Noćni strahovi

Marin se već dugo vremena boji ići spavati. Prije to nije bilo nešto strašno, malo bi se bunio, ja bi ga utješila, poljubila i sve ok. Što je stariji on se više boji. U zadnje vrijeme se budi po noći i kaže da se boji da ga netko ne ukrade i da želi kod nas u krevet. A to je tehnički neizvedivo. Brunin krevetić je spojen s našim, a da spava između nas...mislim da nitko od nas ne bi spavao (prva ja). Stavila bi Marinov krevat kod našu u sobu, ali ne stane. Držimo otvorena vrata, spojene su nam sobe, i to ga malo utješi, ali još uvijek se boji. Prije sam mislila da nas folira, sada sam sigurna da je stvarno strah. Još su se u zadnje vrijeme počeli javljati ružni snovi, plače i sanja, ne mogu ga probuditi. Kako uopće postupiti kod ružnih snova, da ga budim ili da ga samo mazim i čekam da prođe? Kakva su vaša iskustva?

da li se on sjeća tih epizoda kada plače u snu?
plakanje i vrištanje u snu i tvoja nemogućnost da ga u tim trenucima probudiš i utješiš mi se čine kao "night terrors".

Coping with night terrors

izdvajam ovaj dio:

Citiraj:

---

Night Terror or Nightmare?
A night terror is not the same thing as a nightmare. Nightmares occur during the dream phase of sleep known as REM sleep (this stands for Rapid Eye Movement; also known as "dreaming" sleep). The circumstances of the nightmare will frighten the child, who usually will wake up with a vivid memory of a long movie-like dream. Night terrors, on the other hand, occur during a phase of deep non-REM sleep - usually an hour or two after the child goes to bed. During a night terror, which may last anywhere from a few minutes up to an hour, the child is still asleep. Her eyes may be open, but she is not awake. When she does wake up, she'll have absolutely no recollection of the episode other than a sense of fear.

---

ili recimo ovaj sajt Nightmares and Night Terrors in Children

Hvala Lutonjice, pročitala sam, kod njega se radi o "night terror"-u. To mi je nekako draže nego ružan san, ovoga se ni ne sjeća. Ali ipak ostaje pitanje straha kad ide spavati ili se probudi po noći.

ma glavno da vidiš da to nije nešto grozno i neobjašnjivo i da će proći ;)

a što se tiče straha, ja sam ti isto takva bila i ostala. kroz cijelu osnovnu školu sam bježala starcima u krevet po noći, dan danas moram spavati uz svjetlo, bojim se mraka i svačega u mraku... ne mogu si pomoći, ni pamet ni svo znanje svijeta ne mogu protiv te moje iracionalnosti :/

moj stariji sin je imao fazu "night terrors" ali je trajala relativno kratko. Mi smo ga prebacili u obican krevet (200x150??) koji smo ogradili s malim ormarom i kad bi krenuo s nocnim strahovima umjesto da bi se prebacio kod nas u krevet ja bih isla njemu i legla bih snjim dok ne bi zaspao ponovno. Ovo je bilo bolja varijanta za nas jer smo tada i mi imali malo dojence u nasem krevetu. Jest da sam se ja setala cijelu noc - relacija beba cicalica u nasem krevetu - uplasen toddler u drugoj sobi - ali sam ipak nesto i spavala, a s vremenom su mu te epizode dogadjale sve rijedje.

I Vedran je prosao fazu night terror-a, i to dosta zestoku, tamo negdje izmedju 1 i pol i 3 godine je to znalo biti skoro svaku noc. U nekoliko slucajeva je plac i vristanje trajalo po cijeli sat i mi smo bili na kraju sa zivcima.
Nakon selidbe u novi stan "terrori" su se ponovo pojavili, no tek 2-3 puta mjesecno da bi brzo iscezli. NAkon rodjenja male Zrinke, ponovo su se javili "terrori", ovaj put cesce, i jos ih ponekad ima, recimo jednom tjedno i najcesce budu kratki (iako je prosli tjedan plakao u jedan navrat 10-15 minuta).
Kad se to desi mi ga najcesce blago zagrlimo ili mazimo i pokusamo spustiti na krevet (on tad najcesce sjedi). Kad to uspijemo, obicno je kraj.
Cudna stvar, izrazito ga iritira pokrivanje dekom u tim slucajevima i onda obicno najvise vristi.
Naravno, ujutro se nicega ne sjeca.

Malo smo se raspitali uokolo i svi se rekli da se djecu za terrora niposto ne smije buditi, vec samo sto blaze, njeznije i neprimjetnije umiriti i potaknuti na dalje spavanje.

tatek, ja sam čitala da bi možda bilo dobro probuditi dijete prije nego dođe "terror" - to vrijedi kod one djece kod koje se oni javljaju uvijek u isto doba, i onda ga opet nježno uspavati.

I Frano je imao "night terror" i nakn nekog vremena mi smo to definitivno tako definirali. I da, dijete je najbolje skroz probuditi i onda ga staviti ponovno spavati. Problem je taj što je dijete dosta teško probuditi.
NT teror se pojavljivao sve rjeđe i sada se više ne sijećam kada se zadnji put javio.

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

tatek, ja sam čitala da bi možda bilo dobro probuditi dijete prije nego dođe "terror" - to vrijedi kod one djece kod koje se oni javljaju uvijek u isto doba, i onda ga opet nježno uspavati.

---

Vidis, ja sam cuo bas suprotno ...

Cinjenica jest da ga je lakse umiriti kad se probudi (obicno je to bilo nakon cca pola sata placa i vike), no draze mi je ipak bilo umiriti ga brze i bez toga (i cesto je to i uspijevalo).
Inace, taj "terror" se obicno javljao cca 2 sata nakon sto je zaspao i to cesce kad je zaspao u neobicnim okolnostima (npr. u autu na putu kuci).

Izgleda da prolazimo istu fazu ovih dana :/
Zadnjih par tjedana Andrej je, čini se, dosta burno sanjao, jer je često plakao u snu, pričao, nekad se čak i smijao :? ali bi se redovito sam smirivao, ili bi bio dovoljan samo moj glas ili dodir.
Ali zadnjih nekoliko noći vrišti i plače u snu, i nikako ga ne mogu smiriti. Vjerojatno se radi o "night terror"? I što je, na kraju, bolje učiniti - probuditi ga ili ne? Iskreno, vrlo ga je teško smiriti takvog vrištećeg, ali ga je teško i probuditi iz tog stanja, pa ne znam sama što je bolje.
Ne javlja se u isto vrijeme noću, iako ima nekih pravilnosti.
Eh da, zaboravih napomenuti, spava u svom krevetiću koji je do našeg kreveta, i ne želi da ga prebacim k nama u veliki krevet (kad ga podignem često još više vrišti, ili se u tom trenutku probudi i traži da ga vratim u njegov krevet).

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Izgleda da prolazimo istu fazu ovih dana :/
Zadnjih par tjedana Andrej je, čini se, dosta burno sanjao, jer je često plakao u snu, pričao, nekad se čak i smijao :? ali bi se redovito sam smirivao, ili bi bio dovoljan samo moj glas ili dodir.
Ali zadnjih nekoliko noći vrišti i plače u snu, i nikako ga ne mogu smiriti. Vjerojatno se radi o "night terror"? I što je, na kraju, bolje učiniti - probuditi ga ili ne? Iskreno, vrlo ga je teško smiriti takvog vrištećeg, ali ga je teško i probuditi iz tog stanja, pa ne znam sama što je bolje.
Ne javlja se u isto vrijeme noću, iako ima nekih pravilnosti.
Eh da, zaboravih napomenuti, spava u svom krevetiću koji je do našeg kreveta, i ne želi da ga prebacim k nama u veliki krevet (kad ga podignem često još više vrišti, ili se u tom trenutku probudi i traži da ga vratim u njegov krevet).

---

Kazu da je bolje ne buditi.
Ako se sam probudi onda OK, ali da ne treba namjerno sa njim traziti kontakt, i razbudjivati ga na bilo koji nacin (mislim, ne vjerujem da ce se ista desiti ako to napravis, ali da je ovako bolje i ovako kaze savjet)

A kako onda postupiti kad sjedi u krevetu i vrišti?
Ne mogu ni ja spavati dok je on takav uznemiren :/ imam potrebu nekako mu pomoći, a ne znam kako.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

A kako onda postupiti kad sjedi u krevetu i vrišti?
Ne mogu ni ja spavati dok je on takav uznemiren :/ imam potrebu nekako mu pomoći, a ne znam kako.

---

Poznat mi je taj osjecaj.
Vedran se u takvim situacijama ipak dao nositi pa mi je onda vristao i jecao batrgajuci se na ramenu, to je obicno trajalo 15-30 minuta, mada je bilo i slucajeva od po sat vremena i malo vise. Dugo je to trajalo i cesto je bilo, jedno vrijeme po 4-5 puta tjedno, a proslo je tamo negdje sa oko 3-3,5 godine.

Zrinka je imala 2-3 takva ispada i nije se dala nositi nego nas gurala rukama i nogama od sebe pa smo mogli samo cekati da se ispuse.

Znam da je tesko tako samo gledati ... :cry:

Ja sam u oba slucaja pokusavao smiriti situaciju tihim pricanjem ili pjevanjem, mislim da je vise koristilo negoli stetilo.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

A kako onda postupiti kad sjedi u krevetu i vrišti?
Ne mogu ni ja spavati dok je on takav uznemiren :/ imam potrebu nekako mu pomoći, a ne znam kako.

---

Nemoj ga buditi. Vrištanje će prije proći u snu nego kad ga pokušavaš probuditi. Bar je tako bilo kod naših klinaca. Ja sam to stanje zvala "opsjednuti demonom". Jedino nam je pomagalo pustiti muziku pa je svirala do jutra. Ništa te ne košta probati.

Ponekad neki zastrašujući doživljaj toga dana noćnom morom daje sebi oduška, ponekad je to opomena nesvjesnog da dalje ne smije odlagati neki duševni ugrožavajući problem. Ponekad se strašnim snom oživljava strah od poroda tj. opasnost od gušenja zbog neke akutne prijetnje. Ne možemo svoju djecu pošte-djeti od zastrašujućih doživljaja koji se- naknadno odrazuju u duši. Ako se djeca, nekoliko noći uzastopce bude s užasnim plačem onda to nije zanemarljivo. U takvim slučajevima je dobro dijete nazvati imenom, uzeti ga u ruke i kazati: »Ne boj se, majka je tu, svi smo tu. A tebi se opet usnio neki stari san«. Kod ponovnih noćnih mora treba dijete razgovorom držati budnim tako dugo dok se ne oslobodi prijetećeg zbivanja u snu. Ako opet u snu zaviče, onda treba zapitati: »No, što se opet zbilo? Što si sanjao?« Često su djeca još u polusnu u stanju da nešto kažu kao: »Ah, bio je to opet stari traktor, krava, krava, ona je htjela nabosti« ili »Tomas me je gurnuo s brda nadolje« - ili tako nešto.
Nije potrebno dijete noću mučiti zapitkivanjem već ga smiriti i pustiti da spava. Pošto smo tako uhvatili jedan dio sadržaja njegova sna, onda se dijete, većinom, drugog jutra samo sjeti detalja: »Ah taj krokodil, da sad opet znam taj uvijek hoće parogutati Bernija«. U takvim snovima dolazi do izražaja snažna potisnuta agresija spram upravo rođenog brata Bernija, koji mu toliko oduzima majku. Obično zauvijek nestaje tog noćnog vikanja ako se iz toga povuku konsekvence da se starije dijete ne ostavlja po strani i da mu se, dok Berni spava, pruži opet puna pažnja.
Osobito se često »pavor nocturnus« javlja u djece čije su majke suviše posesivne u ljubavi. To su djeca koja u snu doživljavaju da će ih pregaziti lokomotiva, traktor, kamion ili krava. Te nevolje postaju kronične ako majke dijete redovito noću uzimaju k sebi u krevet, a i po danu mu ukazuju udvostručenu pažnju.
Suprotan postupak većinom vodi do uspjeha. Potrebno je dijete navesti na veću samostalnost (ne brutalno, odjednom već oprezno i polako) na više tjelesnog čeličenja, čime će dijete steći utisak da je već jako i sposobno da se brani. Kod snova u kojima dijete biva pregaženo, umjesno je da se dijete po danu natjera na to da se samo izigrava krokodila, bijesnog psa ili pljačkaša. Ako dijete ima priliku da hoda okolo poput ričućeg lava kotrljajućih očiju a da majka pri tom izigrava zaplašenu koja zapomaže onda dijete oduševljeno daje oduška svom užitku oslobađanja i postaje svjesno svoje snage: U predškolsko doba može pomoći igra da se za malog dječaka izradi kruna da ga se okruni carem ili kraljem, a njegovo dostojanstvo može potkrijepiti još i mač (od plastike) i stari kupaći kaput. Ako ga kod takve prilike »moćnici« iz njegove okoline uspiju uvjeriti u svoju apsolutnu podložnost onda će vjerojatno i uspjeti da se dijete oslobodi osjećaja manje vrijednosti.
Neki snovi djece vezani sa strahom često se naslanjaju na motive iz priča. Zato roditelji često zaključuju da priče plaše djecu i da ih ne treba pričati. Većinom je to pogrešan zaključak. Priča je samo »signal« za specijalnu problematiku djeteta koja odjekuje u sadržaju priče. Upravo to je bit priče: one simboličnim slikovitim jezikom izražavaju tipične osnovne probleme ljudskih strahova - tako je npr. u priči »Ivica i Marica« strah od okrutne i suviše posesivne majke, u priči »Sedam jarića« strah od destruktivne naprasitosti oca. Priča »O ribaru i njegovoj ženi« upozorava na goleme zahtjeve, a u priči »Gospođa Holle« na odricanje života. Ako se dijete konfrontira sa sličnim problemima kao što su prikazani u priči onda ih se odgovarajuća pripovijest duboko doimlje. Stoga bi se odjek tih motiva iz priča u mučnim snovima djece svakako morao shvatiti kao upozorenje na sadržajnu problematiku.
S filmovima na televiziji je slična stvar. Ne smije se previdjeti da se dijete može naknadno jako plašiti od pornografskog nasilja. Novija istraživanja su potvrdila da brutalni kriminalni filmovi gledani prije spavanja jako utječu na poteškoće sna. Treba izbjegavati da djeca gledaju filmove koji nisu primjereni njihovom stupnju razumijevanja. Najbolje je djeci uopće ne dopustiti gledanje televizije bez nadzora. Bilanca negativnog djelovanja televizije na djecu je u cijelom svijetu tako zastrašujuća da bi umjesto gledanja televizije trebalo za djecu stvoriti neko konstruktivno zanimanje.

Citirano, pa kome pomogne...

jossy, zanimljivo, odakle je citat?

Inače, noćas nije imao nijednu "epizodu" :D

pročitavši cijeli ovaj post vidim da Frana uredno mogu strpati u gotovo sve obrasce night terrors-a.
Isprva sam pomislila da je manično ovisan o cici, jer prilikom takvih noćnih seansi doziva "cici-cici", no kad sam uvidjela da taj cici-cici ga ne smiri svaki puta , shvatila sam da se ne budi samo radi dojenja nego i radi nocnih strahova. Naš najčešći noćno scenarij glasi: meškoljenje u krevetu, averzija prema pokrivanju, dizanje u sjedeci polozaj, čačkanje po prsticima na nogama, otvorene oči, tupi pogled, gledanje kroz prozor van iz sjedeceg polozaja. Ponekad znam otvorit oci usred noci i vidim da me Fran gleda i "mumlja sebi u bradu" ( ali shvacam da me zapravo "ne vidi").
U zadnjih cca tjedan dana on po noći često izgovara "sama-sama".
Inače je to njegova riječ kad protestira da nešto želi sam napraviti bez mog uplitanja ( sam jede, sam pije vodu, sam šara po papiru itd...) Pokušavam još uvijek dokučiti da li to njegovo dozivanje "sama" po noći ima neko bitno značenje za bolje razumijevanje njegovih noćnih strahova?

mislim da smo mi isto u "night terror" fazi, strah me je...
vristi bez prestanka 20 tak minuta jedno 2h nakon sto zaspe, nista ne pomaze kao utjeha, odjednom se smiri i ne zeli pricati o tome

Imam 5-mjesečnu bebu koja je do prije 7 dana bila primjer mirne bebe: zaspala bi navečer u 23 i tako do 7 ujutro, bez ikakvih problema.
Otprije 7 dana budi se noću iznenada, uz jaki plač i preznojavanje, ukipi nožice ili njima šutira, a sve se to događa zatvorenih očiju - znači spava. Nekad je dovoljno da je uzmem u ruke i malo nosim, a nekad se umiri tek na cici.
Sve sam probala, i previti je, i sasvim presvući, i upaliti radio, i svjetlo; pipam zubiće, ne niču...
Ne znam uopće je li moguće da ima noćni strah s tek 5 mjeseci???