Prvo sam dijete rodila 2000. godine u Petrovoj bolnici, s hrpu intervencija ali, zapravo, bez trauma od poroda jer za bolje ili drugačije nisam niti znala (završena srednja medicinska škola učinila je svoje). Traume su ostale od desetodnevnog boravka u bolnici nakon poroda zbog temperature 37.2 kojoj nisu otkrili uzrok. Bila sam isfrustrirana tretmanom u bolnici, s jedne strane, te osjećajem krivnje prema djetetu s druge, koji je zbog mene boravio nepotrebno u bolnici. Dolaskom kući problemi s dojenjem, B tek s mjesec dana dosiže porođajnu težinu, dojenje vrlo brzo odlazi u zaborav...
Nakon sedam godina druga trudnoća, savrsena kao i prva. Ipak, sada znam i ocekujem puno vise. Želim roditi u Rijeci, na stolčiću.
U prvoj trudnoći svi su se čudili kako to da neću roditi u Rijeci jer sam ja iz Crikvenice, tek sam bila došla u ZG. Sada su se pak svi isčuđavali na moju konstataciju da idem roditi u Rijeku, od mog ginekologa koji je komentirao „Vi se šalite, naravno.“ :shock: , do svih ostalih koji su začuđeno gledali na moju priču o neinterventnom porodu, porodu na stolčiću, rooming in-u. Onda sam se dosjetila i na sve upite odgovarala: „Idem roditi doma, mami“, nevjerojatno, ali na taj argument nitko nije imao primjedbe :mrgreen:
Do 34. tjedna sam trudnoću vodila kod svojeg ginekologa, nakon čega je inzistirao da nastavim voditi trudnoću u klinici u kojoj ću roditi (priče o CTG-u, provjere starosti maternice... :roll: ). Odlučila sam nastaviti s pregledima u Rijeci (od 37. tjedna) kada sam se već odlučila dolje roditi. Odlazila sam svaki tjedan na kontrolu, dr. je pretpostavljao da ću roditi prije termina jer sam se polako počela otvarati...Zbog toga sam postajala sve anksioznija uglavnom zbog puta u Rijeku: kako znati kada treba krenuti (kod prvog poroda sam ostala u bolnici nakon jedne amnioskopije, sama nisam osjećala trudove), MM stalno na putu...Tjedan dana prije termina odlucujem ostati u Rijeci, kod brata. MM i B su se vratili u ZG zbog B škole, prolazi i termin a kod mene se nista ne dogadja. Koliko god sam se osjećala krivom zbog toga što je Borna sam s tatom toliko sam tih nekoliko dana samoće naprosto uživala, rasterećena od svih strahova, odmorila sam se, posvetila sebi i bebici...Opet, proveli smo prekrasan vikend svi zajedno u Crikvenici, proslavili moj rođendan, na termina sam cijeli dan uživala u kafenisanju na plazi, drustvu i bezobrazno dobrom čokoladnom kolaču zvanom „Viagra“ :shock: . Moji se opet vratili u ZG, ja u Rijeku uživati u samoći...
28. 5., 40 + 3, jos jedan redovni pregled u Rijeckoj bolnici zakazan za 14 sati. Od pocekta trudnoce na sve preglede me vozio MM i bio sa mnom, u Rijeci me na zadnje preglede pratila mama, ali, eto, taj dan niti jedan niti drugi nisu mogli biti tu. To jutro mi se cinilo da osjetim nesto ucestalija stezanja, javljala su se svakih deset, petnaest minuta, pa onda sat vremena nista, bezbolno...nista posebno i nista sto bi me zabrinulo. Ipak, u neko sam doba nazvala muza i rekla da spakira sebe i dijete, ukoliko na pregledu ipak ustanove da se nešto ozbiljnije događa. Odmarala, skuhala si rucak, čak nalakirala i nokte sto nisam radila mjesecima, pozvala taxi i krenula u polikliniku. Samo da se priblizim prijemnom salteru čekala sam pola sata (guzva kao niti jednom do sada), onda cekaj jos neko vrijeme da pozovu mog liječnika, dr. u 15, 15 iznenađeno zaključi da sam 7 cm otvorena :shock:
Reko, ne mogu vjerovati, pa ja trudove niti ne osjecam, on objasnjava da su ocito slabi ali vrlo ucinkoviti i dodaje: „Nema cekanja, odmah u radjaonu, prokinuti cemo vodenjak i vi cete roditi za sat ili dva“. :shock: :shock: „A, ne, ne, ja moram cekati muza.“ „Dobro, gdje je muz?“ „U Zagrebu!“ Sada je doktor ostao :shock: :shock: :shock: „Nazovite ga da sada odmah krene ali ne vjerujem da ce stići“...
Dr. me najavio u radjaoni i naglasio da cekam muza iz Zagreba, na putu do radjaone koordiniram muza, prijateljicu koja je dosla pokupiti Bornu, brata koji ne moze u stan jer je kod mene kljuc :lol:
Prijem, u radjaonu dolazim oko 16 sati, 15-20 minuta CTG-a i dogovor da cemo sve polako „jer cekam muza“. Kopa zena po papirima, nailazi i na plan poroda, nije ga niti otvorila uz komentar „koliko smo ih vec vidjeli, svi su isti“; objasnjava kako je vecina toga sto trazimo kod njih standard, dogovaramo se da bih ja htjela porod sa sto je moguce manje intervencija, naravno, do granica u kojima nije ugrozeno dijete.
Dogovaramo se za malo klistira, pristajem jer sam stolicu imala rano ujutro i nista vise...U svemu tome proslo je skoro sat i pol, trudove sam polagano pocela osjecati na pet minuta razmaka. Zatim predradjaona, ctg koji ne pokazuje gotovo nikakve trudove ali sestra kuzi da ih ja ipak ritmicki osjecam , zbog toga ostajem oko 45 min prikopcana a onda hopsanje po lopti...
U medjuvremenu dolazi Mario!
Bio je cijelo vrijeme sa mnom u predradjaoni, sva sreca bili smo sami. Malo pricali, vise sutili dok su me sibali trudovi, bili smo stalno sami, neometani.
U nekoliko navrata dolazi jedan pa drugi dr., dežurni u rađaoni, pregovarati oko prokidanja vodenjaka. Objasnjavaju kako treba prokinuti vodenjak, kako ce se tako ustaliti trudovi...ja na sve kimam glavom, razumijem, vidjeti cemo, ajmo jos malo pricekati. Oni se ne bune, poćakulaju malo s MM o putu, odlaze. Trudovi postaju sve jaci, osjecam ih na minutu, po lopti vise ne mogu skakati pa se povucem na krevet. Razmisljam o tome kako, kvragu, ipak bole! iako nisam dobila drip, bole cudno, iskljucivo u ledjima, kao da mi netko zeli izbiti bubrege. Naprijed, u trbuhu uopce ne osjecam bol. Koliko god bili jaki ipak izmedju svakog truda postoji pauza koja mi lijepo daje priliku odmoriti se, relaksirati, popricati s MM-om. U prvom porodu sam, pod utjecajem dripa, preko dva sata bila u potpunoj agoniji, preplavljena trudovima – i sada sam cekala to isto, i mislila da nista ovo nije ozbiljno dok god se javlja pauza među trudovima. U 7 i 15 dolazi sada opet dr. ponovno mi objasniti zasto treba prokinuti vodenjak, ja u trudu, masem mu da ne mogu govorit, pita me da li imam nagon na tiskanje – ne, nisam ga imala. No, nije proslo par minuta ja gotova – dijete izlazi van!!! Zove Mario sestre, svi se uzmuvali jer ne znaju hocu li uopce stici do boksa i stolcica. Jedan od dr. se malo uzmuvao jer jos nije prokinuo vodenjak :mrgreen: „rekao sam da je to trebalo uciniti na 7 cm. A ne sada, sto cu sada?“, isprica se i prokine ga!
Jedva sam dosetala do boksa, jedva docekala Maria da se obuce u onu robu od 300 kn, na stolcic smo se malo teze namjestili jer je izgon bio u punom jeku, trebalo je nesto vremena da se ustimamo babice i ja. Crna glavica je izasla van u dva truda. Crna glavica??? Nemoguce! Ocekivala sam malu mrsavu plavušicu kakav je bio Borna a dobila bucmastu crnku, tresnjicu :heart: :heart:
Dva sata s mamom i tatom jos u radjaoni, malo ju je nosao tata, bila je na meni dok su me sivali (popucala sam malo, sivanje je bilo vrlo bolno), prvi podoj. Nas troje sami, u polumraku, neometani – predivno. Iako mrzim mobitele, smetalo mi je sto je MM krenuo odmah svima javljati a onda su svi krenuli cestitariti SMS-ovima, cinjenica da sam 20 minuta nakon poroda pricala sa sinom mi je neprocjenjiva :heart: . Nakon dva sata tata odlazi, mene vode u sobu, bebu mi donose oko ponoci. Osim toga bile smo odvojene jedino dok su joj radili dijagnostiku sluha, sve ostalo provodi se u sobi (kupanje, cijepljenje, pregledi) ili mama odlazi s bebom u pedijatrijsku ambulantu.
Mi smo bile u apartmanu, samoća mi je jako odgovarala. Rooming in - predivno i neprocjenjivo iskustvo, iako, moram priznati, u prva 24 sata izrazito naporno. Nakon poroda cijelu noc nisam oka sklopila (spavala sam izmedju pet i šest ujutro), bebica je prespavala noc. A onda, od 10 ujutro do 8 sati slijedece jutro nije prestala plakati, osim ako je dojka u ustima. Nije spavala vise od deset minuta u komadu a ja sam spavala stojecki :( . Navecer sam vec bila ocajna od umora, bilo me strah da ce mi dijete ispasti iz ruku, na dojkama pocele ragade...Sestre su mi objasnjavale da ona ne place od gladi nego zbog grcica i bljuckanja plodne vode, govorile mi da ju dojim svakih sat ili dva, ali tko moze slusati dva sata neprestanog placa. Ako suti dok doji znaci da joj to dojenje nesto znaci, mozda kolostrum pomaze tom izbacivanju, smiruje ju. Skockala sam se, odlucila ju dojiti sto vise mogu, obje smo bile u polusnu dok je dojila...nekako smo progurale tu noc. Isplatilo se definitivno, od tada moje dijete spava i papa bez ikakvih problema, mirna je i zadovoljna bebica , nimalo zahtjevna ili naporna. Noc prespava bez ikakvih problema, probudim ju i podojim oko 11, sama se probudi oko 3,30 ili 4 sata, popapa i nastavi mirno spavati do jutra...
Znam da je puno vas vec imalo ovakva iskustva ali meni je, nakon Petrove od pred sedam godina, u rječkom rodilištu sve bilo fascinantno – od izgleda zahoda kada dobijes klistir (u petrovoj je plivao 5 cm), ljubaznosti ama bas svih s kojima sam dosla u kontakt (objasnjavanje postupaka, upozoravanje na postupke...), tatino povezivanjem s kćerkom, a za sto su mu dali krasnu priliku (u petrovoj su ga izbacili minutu nakon sto sam rodila), boravkom u bolnici nakon poroda...Savrseno sam zadovoljna svojim izborom, hvala svima dolje :heart: .
