Evo još jedne duge priče pa tko ima vremena... :)
Te noći oko 3 h osjetila sam nešto kao kontrakcije u trbuhu. Otišla sam u kupaonu, kao i više puta prethodnog dana i te noći misleći da možda samo moram na zahod. No, poslije nisam zaspala nego sam čekala da vidim da li ću i sad dok sam budna opet osjetiti to lagano grčenje u utrobi. Uzela sam mobitel i u mraku čekala razvoj situacije. Sve u svemu za 10 minuta opet grčenje pa za 10 minuta još jedno. Tad sam se priljubila uz MM-a u krevetu i još onako pospanom mu rekla da imam trudove i da bi valjda trebali krenuti prema rodilištu. Kako nam je do tamo trebalo sat vremena, dogovor je bio da krećemo odmah pa da ćemo po Rijeci još šetati, ako se sve smiri ili ako mi se ne bude dalo ići u rodilište. Negdje oko 4.30 h smo krenuli. Trudovi su bili lagani, a razmaci su varirali između 5 i 7 minuta.
U Rijeku smo stigli oko 5.30 h, no malo smo još šetali pa popunjavali papirologiju kod sestre na porti rodilišta te sam na prvom pregledu bila oko 7 h. Doktor me pregledao i ustanovio da sam otvorena 3 cm. Porod je definitivno krenuo, voda je prozirna i sestri je rekao da me pripremi za predrađaonu. Dali su mi da potpišem suglasnost sa svim eventualnim medicinskim intervencijama, što nisam htjela učiniti. U za to namijenjenu rubriku sam upisala da odbijam drip i epiziotomiju. To im nije bilo nimalo drago i pričali su kako oni to tako i tako ne rade bez veze, no ja sam mirno odgovorila da ako dođe do potrebe za tim da želim prije o tome biti obaviještena i da želim da se zna da u principu ne pristajem. Predala sam im i plan poroda uz sve potrebne nalaze za porod u vodi. MM-u su rekli da je sad bar 2 h slobodan, a mene je sestra otišla obrijati i dati mi klistir. Ovaj put mi je klistir bio užas, jer sam zbog prirodnog čišćenja prošlog dana dobila hemoroide, koji su se uslijed ovih novih napinjanja još pogoršali. No, preživjela sam i uskoro sam se našla u predrađaoni s još dvije žene.
Primijetila sam kako su mirne i tihe u svojim krevetima. Uskoro sam saznala da one čekaju da se oslobodi krevet na patologiji trudnoće i da nisu u trudovima. Tad mi je bilo jasnije kako mogu tako smireno gledati TV i izgledati kao da trudove ni nemaju :) . U predrađaoni sam obavila jedan polusatni CTG pa su me oko 9 h odveli ponovo na pregled. Pregledao me doktor Ž. On je rekao da kad bi mi sad probušio vodenjak da bih rodila za 2 h i da bih do 12 h bila gotova. A s obzirom na činjenicu da ja to ne želim, da će porod trajati i trajati. Pa se razvezao o tome kako moram misliti i na dijete, kako prirodni porodi znaju trajati i 18 h, kako su žena na porodima kod kuće umirale... Sve u svemu na kraju je rekao da mi neće prokinuti vodenjak kad ja to ne želim i da ako uživam ovako, neka mi bude. Ja sam bila super cool i rekla sam u šali da ću ga možda još i zvati u pomoć, no da za sad uživam i neka ništa ne brine. Pitala sam ga koliko sam otvorena, na što je samo rekao da se otvaram puževim korakom. Dok sam izlazila, čula sam kako je rekao sestri: “...6 cm“. Uvjerena sam da se to na mene odnosilo i ja to nikako ne bih nazvala puževim korakom, jer trudovi mi nisu predstavljali nikakav problem, a već sam bila na 6 cm. Sve u svemu vratila sam se u predrađaonu i dalje sigurna u sebe i dobila sam loptu da malo hopšem. Hopsala sam, šetala se, namještala se da mi trudovi budu što lakši. I dalje sam disala trbušno i duboko. Bila sam presretna kad je cimerica stišala televizor pa sam se bolje mogla koncentrirati. Nakon 2 h tih potpuno podnošljivih i meni dragih trudova sestra me je pitala da li me smije staviti 15 minuta na CTG. Pristala sam i dogovorile smo se da neću dugo jer mi se tako trudovi prorijede, a i bolniji su. Nakon 10ak minuta ležanja na boku i nešto ozbiljnijih trudova osjetila sam kao da me bebač svom snagom opalio iznutra u trbuh i voda je počela curiti. Vodenjak je otišao, a trudovi su se opako pojačali. Bilo je oko 11 h. Čim je sestra došla obavijestila sam ju o novostima i ona je rekla da kreću pripremati kadu i da idu zvati muža. Na krevetu sam odradila još dva tri da jaka truda i onda sam u pauzi između dva truda odjurila u sobu s kadom, jer mi je hodanje postalo nemoguća misija za vrijeme kontrakcija.
U sobi s kadom sam čula kako sestre pričaju da se nadaju da će stići napuniti kadu i pitale su da li muž stiže. Sestru sam pitala da li ima još puno do tiskanja, na što je ona sa smiješkom rekla da nema. Drago mi je bilo da je finiš blizu i to mi je davalo snagu. Opet me pregledao onaj nesimpatični doktor i čak ni sad nije imao riječi ohrabrenja već je rekao „Vidim da će to ići jako teško“. To je rekao, jer je želio da se u položaju na leđima za vrijeme truda opustim i raširim skroz noge. S obzirom na to da uopće nisam vidjela svrhu togzahtjeva, jer me već bio pregledao i samo sam željela u kadu što prije, prilično sam bila nespremna na suradnju s njim. On je zaključio da ću sigurno imati problema s izgonom, no ni to me uopće nije pogodilo. Željela sam da što prije ode, što je srećom i učinio. Sve u svemu, dahtala sam intezivno kad bi trud došao. Između trudova sam uživala u super osjećaju potpune neboli. Onda je došao i moj mužek i kada je napokon bila spremna. U kadi sam odradila manje od 10 trudova i već (napokon :) ) je bilo vrijeme za tiskanje. Dok još nisam trebala tiskati stala sam se tako da sam se digla u klečeći položaj uz rub kade i rukama sam se naslonila tako da sam do pola bila izvan vode. Sestre su se bojale da mi je hladno, no nije mi bilo. To mi je bio daleko najbolji položaj i točno sam osjećala bebu kako si krči put prema dole. Čak i između trudova sam znala osjećati i dalje njenu glavicu kako pritišće. Da sam kojim slučajem bila puštena raditi što želim, mislim da bih u tom položaju i istisnula bebu van. No, sestre su rekle da se legnem nazad, muž me primio ispod ruku i sestra Bruna mi je objasnila kako tiskati. Prvi trud je prošao bez uspjeha, jer sam krivo tiskala, no već sa slijedećim mi je išlo skroz dobro. U jednom trenu kad je glavica već bila na pola vani, sestra je tražila da samo dišem i ne tiskam više. To je bio prilično naporan i bolan dio, no nije dugo trajao. Pri idućem trudu, izašla je glavica. Sestra je potom zarotirala malo tijelo i moj Viktorček mi je u 12.07 (ha, ha i bez prokidanja vodenjaka bila sm gotova u 12 h :P ) h bio u krilu. Kasnije smo saznali da je pri toj rotaciji puknula ključna kost (sestra je pri izlasku ramena komentirala kako je prvo izašlo krivo rame-štogod to značilo). No već na pregledu za tri tjedna kost je zarasla i Vik srećom nema nikakvih problema.
Kad sam ga primila činio mi se tako malen i zgužvan. Cijeli je bio prekrasno mekan i prekriven verniksom. Imao je bjelkasto sivu boju i dosta tamne kosice. Onaj nesimpatični doktor je prije poroda pri pregledu plodne vode dva puta rekao da mi je dijete ćelavo, a ja sam nekako bila sretna da je čupav kao što je bio i njegov stariji braco. Mazila sam to malo mekano tijelo, a on je počeo plakati. Pupčanu vrpcu nisu odmah rezali kako smo se dogovorili sa sestrom. MM-a su zvali da ju prereže, ali on si je prvo trebao malo „oživiti“ ruke, kojima me je jadan pridržavao da ne potonem u bazen :lol: . Sestra je onda očistila Viktora, izvagala ga i izmjerila (3760g, 49 cm, OG 36, APGAR 10/10), a ja sam prebačena na stol gdje sam za 15ak minuta porodila posteljicu bez većih problema. Tata je nosio i umirio svog drugog sinčeka dok su mene pregledavali. Ustanovili su da ni ovaj put nisam uopće pukla i ja sam bila presretna. Tad su mi dali Viktora na prvi podoj. Malac nije imao nikakvih dilema kako se to radi i odmah je počeo vuči kao veliki. Prije nego su me odvezli na odjel babinjača dobila sam bocu infuzije, jer sam nakon poroda dosta krvarila.
I još za kraj želim napisati kratku usporedbu između svoja dva poroda, koja su mi premda slična (u Rijeci, u kadi, bez rezanja...) ipak bila različita.
U prvom porodu su me komentari doktora i sestara puno više tangirali i spominjanje dripa u prvom porodu me npr. ozbiljno uzrujalo. Ovaj put sam sve zločeste komentare sa smiješkom odradila i mislila sam si: “koji bezveznjak je taj doktor, ma nema on pojma :P “
U prvom porodu uopće nisam imala ovako jake trudove kao što sam ih sad imala zadnjih sat vremena. Sad mi je jasno zašto su mi sestre htjele dati drip prvi put. Mislile su jadne da nikad neću roditi kad uopće nisam došla do faze pravih udarničkih trudova i jakog nagona za tiskanjem. No, bile su u krivu i uopće ne žalim što mi umjetno nisu potaknuli ove jake trudove. Sad nakon što i ja imam iskustvo pravih tranzicijskih trudova, mogu samo reći da žalim i da se divim svim ženama koje su morale u položaju na leđima odraditi možda i nekoliko sati takvih jakih trudova. (pogotovo ako je još i drip bio u igri)
Pri drugom porodu mi je kada više značila, jer sam osjetila znatno olakšanje kod zauzimanja čućećeg i klečećeg položaja te zbog topline vode. Do sad nisam mogla tako dobro usporediti, no sad znam da je razlika ogromna.
U oba poroda mi uopće nije bilo teško odraditi trudove otvaranja. Premda ih je mnogo i traju dosta dugo, generalno uživam u njihovom prodisavanju i zamišljanju kako se grlić otvara i kako je beba sve bliže.
Drugi porod mi je bio intezivniji, no generalno sam se manje umorila, jer je bio nekako kraći, a i zadnjih 45 minuta nije bilo tako teško jer sam znala da neće trajati vječno i da je bebač uskoro tu.
Razlika između dvaju poroda je bila i u tome što je ovaj put MM došao na sam kraj pa sam sigurna da mu se sve činilo dosta dramatičnije. Prošli put je bio sa mnom i dok sam hopsala i polako se otvarala pa se stigao „pripremiti“ i nije došao samo na završno dahtanje i tiskanje. Puno mi znači što je oba puta bio sa mnom, ali nisam nesretna što sam predrađaonu sama odradila. Tako i tako je to moj posao bio i nitko mi nije bio potreban.
Oba puta je moj oporavak bio jednako brz. Sjedenje, hodanje, nošenje ne predstavlja mi nikakav problem i mogla sam se u potpunosti posvetiti bebicama bez da trpim dodatne bolove uzrokovane porodom.
