Najprije lijepi pozdrav svima. Iako sam se tek učlanila, već jako dugo pratim ovaj portal i na njemu nalazim odgovore na sve što me zanima. Mama sam 11,5-mjesečnog dječačića u kojeg sam totalno zaljubljena. Dojim ga već 11,5 mjeseci i nikad nismo imali problema s dojenjem, hvala Bogu, jako smo uigran tim. Problem je, kao i kod većine dojilja, u mojoj okolini. Najprije su mi zanovijetali što sam ga 6 mjeseci isključivo dojila, ali nije me bilo briga, ja sam radila po svom. U zadnje vrijeme lagano gubim energiju i dosta mi je objašnjavanja i opravdavanja pred ljudima, jer ispada kao da radim nešto loše što ga još uvijek dojim. Kažu mi da mi je prevelik (12, 200 kg, 90 cm), da ga "šopam", čak mi je jedan "prijateljica" natuknula da mu mlijekom prenosim štetne hormone kojih je moj organizam pun i da bih trebala odustati jer je ionako prevelik. A najgori su mi komentari da mi je razmažen, da ću ga pretjerano vezati za sebe (a za koga bi trebao biti vezan, za susjedu?) i da mi nikad neće spavati cijelu noć jer je naviknut na nacicavanje non-stop. Dobila sam savjet da mu kao večernji obrok u kravljem mlijeku rastopim kekse i da će mi onda sigurno spavati cijelu noć, na što sam totalno poludila jer se ne budi zbog gladi, već zbog zubića. I badava ja njima objašnjavam što preporučuje moderna pedijatrija i moja draga pedijatrica, svi me gledaju kao luđakinju. Imam jako puno prijateljica koje su nedavno postale mame, samo je jedna dojila i to do bebinih navršenih 12 mjeseci. Uskoro ću i ja na posao, i ne kažem da mi nije koji put naporno to cjelonoćno nacicavanje, no tješim se da to neće zauvijek trajati, a dobrobit koju će moje dijete imati od toga može trajati cijeli život. No, lagano gubim energiju i ozbiljno razmišljam da na silu prekinem dojenje jer već sumnjam u samu sebe. I zato sam se obratila vama, jer trebam malo ohrabrenja. :love:
