Ajd da ovo stavim kao posebnu temu ...
Prošle godine smo bili na kampiranju kdo dabarskih kukova na Srednjem Velebitu (izvještaj pročitajte na http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...=asc&start=100, fotke su na http://public.fotki.com/vanja7/izlet...kiza-i-badanj/ ), a protekli vikend smo bili dva dana na granici Srednjeg i Sjevernog velebita, spavali smo u domu na Mrkvištu, a posjetili vrhove Javornik, Kita i zečjak (1622 m) - evo opisa!
Fotke su na http://picasaweb.google.hr/vanja1903/VelebitSvibanj2008 !
=================
Dakle, prošloga lipnja smo sa još jednom nam prijateljskom obitelji kampirali na Srednjem Velebitu (kod Oštarija) i ove godine smo željeli priču ponoviti (kampirati na istome mjestu), ali u proširenom izdanju (sa više naših prijatelja i sa novim odredištima za izlete). Skupilo se čak 6 zainteresiranih obitelji, kupovali su se šatori i vreće za spavanje, klinci veselili novoj avanturi ... no, priroda je bila neumoljiva i poslala nam je za prve praznične dane kišovito vrijeme i, na žalost sviju, kampiranje smo morali otkazati.
No, za vikend se vrijeme popravilo i na brzaka sam složio jedan kraći izlet na koji su uz nas došle još dvije obitelji s klincima. Cilj je bilo područje na kojem se dodiruju Sjeverni i Srednji Velebit, tik uz granicu nacionalnog parka, a spavanje sam organizirao u planinarskom domu na Mrkvištu.
I, stigla je i subota, 24.05.2008., krenuli smo iz Zagreba malo nakon 8 sati, iza 09:30 smo već silazili s autoputa kod Otočca, u 10h smo bili u Krasnome (pauza za kupovinu poznatog Krasnarskog sira!), a nakon još pola sata vožnje smo bili kod doma - dakle, svega 2 i pol sata vožnje od Zagreba! Što se vožnje tiče, cesta od silaska sa autoputa preko Švice za Krasno je dosadna i naporna. Puno je neugodnih zavoja, povremeno je cesta i uska, a trenutno se između Kutereva i Krasnoga proširuje najuži dio ceste tako da i radovi pomalo ometaju vožnju (no, cesta je prohodna uz opreznu vožnju). Nastavak, cesta od Krasnoga pored Begovače do Mrkvišta i dalje do Štirovače je puno ugodnija za vožnju jer je manje prometa i zavoji su blaži, no cesta je uska pa treba paziti na dolazeća vozila (to mogu biti i šumarski kamioni koji izvlače trupce i koji jure bez puno obzira za druge učesnike u prometu!), a tih 24 km su i dosta monotoni jer se uglavnom vozi kroz jednoličnu gustu šumu. No, cesta je asfaltirana i u dobrome stanju tako da i tih pola sata ipak nekako prođe.
Što se pak doma tiče, njemu treba posvetiti posebno poglavlje. Planinarski domovi u recimo Sloveniji ili Austriji su pretežno objekti koji dosta liče pansionima ili ugostiteljskim objektima, često čak uz komfor tipa centralnog grijanja u sobama, tuša na hodniku, nekoliko jela na meniju itd. Kod nas je sve to na primitivnijoj razini, a pogotovo u divljini kao što je Velebit, gdje o domovima brinu planinarska društva bez mnogo financijskih sredstava i gdje posjetioci nisu česti. Stoga su ovdje domovi ponajprije da posjetiocu pruže krov nad glavom, kakav takav krevet, peć koja dobro grije i, na Velebitu najvažnije, vodu. Dom na Mrkvištu (1276 m) nije iznimka - do prije tri godine to je bila šumarska baraka, građena je prije 40-tak godina od montažnih elemenata koje je već pomalo nagrizao zub vremena i vlaga. No, kreveti su solidni, deke dosta čiste i suhe, peć gori sve u 16 tako da su glavne stvari na mjestu. Pitke vode, na žalost, nema nego ju domari dovoze sa izvora 4 km dalje u Štirovači, a za kuhanje i pranje koriste kišnicu iz cisterne. Naravno, isto tako tipično za Velebit, nema ni struje, tako da caruju svijeće i baklje, a poljski WC se nalazi u kućici ispod stabala preko puta doma.
I tako, mi stigosmo do doma, javili smo se simpatičnom domaru Štefu iz Senja (inače je rodom iz Donje Zeline), raspakirali se i zauzeli krevete, veći klinci su se navalili igrati na krevetima na kat i zavlačiti se u vreće za spavanje, dok su manji jurcali uokolo. Ručali smo na klupama ispred doma, no dosta jak prohladan južni vjetar nas je rashladio pa smo odlučili otići na malo dulju šetnju, na obližnji vrh Javornik (1507 m). Vrh nije nimalo impozantan u uobičajenom smislu (pogled i slično), no ima dva detalja koji ga ističu: lijep vidik na dolinu Štirovače sa čistine pred posljednju trećinu uspona (pola sata od doma, 15 minuta prije vrha) te praktički monokulturu medvjeđeg luka na sjeverozapadnoj padini po kojoj vodi markirana staza. Sve je obraslo njime! Sa samog vrha obraslog bukvom, javorom i - pogađate - lukom ima tek malo pogleda (malo više ako se uspnete na koju kvrgavu bukvu), no mi smo se dobro zabavili pentranjem po tim bukvama (klinci su prednjačili, ali smo se pridružili i mi veliki), a dobro nam je došao i odmor na suncu u zavjetrini.
Kad nam je dojadilo sunčanje spustili smo se do doma za ciglih 20-tak minuta, ponovo nešto malo pojeli te se zaputili na još jedan kraći izlet - autima do Alana, lokacije na mjestu gdje se primorska padina Velebita prelama na centralnu visoravan. Do tog mjesta ima od Mrkvišta 8 km makadamske ceste koja je mjestimično u vrlo dobrom stanju, no mjestimice i u dosta lošem. Provozna je običnim autom uz opreznu vožnju, no svi očekuju asfaltiranje koje je najavljeno već prije 2-3 godine, no još nije ostvareno (s primorske strane cesta je asfaltirana cijelim putem, od Jablanca do samog Alana). Sa Alana i okolice je vrlo lijepi pogled na more, od Krka, Cresa, Lošinja, preko Paga pa do zadarskih otoka, a greben vrha Buljme koji je lako dostupan sa Premužićeve staze daje mogućnost uživanja u pogledu uz sjedenje na travi ili skakanje po kamenim gromadama čime se mogu zabaviti i klinci jer nisu opasne.
Nakon uživanja u pogledu (i neuživanja u hladnom vjetru) vratili smo se do doma i podijelili poslove, jedna ekipa je bila zadužena za paljenje vatre na ognjištu ispred kuće i pripremu jegera i štapova za pečenje, dok je druga navalila na kuhanje špageta koje smo donijeli sa sobom. Klope je, pogađate, bilo napretek - klinci su preferirali kobase i zabavu oko vatre, tako da su i Vedran i dvije Ane bili neodvojivi od ognjišta, a i manji klinci su se stalno motali uokolo. Jest da su ih malo pekle oči i nasmrdili su se po dimu, ali, hej, ovakva prilika se ne pruža svaki dan!
I, s padom mraka došlo je vrijeme i za spavanje, hladna spavaonica baš nije doprinosila ugodnosti, no umotali smo se u svoje krpe, potrpali stvari na grijanje u vreće za spavanje i tako smo ipak dočekali jutro uz nešto sna.
Jutro nas je dočekalo dosta svježe, no i pretežno vedro. Domar nam je skuhao čaj što ga "lokalci" prave od vrijeska iz šume i bio je izvanrednoga okusa, a mi smo prostrli naše namaze i razmaze i nareske i opet se dobro najeli. Sveukupno buđenje, doručkovanje, pakiranje i plaćanje noćenja (35 kn za članove planinarskih društava, 50 kn za ostale) je potrajalo dosta dugo tako da smo na kraju krenuli iz doma tek nešto iza 10h. Ponovo nas je čekalo nešto vožnje cestom prema Alanu, sve do prijevoja V. Alan (1414 m). Kod prijevoja smo još vidjeli i ostatke zime, hrpe snijega uz koje su rasli šafrani - snježni zapusi se na ovom mjestu obično probijaju tek sredinom svibnja, a ja sam jednom u blizini doživio i svježi snijeg na samom kraju svibnja.
Sa prijevoja smo krenuli stazom prema vrhu Kita (1573 m, oko sat i četvrt hoda). Uspon nije strm, prvo ide kroz šumu, zatim preko lijepih livada s pogledima da bi staza potom ušla u fantastičnu šumu kvrgavih bukava (kao da će iza svake izaći neko čudovište!) i izašla na padinu prema vrhu koji me je oduševio! To je travnata glavica sa fantastičnim pogledom na kontinentalnu stranu Velebita, a posebice na bliske duboke udoline Bilenskog padeža te udaljene vrhove Južnog velebita i bosanskih planina. Na vrhu smo se povukli u zavjetrinu (na samom vrhu je dosta puhalo, no samo nekoliko metara niže je vladala ugodna toplina i moglo se sjediti u kratkim rukavima) i guštali.
Nakon oduže pauze smo nastavili stazom po grebenu prema Zečaku (1622 m), najvišem vrhu na našem putu. Nakon početne uživancije i hoda između kvrgavih stabala (klinci su se morali uspeti na svako!) staza je postala osjetno teža i iziskivala je dosta klasičnog velebitskog pentranja između kamenja, klekovine bora, grmlja, korijenja ... ništa stvarno opasno, ali svejedno naporno, pogotovo za one manje iskusne. Veći klinci su uživali u pentranju i skakanju po kamenju, ni manji se nisu puno bunili, no napredovanje grupe se svejedno dosta usporilo te smo tek nakon više od sat vremena hoda po takvom nezgodnom terenu stigli ponovo na lakše travnate padine te se usponom uz veliku travnatu ponikvu popeli na vrh Zečaka (ukupno sat i tričetvrt hoda od Kite). Pogled sa vrha je bio još opsežniji i orijentiran prije svega na more i otoke ... no, i vjetar je bio osjetno snažniji. Ali, iako se na primorskoj padini teško dalo izdržati i sa dva pulovera, tek deset metara dalje, s druge strane grebena, mogli smo opet sjediti u zavjetrini u kratkim rukavima i gablati u miru.
Pauza je opet bila poduža, bilo je lijepo sjediti tako na vrhu i uživati u pogledu, ostali smo tako skoro sat vremena, no trebalo je još stići i do Zagreba, po mogućnosti preduhitrivši očekivanu gužvu na autoputu. Spustili smo se lakšim putem do cilja prethodnog dana, Buljme, a tamo smo se podijelili u dvije grupe. Jedna obitelj kojoj se više žurilo je krenula nazad cestom, lakšim, ali i manje zanimljivim putem, dok smo mi ostali krenuli dijagonalno preko Mireva, dugačke travnate udoline koja je nekoć vrvila ovcama i kravama, a sada samuje uz tek ljeti pokojeg starca ili vikendaša u obnovljenim kućicama. No, cvijeće ne manjka kao i na svim drugim livadama - encijana ima na milione, alspkih jaglaca isto tako, česte su i orhideje, a našli smo i nešto narcisa (uz sve ostalo cvijeće) tako da je ugođaj bio potpun.
Kad smo se približili autu slikali smo se još jednom uz ostatke snijega uz cestu, raspremili stvari, udahnuli još malo svježeg zraka i krenuli nazad. Klinci su zaspali vrlo brzo - Zrinka je sama prehodala 80% puta, Vedran je cijelo vrijeme jurio uokolo i predvodio kolonu ... u tome je donekle i pretjeravao, jer su i drugi htjeli biti na čelu, no on nije dozvoljavao ... no, dobro se snašao u ulozi predvodnika i tek je rijetko promašio markacije. Istovremeno su se cure dio vremena zabavljale međusobno, a dio vremena sa Vedranom tako da je ipak bilo i zajedničke zabave, pogotovo tokom valjanja u vrećama za spavanje, paljenja vatre i pečenja kobasica te pentranja po drveću. Ukratko, iako su se tu i tamo požalili na hodanje, "Koliko još?", klinci su jako dobro izdržali tih cca 4 i pol sata netto hoda odnosno 7 sati na izletu.
I za kraj, od velike gužve na cesti nismo puno vidjeli - tek 10 minuta čekanja ispred tunela Kapela i 15 minuta čekanja na cestarini u Lučkome. Po povratku kući, za sumraka, bili smo već dosta umorni, no vrijedilo je - na Velebitu sam uvijek rado gost.
