Htjela bih jednu pričicu podijeliti s vama. Ne znam kamo da je stavim, pa budući da "službeno" spadamo u ovaj podforum, evo je tu:
Marelica
Danas prvi puta u životu jedeš marelicu. Kupujemo u malom dućanu na uglu, vidiš kako stavljam voće u vrećicu i kažeš: "To!".
Zamolim prodavačicu da ti opere jednu. Uzimaš je u ruku, oprezno, pažljivo proučavajući malu, mekanu, narančastu lopticu u svojim rukama. Najprije je lagano zgnječiš, onda zagrizeš i iskriviš lice jer je malo kisela. Ali ipak ti se sviđa, jedeš je polako, komadić po komadić, puštaš me da izvadim košticu, i onda grickaš sve dok zadnji komad ne završi u trbuščiću. Usput pregledavaš dućan, ormare sa sokovima, kašete i kutije.
Nisi ni svjesna koliko si slatka, dok stojiš nasred dućana, s marelicom u rukama, i jedeš je oprezno i znatiželjno. Baš si kao mala hodajuća reklama za voće i za zdravu prehranu, s plavom kovrčavom kosicom i velikim plavim očima, promatraš svoju marelicu, ljude i stvari oko sebe.
Tvoj svijet je kao marelica. Nov i mek, mirisan, zanimljiv i slatko kiselkast. Svaki zalogaj je uzbuđenje i razlog za smijeh. Tvoj svijet je sadržan u jednom jedinom trenutku - vrijeme se ne mjeri u satima, danima i godinama. Vrijeme se mjeri jednim jedenjem marelice, s ljepljivim prstićima punim narančastog soka.
Učiš me gledati kroz tvoje oči, slušati tvojim ušima. Veseliti se trenutku i uživati u njemu.
Vraćali smo se iz kupovine, mi, odrasli, zadihani i s vrećicama u rukama. Kasnili smo, nosili smo vrećice, gurali kolica, nosili tebe. Žurili smo u nekom našem smjeru, kao što odrasli uvijek misle da moraju. A ti si čula muziku iz jednog dućana i htjela si da te spustim dolje. Svidio ti se ritam, ignorirala si našu žurbu, i naš smjer. Stala si nasred ulice i počela plesati, samo zato jer ti se svidjela muzika koju si čula.
Učim uživati u trenutku. Ovom, malom, beskrajnom trenutku u kojemu ti jedeš marelicu, a ja trpam trešnje i kupus u vrećice. Vani je početak ljeta, prve sezonske gužve. Prolaze autobusi, ljudi putuju nekamo, automobili se zaustavljaju na brzinu - zbog dućana i benzinske stanice. Ti ne žuriš, stojiš na sredini, s rukama umrljanim sokom od marelice i s dvije čvoruge na čelu - zarađenima u nekoj igri u vrtiću ili na dvorištu. I u bijelim sandalicama i suknjici na cvjetiće - onoj koju sam sašila na brzinu, i kojoj je jedna strana je malo dulja od druge - ali ipak svi koji su te vidjeli u njoj kažu da si preslatka. Stvari ne moraju biti savršene da bi bile prekrasne.
Upravo otkrivaš nešto novo. Prvi puta u životu jedeš marelicu. O ovom trenutku tvoj svijet postaje malo veći - veći za baš tu okruglu, narančastu marelicu.
Gledam kroz tvoje oči i moj svijet postaje okrugao i narančast, slatko kiselkast, uzbudljiv i prekrasan. I svakim trenutkom sve veći. Moj svijet je star osamnaest mjeseci i beskonačno je velik. Moj svijet, gledan kroz tvoje oči, je jednostavno savršen.
