Kad smo u travnju poslali molbe za drugo posvojenje, očekivali smo brze odgovore, ali ne tako brze - prvi je poziv stigao za dva dana. Naš se sinak izjasnio da bi radije sestru, ali curica prikladne dobi nije bilo. Pričekali smo kratko, obavili dvije posjete centrima i nekoliko razgovora, i onda se odlučili - za dječaka zbog kojeg su nas prvo zvali.
On je nešto mlađi nego smo prvotno planirali - 7 godina. Procijenili smo da je bolje uvesti u obitelj nekog malog, koji se ne može usporediti po snazi, spretnosti i znanju, nego dječaka koji bi se mogao ubrzo početi nadmetati. I iskreno, htjeli smo si pružiti malo predaha prije nego nas dohvati pubertet sljedećeg djeteta. :P
Tako u našu obitelj ulazi jedan mali mišek. Trebao je biti prvoškolac, ali je doktorica preporučila odgodu upisa zbog adaptacije, pa dobivamo predškolca, čemu se nismo nadali. :)
Stariji nije oduševljen, doživljava ga kao (potencijalno) smetalo. S vremena na vreme nas podsjeti da se ne namjerava puno igrati s njim. Međutim, tolerira mu ponašanje za kakvo bi druge zajedljivo upozoravao i odnosi se prema njemu blago, pa smatramo da smo dobro odlučili. Malac u njega gleda velikim očima i nema sumnje da ćemo imati obožavanog velikog brata.
U međuvremenu smo dovršavali kuću, preselili, imali upis sinka u srednju školu, vodimo postupak promjene roditeljskog posvojenja, pa se i ovo posvajanje oteglo. Ali sad je postupak na samom kraju, za tjedan dana dolazi nam malac za stalno!
:D
