čovjek tebi nije drag to je otac tvoga djeteta.

Bome ste brze! ;) Hvala na odgovorima. kad čitam, to se čini tako jednostavno!.
Veliki sam pozitivac u životu, u svemu.
Ni sama ne znam zašto imam takvu blokadu po ovom pitanju...
kad maleni veli "tata", protrnem. Tek je počelo, a ja se već lomim. A ne glasim inače baš za nekog pretjerano osjetljivog, čvrsta sam ja :)...Moram se hitno toga riješiti...Raščistiti to u sebi...Pa da i meni postane jednostavno. tako će i malenom biti jednostavno...

Sociere, vidim sjećaš me se još' :))
navratim ja ovdje često, no uvijek na kratko, pa se ne stignem javiti. Čak se ni ne registriram! Lako je bilo za vrijeme trudnoće, visila sam ovdje dan i noć". sad maleni traži svoje. Evo i sad. samo čekam kad će se probuditi!:)

Quote:

---

Originally Posted by M.a.r.t.a

Tvoj naslov me baš pogodio.

Živjela sam sa mamom, bakom i didom i uvijek je tata bio nevaljan, neradnik, niškoristi koliko god moja mama to pokušala ublažiti.
Tek u srednjoj školi pa i kasnije kad sam počela kužiti stvari stvorila sam jedan predivan odnos sa svojim ocem.

Ne poznam tvoju situaciju, ali bi se složila sasorciere i rekla djetetu da ima tatu kao što i svi imaju. Dalje ćeš stvari rješavati u hodu, ali moraš biti svjesna koliko god taj čovjek tebi nije drag to je otac tvoga djeteta.

---

iako se ponio ne baš lijepo, ne mrzim ga, ne kritiziram ga, . na neki ga način poštujem, jer ipak je otac mom anđelu, dio njega je u malenom prisutan. Imam osjećaj da kad bih pljuvala po njemu, da bih pljuvala i svoje dijete. Možda sam ovo malo nespretno rekla, al nadam se da razumijete..

I dalje se nadam i molim (al u sebi, sama), da će mu se prosvijetliti, i da će poželjeti upoznati svoje dijete. kad tad. Ti si imala tu sreću. Iako tek u srednjoj škli, "dobila" si oca! :)

nemam puno korisnog za reći, slažem sa sa svime izrečenim dosad.
to sa Karmelom VC mi izaziva nelagodne osjećaje, iako ne znam zašto. Možda nepovjerenje, jer mi se čini da je to izjava za medije tipa "Ja sam jadna žrtva ali sam plemenita" a zapravo ne vidim neku dobrobit za dijete. To je kao da mu svaki dan servira "tvoj tata postoji ali te ne želi" ma kako to bilo fino umotano.

sve se slažem sa sociere. Nema pametnog početka govorenja o tati osim prvog pitanja. Jer ako propustiš prvo pitanje, pa drugo, prestat će pitati, shvatit će to kao tabu, a što je najgore nelagodno će se osjećati kad ga drugi budu pitali (jer ni sam ne zna odgovor). Kad ti budeš spremna govoriti, bit će ti teško načeti temu ako je budeš dugo zataškavala.

Naravno, on je još beba, ali iljadu slikovnica spominje tate pa je zato neminovno da ćeš se prije ili kasnije susresti i sa direktnim pitanjima.
Samo bez nametanja težine zbog vlastite sigurnosti. Ne pita dijete za tatu jer mu tata fali, jer kako bi mu mogao faliti, pa niti još ne zna što je tata i koja je to njegova uloga?

Ja sam se rastala od muža prije godinu dana, Roku je tad bilo MjesecFali Do3. Objasnili smo mu da su tata i mama odlučili da neće više živjeti zajedno jer nam to više nije lijepo, puno se svađamo i ne slažemo se kao Muž i Žena. Ali kao Mama i Tata ga i dalje jednako volimo, samo što će sada Mama i Roko ostati živjeti u ovoj kući a Tata će otići kod Bake.

Znao je pokazivati znakove "Tata di ćeš, ovo je i tvoja kuća." ma da ti se srce slomi :(
Ili plač "Di je meni moj Tata, nema meni moga Tate" (tatu od početka redovito, kontinuirano i često viđa)
Nekako je to prestalo kad mu je jednom moja sestra rekla "Pa Tata ti je doma!" (bili smo kod nje u gostima)
"Nije mi doma nego kod bake"
"Pa šta ima veze da je kod bake, to je tvoj tata, nije ti ga niko uzeo"
mala se glava zamislila i to je nekako upalilo.
Također mu je mislim bilo razumljivo i objašnjenje "Da ne žive sva djeca s mamom i tatom. Neka žive samo s mamom, a neka samo s tatom" (ovo je poruka: to nije nenormalno, ti si jedan normalan dječak i to nema veze s tobom)

Koliko god to surovo zvučalo, to je tako. I onda ne treba uljepšavati. Ne treba djecu ni kljukati vlastitim neriješenim problemima. Sasvim je dovoljno reći da ste se tako dogovorili. Ja isto ne znam s koliko će godina početi pitanja o tome "Zašto ste se tako dogovorili" ili u tvome slučaju "Zašto me tata ne zove" i još ne znam šta bih odgovorila.

Svakako to će donijeti patnje u životu? helou? Samo ako mu ti to usadiš kao najveći hendikep. Vjerovatno će imati kroz cijeli život neka očekivanja od tate i potrebu da ga upozna (ukoliko se to ne dogodi ranije) ali tu mu mislim možeš pomoći samo iskrenošću i ljubavlju, ljubavlju, ljubavlju.

Je li kasno (ili prerano) sada tatu nagovarati da se uključi u "upoznavanje" I predstavljanje? ovo mislim na vaš međuodnos. Je li dovoljno zreo da čuje savjet kako će mu možda kasnije kad se osvijesti i ako se osvijesti biti žao što će vlastitom sinu prilaziti kao strancu? Je li to uopće dobro za Malenoga ako ne može potrajati, može li, želiš li to?

Ovo te pitam jer ti si svaki dan uz Malenog i ti sad vidiš da kod njega raste interes za "što je to Tata?". Tata o tom nema pojma i ne može si ni predstaviti. Daleko od očiju...Ali možda da zna, možda bi se i u njemu probudila želja da sudjeluje?

uffff ja otegoh. počela sam post sa "nemam ništa korisnog za reći" pa ispada da je sve ovo beskorisno :mrgreen: . Šta ću kad ne znam stat. kidam nalijevo

Quote:

---

Originally Posted by s3ja

Djevojčica ga pita "a gdje je tvoj tata?". Maleni šuti, ne razumije pitanje. Ja šutim, razumijem pitanje... :cry:

---

boli tebe, ne tvog malenog. a ti ces mu sa osmjehom reci "tata je pa-pa", za sada, kasnije jos koju recenicu...

ocinska ljubav je ipak uvjetovana nije bezuvjetna ko majcinska, zato ne vjerujem da ce tata odjednom poceti pitati i pokazivati interes za dijete. nazalost.

Quote:

---

Originally Posted by s3ja

...Raščistiti to u sebi...Pa da i meni postane jednostavno. tako će i malenom biti jednostavno...

---

sama si rekla. neće njemu teško pasti nedostatak oca, nego što na spomen njega, TI protrneš. to će dijete vremenom osjetiti, ako već ne osjeti. stoga bih prvo tebi savjetovala da raskrstiš s ocem, da se ti "oprostiš" od njega, što je bilo bilo je (nek barem plaća alimentaciju)... što prije to riješi sama sa sobom, a djeca k'o djeca...takve stvari bolje prihvataju nego što ti se čini. jer drugačije ne znaju pa ne prave od toga toliku halabuku. moji jesu bili u braku, al oca nikad nije bilo sa nama, živio je u inozemstvu, jako često i dugo putovao, mi ga posjećivali u ljetu... za nas je to bilo normalno i nikad nismo ni pomislili da bi drugačije moglo biti.

Quote:

---

to sa Karmelom VC mi izaziva nelagodne osjećaje, iako ne znam zašto. Možda nepovjerenje, jer mi se čini da je to izjava za medije tipa "Ja sam jadna žrtva ali sam plemenita" a zapravo ne vidim neku dobrobit za dijete. To je kao da mu svaki dan servira "tvoj tata postoji ali te ne želi" ma kako to bilo fino umotano.

---

potpis.

Crvenkapica, puno si toga korisnog i pametnog rekla...:

"sve se slažem sa sociere. Nema pametnog početka govorenja o tati osim prvog pitanja. Jer ako propustiš prvo pitanje, pa drugo, prestat će pitati, shvatit će to kao tabu, a što je najgore nelagodno će se osjećati kad ga drugi budu pitali (jer ni sam ne zna odgovor). Kad ti budeš spremna govoriti, bit će ti teško načeti temu ako je budeš dugo zataškavala.

Naravno, on je još beba, ali iljadu slikovnica spominje tate pa je zato neminovno da ćeš se prije ili kasnije susresti i sa direktnim pitanjima.
Samo bez nametanja težine zbog vlastite sigurnosti. Ne pita dijete za tatu jer mu tata fali, jer kako bi mu mogao faliti, pa niti još ne zna što je tata i koja je to njegova uloga? "

MA to je mene najviše i zbunjivalo. da li čekati kada počne postavljati prva pitanja? A već sada vidim da ga zanima što znači ta "mistična" riječ? ...koju se ja ne usudim ponoviti za njim.. čini mi se da već sad na neki svoj način otvara pitanje.
Ovo si jako lijepo rekla. važno je ne propustiti ta prva pitanja kako dijete odmah u startu nebi doživjelo temu "tata" kao tabu i zatvorilo se.!!!

mama courage:
"TI protrneš. to će dijete vremenom osjetiti, ako već ne osjeti. stoga bih prvo tebi savjetovala da raskrstiš s ocem, da se ti "oprostiš" od njega, što je bilo bilo je (nek barem plaća alimentaciju)... što prije to riješi sama sa sobom, "

S njime sam ja raskrstila već odavno, sa svojim emocijama prema njemu kao žena. nešto drugo mene kopka,
sve više uviđam, osjećam krivnju i odgovornost što on ne želi svoje dijete. na neki način ja sam bila ucjenjena od njega: Nisam htjela postati njegova (supruga, djevojka, partnerica, što već). On je na to protuudario: ti nećeš mene, ja ne želim to dijete. napravila sam grešku u koracima, jako povrijedila njegov muški ego. Bila sam nedovoljno taktična ili što već. I za osvetu dobila veliku nepravdu nanesenu svom djetetu. I osjećam krivnju. I zato me sve to još dodatno blokira...

Quote:

---

Originally Posted by s3ja

S njime sam ja raskrstila već odavno, sa svojim emocijama prema njemu kao žena. nešto drugo mene kopka,
sve više uviđam, osjećam krivnju i odgovornost što on ne želi svoje dijete. na neki način ja sam bila ucjenjena od njega: Nisam htjela postati njegova (supruga, djevojka, partnerica, što već). On je na to protuudario: ti nećeš mene, ja ne želim to dijete. napravila sam grešku u koracima, jako povrijedila njegov muški ego. Bila sam nedovoljno taktična ili što već. I za osvetu dobila veliku nepravdu nanesenu svom djetetu. I osjećam krivnju. I zato me sve to još dodatno blokira...

---

:shock: :shock:

sad bi ti najrađe nekaj rekla, al bi me zbanali zbog slikovitog izražavanja! :x :x

odabrala si svoj put. imaš svoje dijete. da si sama - imala bi pravo na luksuz "osjećaja krivnje". ovako - nemaš to pravo. imaš dužnost postaviti na noge to dijete - uz bezgraničnu ljubav i predanost. ti si odrasla osoba, kojoj nije oduzeta poslovna sposobnost, ni roditeljsko pravo. za svaku stvar koju si napravila - posljedice snosiš sama.

možeš sjesti i kukati, ili se prihvatiti nečeg pametnijeg. npr. rješavanja problema.

:mrgreen:

s3ja,ja mislim da si u neku ruku u prednosti jer ti dijete nije nikad ni živjelo uz oca pa joj je to najnormalnija stvar na svijetu.Mislim,u prednosti naspram djece kojima se roditelji razvedu kad imaju 5, 10 godina.Ovako možeš objašnjenje modelirati kako oćeš, s vremenom sve više toga objasniti a kad naraste shvatit će sama.
I nekako ne mogu povjerovati da dijete od godinu ipo pati kad čuje "tata".Patiš ti zbog čitave situacije a postaviš li se sretno i zadovoljno sa situacijom kakva je,prihvatit će je i ona.

bok, evo da se opet javim s nečim nadam se korisnim ;)
opet skidam kapu sorciere (sorry ovo nekad falijem napisat :oops: ) i njenim riječima

malo sam googlala tvoje ranije postove. stekla sam ovakvu sliku:
- dijete se dogodilo, nije bilo planirano, veza je bila možda površna, svakako nije te zadovoljavala.
- dijete si htjela zadržati, za tebe brak/partnerstvo znači više od okvira za konvencionalnu obitelj i stoga ti nije potreban brak "radi djeteta" da bi zadržala dijete
- on je možda imao jače emocije prema tebi ili ih je htio stvoriti jer pred vama je dijete. On možda ima drugačiju predodžbu o braku. Nudi ti brak.
- ti ne prihvaćaš, on ne želi priznati dijete.
- tužba, natezanje, jako veliki razdor među vama, vi raskrstite jedno s drugim.
- to košta dijete nemanja oca.

Jesam li u pravu? Ako nisam, zanemari sve što dalje pišem. :mrgreen:
Sinoć sam razmišljala o tome kakav može biti čovjek koji u jednom trenutku nudi brak a u drugom ne želi uopće priznati dijete (mogu zamisliti kakve su tu teške riječi pale!)

I vjerovala ili ne, našla sam razumijevanje za njega. Ti si spremna biti samohrana majka. To je tvoja odluka. Ti si dovoljno jaka za to. Ne patiš od konvencija i osude okoline što ih kršiš. Bravo za tebe. Ali nisu svi takvi. On je možda čovjek koji nikad ne bi pristao na dijete bez braka. On je možda žena koja da ostane neplanski trudna: ili bi pobacila ili se udala. I on ne prihvaća da bude vikend tata. Ali nema kontrolu nad tim. Dijete raste u tvome drobu i on nema nikakvu kontrolu nad tim. Vjerujem da se grozno osjećao. On je možda čovjek koji ne želi imati alimentaciju (financijsko ograničenje sljedećih 20 godina), koji ne želi imati vanbračno dijete (moguća poteškoća kod sklapanja novih veza) a ti si ga na to prisilila. Vjerujem da je čin "ne priznavanja očinstva" bio bijesni pokušaj da te prisili na brak - naravno kontraproduktivan.

I sad ste se vi posvađali i ne pričate više. Ali dijete je tu. Ipak. On nije uspio u svom naumu da bude čovjek bez mrlje u prošlosti, imao je najbolju namjeru da te oženi ali ti "budala" nisi htjela.

E sad ako razmotrimo, to je durenje. S pravom, jer ti si tu uzela kontrolu nad njegovim životom? Ali ipak samo durenje. Kojim se ništa ne postiže.

Zato sam ti postavila sva ona pitanja na kraju zadnjeg posta. Ima li šanse da ti njemu sad miroljubivo ponudiš da ima ulogu tate koju si mu od početka nudila. To je tvoja (doduše i njegova, ali post pišem tebi jer ti pitaš za pomoć) odgovornost. Stvari su jasne. "Dragi BikKojiSjedi, ti imaš dijete. Nismo ga željeli, ali nam je došlo. Možda sam te povrijedila (jer sam odbila tvoju bračnu ponudu a ipak rodila) i vratio si mi (jer si odbio priznati očinstvo i time me pokušao pribiti na stup srama i zagorčati mi život u najosjetljivijem razdoblju - trudnoći). To je svađa između NAS. Ali to ne mijenja na stvari da ti i dalje imaš dijete. Ja sam izabrala da živi bez oca, ali ti sad biraš da živi bez ikakvog saznanja o ocu. Tako da se mora sramiti kad ga neko s 12 godina pita "a zašto nikad nisi upoznao oca" - "tata nije htio/mogao - ljuti se na mamu". Ja još uvijek želim da moje dijete ima oca koje ga vodi na nogomet ili kod kojeg za vikend prespava i zajedno gledaju Spidermana."

e sad Želiš li uopće?

Ili može neki drugi scenario "Dragi BikKojiSjedi, dijete upoznaje riječ tata i ja ne znam što da mu kažem. Što bi ti htio da mu kažem"

Ali onda se pripremi na reakciju "Ti smisli, ti si to tako i smislila, ja sam uvijek i htio da ima oca...."

Ono što želim reći, ako osjećaš grižnju savjesti, ja bih još jednom dala šansu BikuKojiSjedi da promisli o budućnosti ukoliko je stigao oladiti glavu od prošlosti. Bez puno raspravljanja. Ponudi mu to ako možeš otvorena srca. Što god on odlučio to bi moglo oprati djelić tvoje savjesti.

Znam to je najgore, taj crvić koji te gricka. Ali kao što sorciere reče, nemaš ti taj luksuz ženo. Ti se moraš pobrinuti da djetetu pružiš sve što možeš, a to je i oca, pa makar to značilo da ćeš ti "prva popustiti". Nema tu ponosa. Ako se držiš ponosa, svi gube. A najviše Maleni, jer on nije ničim to prouzročio.

puno te pozdravljam i mislim na tebe

Evo me opet. Čitam što je Trina napisala. I ja sam na prvi tren tako mislila. Ali nije tako. Tako je možda do 7me godine ili što već.

Djeca razvedenih roditelja mogu patiti od osjećaja krivnje da su oni prouzročili raspad bračne idile. Ako su dobro vođena, taj osjećaj krivnje im se možda nikad ne nametne ili se razuvjere s vremenom. Pogotovo ako se nastavljaju viđati s tatom, s vremenom to dođe na svoje mjesto: mama i tata se ne slažu, to nema veze sa mnom, ja imam poseban odnos s tatom i poseban s mamom.

U ovom slučaju radi se o djetetu koje će/može razviti osjećaj da je odbačeno. Da je jednostavno njegovo postojanje nepoželjno. To vjerujem uzrokuje manjak samopouzanja i sl. (nisam stručnjak, uzimajte moje riječi s rezervom) Pošto je to muško dijete, vrlo mi je vjerojatno da će s godinama možda naći više opravdanja za tatu nego za mamu (jer će možda s vremenom mistificirati tatu, obrambeni mehanizam u njemu tražit će opravdanja), tj. nju kriviti da ga je tata odbacio.

A sad dok je beba/malo dijete, of course, za njega je važno da živi u veseloj kući okružen s ljubavlju, sve što mu serviraju: "definiciju tate" prihvatit će. To je malena "tabula raza". Ali treba paziti što pišemo u nju....
pusa svima

Quote:

---

Originally Posted by Crvenkapica007

opet skidam kapu sorciere (sorry ovo nekad falijem napisat :oops: ) i njenim riječima

---

čuj draga, tvoja kapa je crvena, a ja sam u podznaku bik... de ne maši toliko... :lol: :lol: :lol:

ja sam nekih 8 godina (puno previše) pokušavala tati utuvit u glavu da je to samo dijete, i da bi joj puno značio kontakt s njim. nula bodova :/ ... moje mišljenje je da je on taj koji gubi bogatstvo ne družeći se s djetetom... no on je odrasla osoba, i sam je tako odlučio.

Quote:

---

Originally Posted by Crvenkapica007

Evo me opet. Čitam što je Trina napisala. I ja sam na prvi tren tako mislila. Ali nije tako. Tako je možda do 7me godine ili što već.

---

ja se ipak slažem s trinom. ;)

Quote:

---

Originally Posted by sorciere

Quote:

---

Ja šutim, razumijem pitanje...

---

a zašto ti šutiš kad razumiješ pitanje? odgovor je vrlo jednostavan: tata ne živi s nama.
onda ti slijedi čuveno "zašto?" ;) - na koje ti kažeš da ste se tako dogovorili.
.

obzirom da je malac samo godinu i pol, za sada možeš reći da je tata pa-pa (tj. daleko). kasnije ćeš malo po malo dodavati drugi grad, dogovor, itd... tvoja šutnja može biti teža od neprisustva oca.

.

---

potpis...

s tim da nadam se da neces reci to ovako:

'tata je pa-pa' :evil:
'tata je pa-pa' :cry:
'tata je pa-pa' :?
'tata je pa-pa' :D

sto manje emo-drame radis oko toga tim bolje...

no da bi to bilo iskreno (djeca imaju jako osjetljive antene za nasu emocionalnu istinu) dobro je da si tu temu jos malo 'prodises'... :*

Sorciere, ne žalim zbog svoje odluke, stojim iza nje i ponovo bih tako odlučila. Jedino bih bila malo taktičnija... Ne kukam, dajem za dijete sve i uživam u tome. Ali crvić ipak pomalo grize...
Nisam zapravo htjela krenuti u ovom smjeru (s postom), pobjeglo mi (valjda podsvjesno ipak namjerno;).

Crvenkapica, stvarno si se potrudila i gotovo savršeno rezimirala priču. Samo što on nije nudio brak (kao takav) već vezu, i nikada direktno riječima, vać samo svojim neverbalnim porukama... No, dobro, to sad više nije važno...
Što se tiče tvojih savjeta.. Već sam nekoliko puta progutala svoj ponos, za dobrobit djeteta to i nije tako teško, i pokušala nešto poput tvojih ideja i poslala poruku "bikonji":). Vratilo mi se odbijanje, svaki put, ponekad i ružne riječi. Spremna sam na to i ponovno, kad prođe opet malo vremena, možda se glava ohladi. Radim to iskrenog i otvorenog srca. Ali crvić je i dalje tu...

MA bez obzira na te moje crviće, imala ih ili nemala, svaka majka koja se našla u sličnoj situaciji, vjerojatno se našla pred istim pitanjem kao i ja - kako početi s djetetom razgovarati o tome. Meni ste pomogle već svojim prvim odgovorima!

lucky day

'tata je pa-pa'

sto manje emo-drame radis oko toga tim bolje...

no da bi to bilo iskreno (djeca imaju jako osjetljive antene za nasu emocionalnu istinu) dobro je da si tu temu jos malo 'prodises'...


Fali mi još svega nekoliko dubokih uzdaha i izdaha i bit ću kao "mirno more"!

:* svima!

Quote:

---

Originally Posted by s3ja

..Npr. prije smo često slušali onu pjesmicu "čemu služi mama, čemu služi tata", i čim je došao dio pjesme u kojoj se spominje tata, on se umirio, pomno slušao i nakon toga tiho ponovio "tata".

---

:cry:
baci me u bedak...
moj mali nesto preko godine dana, mi smo se rastali kada je imao svega nekoliko mjeseci pa se tate i ne sjeca ( u kontekstu zivota sa nama ), vidjaju se jednom tjedno i ja vidim da mu tata fali... drugacije se ponasa i cesto govori tata. uvijek mi to nepravi neku tugu.. ja pokusavam sve napraviti pozitivno, govorim mu da ce tata doci i kada, prije nego dodje po njega cesto mu pricam tata ovo, tata ono, ali se ponasam kao da je najnormalnija stvar na svijetu da tata ne zivi sa nama..

slazem se sa time da djeci treba puno pricati, naravno prilagodjeno uzrastu.. naj gora je sutnja.. djete se boji jos vise jer vidi da majka nesto skriva., kao i svi mi u ostalom, naj gore ti je kada osjetis da ti je dio necega presucen..

joj ne mogu odolit da ne odgovorim.
nekako mi vas dođe žao jer mislim da se grizete i više nego što treba samo zbog vlastitog osjećaja da ste nešto pogriješile ili sumnje u svoje odluke.

dijete od godinu dana cesto ponavlja dva uzastopna sloga jer je to valjda razvojna faza. Zato se mama kaže mama u svim jezicima. jer to dijete lako i uglavnom prvo izgovori. Slično sa da-da pa-pa ba-ba i ta-ta.

Ne mora bit ni da svaki put zove tatu kad kaže ta-ta. Ma 100% To ti misliš na BM ili BD svaki put kad to čuješ, a dijete se samo razvija (jer po tome je moj mali stalno zvao babu i jako mu je falila :lol: )

Curke glave gore!
tata pa-pa
Pusa :*

uf, procitala sam sve i mene je sad uvatila tuga.
stvarno, kako ditetu (mozda ne sada, ali za par godina) objasniti zasto tata nije tu? mislim da nije to lako.
vec sam pisala na "mojoj temi" da je malena sada luda za ocem, otkako smo nas dvije otisle kod mojih, nego prije kada smo bile s njim svaki dan. i dalje su oni skupa dnevno po par sati, ali kada ona jede juhu bez problema, jer je TATA jede (sada ce se crvenkapica opet smijati ;) ) ili tipa nece da ude u ulaz dok tata ne sparka auto. ili trci brzo do tate jer je tata dosa, ili mora siditi na tati da joj ne pobigne... i navecer obavezno "daj mobijtel da coven tatu"...
koliko puno znaci kada su oboje tu...
ali, da te ne bediran sad, nije kraj svita ako si sama. bolje da je dite voljeno i ima jednog roditelja, nego dva koja se svadaju i gadaju pijatima...
samo ti ljubi i cuvaj svog andela, sve ostalo ce doci na svoje.
ne znam da li ste vec poceli sa slikovnicama prije spavanja... u svakom slucaju, mi smo nekidan nasli neku u gradskoj biblioteci "super je bit razlicit", na jednoj stranici imas tekst da je ok ako imas samo mamu il samo tatu, ili oboje... ako ti lakse tako, za pocetak kreni s tim, dok ti ne smiris svoje emocije...
a ako ti bude tribala emocionalna podrska, mi smo tu! :love:

Quote:

---

Originally Posted by Crvenkapica007

joj ne mogu odolit da ne odgovorim.
nekako mi vas dođe žao jer mislim da se grizete i više nego što treba samo zbog vlastitog osjećaja da ste nešto pogriješile ili sumnje u svoje odluke.

---

molim da me se ne ubacuje u ekipu za žaljenje :mrgreen: . ona druga mi se više sviđa ;) !

moja odluka je bila takva kakva je bila, pri zdravoj pameti. ne znam kako sad stojim s tim, ali bar se mogu pohvalit da sam ju jednom imala :lol: :lol: ...

ne grizem se, nisam pogriješila, ne sumnjam u svoju odluku. od malih nogu kikica zna da je tata pa-pa, vidjela ga je, upoznala, probala ostvariti kontakt, bila tužna, bila ljuta, razmišljala - i odlučila da nije vrijedno trošiti svoju energiju i ljubav na nekog tko ti ne uzvraća. točka.

a za one koje se oće bacat u bedak, puštat suze, i patiti - pitanje: što time postižete? da li vam je to plaćeno, da li ste se proljepšale, napredovale na poslu, kupile novi stan, išle na havaje zbog toga???

niste?

onda se prebacite na pozitivnu frekvenciju, i furajte dalje :mrgreen: .

Quote:

---

Originally Posted by s3ja

Sorciere, ne žalim zbog svoje odluke, stojim iza nje i ponovo bih tako odlučila. Jedino bih bila malo taktičnija... Ne kukam, dajem za dijete sve i uživam u tome. Ali crvić ipak pomalo grize...

---

olaaaaaaa... ma di sam ja to napisala :? ?
jel ti to odgovaraš na topik od prije koju godinu? :mrgreen:

ne osvrćem se ovdje na tvoju odluku, već na tog crvića... koji bi mogao postati anakonda, ako ga ne pljafneš pravovremeno. a sad je upravo pravo vrijeme ;) :*

ja sam za to da bekimo crvića. odma. ovdi.
:mljac:
evo ja sam ga pojela
tata pa-pa
zasad.
preživićeš i one ostale faze. i sorcie je.
i ja ću. valjda.
ma garant.
:*

Moj Maleni ima 16 mjeseci, tatu vidi jednom mjesečno ili rjeđe. Pokazuje odrasle muškarce na ulici :lol: , na TV-u, u slikovnicama i govori TATA! Mislim da je njemu TATA riječ kojom zove odrasle muškarce, kao što riječ AKO označava djecu (zbog JAKOV=njegov 6-godišnji bratić s kojim se svakodnevno druži).
Nakon druženja s tatom, nekoliko dana iza toga češće pita TATA?, ja mu kažem TATA PA-PA.

Slažem se s curama da će djetetu to što ne živi s ocem biti hendikep samo ukoliko mi to tako doživljavamo i prenosimo na dijete. Ima i previše djece kojima je baš ta tzv. potpuna obitelj najveći hendikep u životu. Da ne spominjem djecu koja nemaju roditelje.

Nije mudrost života izbjeći hendikep, nego naučiti se nositi s njim.

Što manje drame i sažaljenja- to bolje!

Quote:

---

Originally Posted by Lovorka

Ima i previše djece kojima je baš ta tzv. potpuna obitelj najveći hendikep u životu.

---

:shock: :shock: :shock:
ajme ajme ajme... nekome je onda najveći hendikep što se rodio na ovom svijetu opće! kako destruktivno omalovažavanje tekovinskog nasljeđa civilizacije i formiranja društvene zajednice, a samo zato da se jednoroditeljska obitelj izdigne na pijedestal sasvim normalne uobičajenosti... jel to neka prozaična samoutjeha? jer meni je to najveća životna tragedija!

pa ljudi nije lako tako živjeti!!! razumijem da jest vama ženama sa djecom uza sebe, ali nama muškarcima je to gore od robije - iskreno, radije bih od sutra odgulio 5 god robije i otrpio sve što ide uz to, da mi neko obeća da ću poslije živit uz svoje dijete, nego cijeli život ovako na razdaljini toplo hladno, ne osjećajući radost djeteta kad mi treba i ne pružajući mu toplinu sigurnosti kad njemu treba!!!

Koliko mi puta gledajući neki obiteljski film i malu djecu u njemu, dođe zagrlit svog mališana i samo ga čvrsto stisnut uza sebe, a ostaje mi jedino ispunit oči suzama i pomislit je li sad dobro i misli li i on na tatu... a ako je toliko emotivno proživljena razdvojenost u meni, ovako velikom klipanu koji ipak može pomoć sam sebi i razumski posložit neke stvari u glavi i umirit se, kako li je tek onda djeci?!?

I onda neko bubne "potpuna obitelj je najveći hendikep" ajme ajme ajme! za :cry:

tata! Lovorka je mislila na zlostavljanu obitelj kojima bi bilo bolje zivjeti u jednoroditeljskoj nego tako u potpunoj obitelji gdje se supruznici stalno medusobno svadaju i tuku ili ako tko od njih tuce i altretira dijete.....i zeljela je ukazati na to da danas ima mnogo takvih obitelji....
i tata, jako jako malo je takvih muskaraca poput tebe, zato ne mozes svih vas generalizirati......jer reci cu ti moj primjer di ja vodim dijete njemu i njegovima zato da dijete zna tko su mu druga strana.....no nema tu nikakve zainteresiranosti...i zato ne mozes generalizirati da se svi osjecaju poput tebe, kao sta ni mi ne mozemo generalizirati da su svi muskarci isti......iako sam ja naisla na nekoga tko nije ok, ne znaci da sad mrzim sav muski rod, dapace suprotno, najbolji prijatelji su mi muskog roda i zato po meni je najveci problem samog foruma roda generaliziranje svega......znate onu....'sto ljudi sto cuda'-ja drzim da je tako

Tata s uskličnikom, po tvom tekstu mogu zaključiti da ti je Bog dao ono što je velikom broju muškaraca oduzeo - emocije. I moj tata spada u tu skupinu. On je bio paćenik u braku (i rastavi).

Ja se osobno slažem sa Lovorkinom tvrdnjom.
Meni je moj tata u vrtićkoj dobi pokušao odgovoriti na upit zašto su rastavljeni. Taj odgovor pamtim i danas: "Ja volim more, tvoja mama voli kopno, ja volim brod, tvoja mama voli auto, ja volim Prvić, tvoja mama voli Šibenik". Usporedo s tim svakodnevno sam gledala dvije situacije u rodbini: 1) mama gađa tatu suđem, on na nju nožem - još su "u braku", oboje alkosi, 2) mama i tata vodili dva odvojena života, jedan spavao u sobi, drugi u dnevnom boravku, komunikacija na nuli, rastavili se kad su klinci otišli na fax

Ja se nadam da neću upasti u tu 1/4 rastavljenih, ali i dalje mislim da je bolje imati dva roditelja na daljinu i s njima imati dobar odnos (prije ili kasnije) nego rat u kući.

Hvala, single što si objasnila tati! što sam napisala. Da, ima previše tužnih, nesretnih obitelji u kojima žive nesretna djeca.

Jednoroditeljstvo nije nešto čemu treba težiti, niti ga uzdizati, nego jednostavno s mirom prihvatiti kada se ono već dogodi.

O tome uopće neću širiti temu jer tko želi razumjeti - razumjet će.

Moja frendica ima ovaj slučaj i ona je djetetu rekla da je tata istraživač i da je neprestano na putovanju po dalekim zemljama. Mali sad ima 9 godina i smatra da je to tako. Ne znam je li to pravi način, ali on se oko toga uopće ne zamara. U našem razredu je svako drugo dijete ili iz prethodnog braka ili iz drugoga braka i djeci je to sasvim normalno.
S3ja, imaš ti dobar razlog za optimizam - taj tvoj tip očito baš nije čist u glavu pa zamisli da ti se zainati oko toga da želi biti što više s djetetom.
I slažem se da si u velikoj prednosti u odnosu na djecu razvedenih roditelja. Samo nemoj poticati dijete da kuca na vrata koja mu se ne će otvoriti jer tako "tatinu" odgovornost prebacuješ na dijete.
Šteta da se ovakve cure ko ti ne sprijatelje na vrijeme s dečkima ko Tata!

Žao mi je Tata! što ne živiš sa svojim djetetom, vjerujem kad kažeš da je to tebi "gore od robije" i doista suosjećam s tobom.
Muškarci su u puno težoj situaciji u slučaju rastave, jer djeca obično žive s majkama. No, to je jednostavno druga tema.
Mi ovdje pišemo o tome kako razgovarati sa sasvim malenim djetetom o tati koji nije prisutan u njegovom životu, kako voditi dijete kroz takvo odrastanje, kako mu pomoći da prihvati situaciju koja je nepromjenjiva. Nije riječ o tome da je naš izbor da namjerno, iz nekog svog hira, uskratimo djetetu oca. Ti si razveden i svojoj si djeci "pravi" tata unatoč tome što ne živiš s njima. Zato mislim da se ova razmatranja ni na koji način ne odnose na tebe. :love:

Quote:

---

Originally Posted by Crvenkapica007

dijete od godinu dana cesto ponavlja dva uzastopna sloga jer je to valjda razvojna faza. Zato se mama kaže mama u svim jezicima. jer to dijete lako i uglavnom prvo izgovori. Slično sa da-da pa-pa ba-ba i ta-ta.

Ne mora bit ni da svaki put zove tatu kad kaže ta-ta. Ma 100% To ti misliš na BM ili BD svaki put kad to čuješ, a dijete se samo razvija (jer po tome je moj mali stalno zvao babu i jako mu je falila :lol: )

Curke glave gore!
tata pa-pa
Pusa :*

---

haha, moram vam ovo ispričati. maleni ne može izgovoriti slovo "k". Tako je koka - tota, kapa je papa, itd. Neki dan nakon što sam došla s posla i odmah otišla na wc, a on odmah zamnom (u fazi je da se zalijepi za mene od trenutka kad se vratim s posla i cijeli vikend), veli on: "MAma tata. Mudi.":)) :lol: Mama piški, velim ja. A on opet: "mama ne tata":)))
Tako da sa sigurnošću mogu reći da u tim trenucima nije "zazivao" tatu;-)

Dragi moji, hvala vam za sve odgovore.
Kao i svaka majka, želim najbolje svom malenom, postupati najbolje što mogu. Osjetila sam nesigurnost u ovoj situaciji i upravo zato otvorila ovu temu. Da mi pomognete svojim iskustvom, idejama... I jeste. Sad mi je malo bistrije i lakše! Ma, ko će ti olakšati nego netko ko te može razumijeti! I pošpotati malo ako je potrebno i dignuti (svaka čast sorciere i crvenkapica:-). U svakodnevnom životu nemam baš s kime razgovarati o svemu ovome!

volim vas :love:

Evo, baš ručam crvića...Nije loš! :mljac:
Hm...dobro se osjećam!
:D

Quote:

---

Originally Posted by s3ja

Evo, baš ručam crvića...Nije loš! :mljac:
Hm...dobro se osjećam!
:D

---

:* :love:

pusa, pusa, pusica :D

joj ne mogu odolit a da ne ispricam...
dakle moj Kokica ima navadu da kad se pokaki pogleda iza sebe, pa ako je jedno malo i jedno veliko go'no on kaže: "Vidi mama ja i ti". Ja na to redovito kažem "Ma nisam ti ja go'no"
I tako jednom on pokaka 3. Dva veća i jedno maleno. "Vidi mama: ja ti i tata" (prava obitelj :lol: )
Ja opet na to "Ma nisam ti ja go'no" a on meni "A ja jesam. I moj tata je go'no"

Skoro sam se upišala u gaće od smija.
Ma nema veze sa pričom samo si me inspirirala sa onim "Mama tata mudi"

Svakako s3ja živila ti meni :mrgreen:
Meni je još začuđujuće da ja nekog znam hrabrit. To mi je staž doša s roditeljstvom :lol:

Off topic, ali Crvenkapice... moram ti reć' da obožavam čitat tvoje pametne, realistične i optimistične postove pune humora i topline :love:.

S3ja situacija s tvojim bivšim sablasno me podsjeća na moj slučaj; da nam klinci nisu tako blizu po mjesecima, zapitala bih se...

Nakon prekida (koji se dogodio u trudnoći) još sam neko vrijeme održavala labav kontakt s ocem mojeg malenog. To se prekinulo riječima: "Ne želim biti vikend-tata", nakon što mu je postalo jasno da se veza neće obnoviti.
Nije upisan kao otac, niti sam pokušavala pravno regulirati situaciju.

Ono što mene brine nisu prve godine. Nisam sigurna koliko daleko ću trebati ići u razgovoru o ocu jer radi se o teškoj i mračnoj osobi. (Čovjek kada je mlad i slobodan zanemaruje neke znakove- mislila sam da je njegov mrak apstraktan, da se nije zaista manifestirao... Nisam čekala da me ozlijedi i zato sam otišla.)
Kako naći mjeru- da dijete od oca ne stvori mit i čežnju, ili ne počne njegov mrak tražiti u sebi.

Namjeravam konzultirati dječje psihologe, a često pogledam kako se razmišlja na ovom forumu.
Vjerujem da će biti dobro. Često se zamislim nad tim putom koji je pred nama i ponekad osjetim tračak tjeskobe, ali optimizam je dominantniji. Sada smo sretni i ne vidim zašto tako ne bi i ostalo.
Čvrsti :love: mamama i tatama ovog pdf-a

Ovako ja postavljam stvari: šta učim djete da je normalno, biti će mu normalno. Ti si ta koja stvaraš famu oko toga. A to je tvoja nesigurnost. Gdje je tata-nema tate. Zašto nema? Jer nemaju svi tatu. Ili mamu. Točka. Dalje je sve uzaludno objašnjavati. Meni se osnovano postavlja pitanje, fali li tata tebi ili malom? Ne može ti faliti nešto što nikada nisi imao. Ja sam odrasla bez oca i majke. Jesu li mi falili? Da, kao romantična iluzija, bez jasne predođbe šta bi to stvarno bilo. On će naravno trebati muški uzor, to može biti tvoj brat, tvoj otac, ili već netko koga će on sam odabrati. Bilo bi bolje da mu ti odabereš, jer on bi mogao odabrati, ne znam, Al Caponea ili slično. A ti draga, nađi dečka. Vikend dečka. Za sebe :lol:

Quote:

---

Originally Posted by marta07

S3ja

Vjerujem da će biti dobro. Često se zamislim nad tim putom koji je pred nama i ponekad osjetim tračak tjeskobe, ali optimizam je dominantniji. Sada smo sretni i ne vidim zašto tako ne bi i ostalo.

---

Marta je baš lijepo i jednostavno opisala kako se vjerojatno osjeća većina nas u ovoj situaciji. Suština pozitivnog pristupa je u zadnjoj rečenici "SADA SMO SRETNI". Trebalo bi, naime, zadržati um u sadašnjem trenutku, uvijek nastojati DANAS učiniti ono što je za dijete SADA najbolje, ne pokušavati rješavati probleme koji su budući, mogući eventualni, očekivani...