Jerko (03/2001)
U 4 sata u jutro osjetila sam prve trudove. Probudila sam mm-a, rekla mu sto mislim da se dogada – ocito nisam djelovala uvjerljivo jer je ubrzo ponovo zaspao. Digla sam se, otusirala, malo setala stanom. Trudovi su bili umjereno jaki, ne pretjerano bolni (jako mi je godio topli tus). Bila sam uzbudena vise nego bilo sto drugo. Negdje u 6 sati, frekvencija trudova je dosla na skoro 2 minute, pa sam ponovo isla buditi mm-a, ali on me i dalje povrsno dozivljavao (sneno je promrmljao: "Aahaa, kuzim... Predlazem da se jos malo odmorimo, pa da onda o tome popricamo..." :lol: ), sve dok nisam graknula "Ustaj smjesta, moramo u radaonu!!" Na prijemu su utvrdili da sam otvorena 5-6 cm. Usljedila je standardna procedura - klistiranje, brijanje i spajanje na ctg. Da je bilo po mom, sve bih to preskocila, ali ok, toleriram sa smjeskom. Ono sto je izazvalo veci otpor u meni bio je drip, ali na moje zabrinuto propitkivanje zasto, dobila sam objasnjenje: "Da se malo ubrza, de se ne mucite." Ako izuzmem zanemarivu neugodnost zbog klistiranja i brijanja, moje su muke pocele bas s primjenom dripa. Negdje u 7.30 rekli su mi da sam potpuno otvorena i da cu roditi u sljedecih 10ak minuta. Ali, onda se dogodilo nesto neocekivano: zastoj glavice usljed preokretanja usmine na grlicu maternice (tako su mi to objasnili) i zabranjenili su mi da tiskam. Trudila sam se iz petnih zila prodisavati stvarno snazne trudove i savladavati nagon tiskanja. I uspjevala sam. Osim toga, uspjevala sam svladati jos jedan, puno jaci nagon koji me tjerao da promijenim polozaj tijela. Nekoliko sam puta, ipak, to pokusala napraviti (prvo nesvjesno, poslije sakrivajuci se), ali odmah bi me prijekorno vratili u lezeci polozaj na ledima, koji mi je bio nesnosno bolan i jos vise nesnosno neprirodan. Danas sam vise sigurna nego ne da bi promjena polozaja pomogla, ako ne i potpuno uklonila, problem sa zastojem glavice. Tada to nisam znala, samo sam osjecala da u meni sve vristi da se namjestim drugacije. Nakon nekog vremena rekli su mi da cekamo jednog "snaznog doktora" koji ce pomoci da beba izade van. Snazni doktor stigao je tek negdje u 12 (vise od 4 sata provela sam u tom nepodnosljivom polozaju na ledima), nalegao na mene i dijete je u uz nadprirodno tiskanje (zbog kojeg sam kasnije dugo mucila s hemeroidima) izaslo. Apgar 6/7, slomljena kljucna kost, misicna hipertonija. Dobijam ga kratko na prsa i u cijelom svemiru postojimo samo on i ja. Kratki trenutak neprikosnovene srece koja lijeci sve. Odnose ga, povratak u stvarnost. Dok cekam svoj red za sivanje, presretna unatoc svemu, govorim mm-u: "Sad je 12.40., a u 7.30 su mi rekli jos 10 minuta i gotovo." Javlja se primalja za koju nisam ni znala da nas slusa: "Pa kad ste zakazali." "MOOLIM???", u soku. "Pa zakazali ste, tijelo vam je zakazalo." Dolazi jedna stvarno draga doktorica i siva me: "Vama je bilo tesko roditi, ali vjerujte, meni vas je teze sasiti" (12 unutarnjih savova zbog pucanja tkiva + velika epiziotomija). Mislim da sam mogla proci bez tog unutarnjeg pucanja, ili ga barem umanjiti, samo da je izlaz bebe uslijedio kad je trebao uslijediti, a ne s odgodom od 5 sati. Nakon sivanja interesiram se gdje je beba, kad cu je dobiti. Opet se javlja jedna primalja: "Odnjeli su ga na infuziju. Sto niste vidjeli kakav vam je bio – sav nikakav." Dozivljavam sebe kao relativno razumnu osobu, sposobnu da se uhvatim u kostac s raznim emocionalnim izazovima, ali ovakvu okrutnost u tom osjetljivom trenutku dugo nisam prebolila. Nakon svega, nisam cak ni zaspala snom pravednika – tek kasnije sam shvatila da su me nakljukali apaurinom („infuzijom“ :roll: ) umjesto da me utople jer sam se tresla od hladnoce. Treci dan nakon poroda, kad sam pocela propitkivati kad cemo biti (ot)pusteni kuci, sestra se otresla na mene: “Pa ne mislite valjda ne sacekati taj nalaz ultrazvuka mozga”. To je bio nacin na koji sam ja prvi put cula da je mojoj bebi raden ultrazvuk mozga (nalaz je bio uredan).
Htjela bih jos jednom naglasiti da sam u rodiliste dosla s trudovima u frekvenciji od dvije minute, otvorena 5-6 cm, puna pozitivne energije. Osjecala sam da se mogu i mentalno distancirti od mnogih za porod nepovoljnih okolnosti, npr. gomile nepoznatih ljudi koja se prosetavla pored mene dok sam bila izlozena ko' na pladnju, prsta barem 5 razlicitih osoba u mojoj rodnici, dehidracije (mm mi je mokrom gazom vlazio usne i cijedio po koju kap u usta jer mi nisu dozvoljavali da pijem vodu)... Mislim da je drip bio uplitaj koji moje tijelo vise nije bilo sposobno uspjesno kompenzirati. Nemam argument koji bi skepticima mogao biti dovoljno valjan, ali moje je duboko uvjerenje da je rutinski pristup tom porodu (nekriticna primjena dripa) uzrokovao problem koji se pojavio i da je mogao dovesti i do puno gorih posljedica nego sto jest.
U bolnicu sam otisla zdrava i puna optimizma, vratila sam se iz nje potpuno slomljena, psihicki i fizicki. Tri sam mjeseca balansirala izmedu potistenosti i klinicke depresije. Samo su me ogromna podrska mm-a (za kojeg sam jedinog imala osjecaj da razumije razloge moje slomljenosti), odgovornost prema djetetu i znanje da sam mu potrebna zdrava, uspjeli izvuci iz tog akutnog stanja. A kronicne posljedice (u ovoj fazi ljutnja i bijes) jos uvijek povremeno isplivaju na povrsinu...
Tonka (07/2003)
Na drugom porodu, rukama i nogama sam se borila protiv dripa i prokidanja vodenjaka, i u to sam uspjela izbjeci zahvaljujuci samo nekakvom cudnom razumijevanju dezurnog ginekologa (zapravo tek je specijalizirao gin.). Radala sam nocu, pored mene je bila jos jedna rodilja koja je, za razliku od mene, svoje trudove prozivljavala dosta glasno. Cim sam stigla (5 cm otvorena), dezurna je primalja komentirala, kao da se to mene uopce ne tice: „Da je stavim odmah na drip, pa da ih zajedno porodimo?“, nakon cega je uslijedila kratka rasprava i odgadanje odluke do daljnjeg. Kasnije je na na osnovu ovog razgovora zakljucila da moj porod presporo napreduje:
Ona: "Jel imate trudove? "
Ja: "Imam"
Ona: "Pa jel vas boli?"
Ja: "Pa tako, boli..." (ne znajuci sto da odgovorim, jer doista imam srece da mi trudovi nisu bolni, ali kuzim da bi to moglo lose po mene zavrsiti ako priznam...)
Ona: "Ali, ne boli vas kao nju?" (misli na rodilju pored)
Ja: "Stvarno ne znam koliko nju boli..."
I u sljedecem trenutku dovodi ona doktora, noseci u rukama vec otvorenu iglu za prokidanje vodenjaka. Doktor me pregledao i konstatirao da sam se u pola sata otvorila vise od jednog cm i da mu je “zao” busiti... Primalja je kipila od bijesa, ali nije se mogla suprostaviti odluci autoriteta. Zato se bijesa oslobodila pri izgonu - MM kaze da je i njega prenerazilo koliki je rez napravila u trenutku kad je beba vec bila na pola vani. A vjerojatno i pri nasilnom izvlacenju posteljice (vidi nastavak). Pri prijemu u rodiliste namjerno sam spomenula da je prije mjesec dana moj stariji sin imao salmonelozu, te da sam i ja imala blage simptome bolesti, ali da jos cekamo nalaz kliconostva (mislila sam da je korisno da toga budu svjesni). To je bio razloga da mi nisu dali u ruke bebu - punih 6 dana. Na moje ocajnicke zahtjeve, odgovarali bi pitanjem: "Zasto zelite zlo svome djetetu?" I to unatoc privatnih preporuka od strane infektologinje koja je lijecila Jerka - ona je rekla da bi antitijela iz mljeka zapravo pomogla u prevenciji eventualne zaraze bebe!! Htjeli su me smjestiti na odjel infektologiju :shock: , ali nakon sto je odgovorni infektolog odbio primiti zdravu osobu koja je samo potencijalno kliconosa, otpustili su me doma (vec drugi dan) – iz straha da ne donesem „salmonelu u rodiliste“ (argument je bio "Zamislite da to novinari saznaju, osvanuo bi na prvoj stranici clanak Salmonela u Zadarskom rodilistu“. Bebu su zadrzali na promatranju sljedecih 5 dana. Nije bilo nacina da je otpuste na moju odgovornost, jednostavno to nije bila opcija (taj mi je period najbolje ostalo u sjecanju po atmosferi iz nekakvog Kafkinog romana). Taman kad su otpustili Tonku, ja sam se morala vratiti natrag zbog kiretaze - zaostao je dio posteljice. Jedino dobro sto sam iz ove price naucila je da je moguce uspjesno dojiti cak i ako bebu prvi put u ruke dobijes 6 dana nakon poroda.
Relja (03/2005)
U rano sam jutro osjetila lagane, lagane trudove. Odlucili smo da MM ipak ode na posao i ne odvaja se od mobitela. Dala sam djeci dorucak i oko 10 sati otisli smo na Livadu (bio je prekrasan proljetni dan). Dok su Jerko i Tonka trckarali okolo, ja sam cavrljala s jednom tetom cuvalicom koja se tu nasla isto kao i ja. Bila sam ushicena i sve sam oko sebe osjecala 10 puta intenzivnije nego inace. Povremeno bi mi pobjegao osmjeh kad bi naisao malo jaci trud (zena nije kuzila o cemu se radi, to mi je bilo tako nekao neobicno i zabavno). Znala sam da ako se uspijem dovesti u stanje da mi je tijelo dovoljno opusteno, a um otvoren prema trudu (prepustam mu se bez otpora), sve sto osjecam je uzbudenje i ugoda. Sto sam dalje od tog fizicko-duhovnog stanja, to su mi trudovi manje ugodni, a vise bolni (uvijek se zapravo radi o nekakvoj mjesavini s razlicitim omjerima). Na Livadi sam “odradila” jos jedno 2-3 sata laganih trudova. Oko 13 hr dosli su moji roditelji da se pobrinu o J i T, a uskoro je dosao i mm s posla. Iako su J i T bili puni razumijevanja (brizno bi zapitkivali "Mama, jel beba jos/opet kuca da bi izasla?"), bilo mi je to s jedne strane olaksanje jer sam se mogla potpunije koncentrirati na sebe, a to mi je sve vise trebalo. Trudovi su postajali sve jaci i negdje izmedu 12 i 15 sati bila sam barem 10ak puta na WCu (prirodno klistiranje). Kad mi je prosla potreba za ucestalim odlascima na WC, jos sam se jednom otusirala i oko 16 sati krenuli smo prema bolnici. Bio je stvarno lijep dan, a ja sam se osjecala tako posebno da mi niti parkiraliste na kojem sam odlucila ostati do daljnjeg (u neposrednoj blizini bolnice) nije pomutilo osjecaj blazenstva. Trudovi su bivali sve jaci i sve ucestaliji (u prosjeku mozda svake dvije minute, ali razmaci nisu bili pravilni kao u prethodna dva poroda). U jednom trenutku bila sam se zapitala je li pametno sto tu ostajem. Da sam u tom trenutku osjetila strah, odmah bi se uputila u ambulantu. Ali nisam, znala sam da je sve bas kako treba biti. Negdje u 18.30 osjetila sam da ne zelim vise ostajati (nisam znala zasto bas tada, znala sam samo da zelim krenuti). U jednom sam trenutku, gotovo trceci kroz bolnicki hodnik, pomislila da bi me MM mozda mogao ponjeti. U sljedecem mi je trenutku ta ideja bila smijesna. Uhvatila me na trenutak mala panika, ali smirenost se vratila cim sam se sazivjela s mislju da ako se to dogodi tu na hodniku, bit ce to isto porod, i bit ce sve u redu. Istovremeno mi se cinilo mogucim i da ce proci jos dosta vremena dok ne rodim. I to sam isto prihvatila. Prihvatila sam otvorena srca cak i mogucnost da cu zavrsiti kao na prvom porodu. Sve sam prihvacala i jedino sto sam ocekivala bilo je da ce sve biti bas onako kako treba biti. Mozda ti moji mentalni procesi zvuce kao potupuno prepustanje prstu sudbine, ali danas mislim da je to sto sam osjecala bilo slicnije istinskoj slobodi. Kad sam dosla u ambulantu, vremena je preostalo samo toliko da utvrde da sam potpuno spremna za izgon i smjeste me u boks. Bez klistira, bez brijanja, bez CTGa. Primalja je jos upisivala neke podatke kad sam pocela radati. Ne znam joj ime, ali svaku crtu njezina lica nosit cu u srcu do kraja zivota. Bilo je vremena samo za jedan kratki kontakt nasih ociju, ali i to je bilo dovoljno - veza izmedu nas se uspostavila. "Molim vas, nemojte me rezati"; "Necu, ako ne budem morala" (cula sam, ali nisam Cula ovaj dodatak). Relja se gnjezdio na mojim grudima u 18.55, svega 5-10 min nakon sto sam usla u ambulantu. Moja najveca beba (3600g, prvo dvoje je bilo 2800g i 3000g), bez epiziotomije, Apgar 10/10. MM nije prisustvovao njegovom dolasku jer nije bilo vremena da ga spreme. To je jedino bilo izvan plana. Sve ostalo je bilo po planu – jer plan u smislu ocekivanja ovog ili onog NIJE postojao.
Nakon poroda ostavili su me 6-7 (nocnih) sati da lezim na hodniku tocno ispred sobe za novorodencat (nisu imali slobodnu sobu za mene, pitam se jel Zajceva prebukirana samo kad ja radam, ili samo u trecem mjesecu, ili uvijek). Do mene je dopirao konstantan zvuk beba koje vriste (ne mogu to nazvati plakanjem, to je bio nekakav totalno, ne znam - neljudski zvuk... zao mi je sto to moram napisati, ali stvarno ne mogu naci bolji izraz). Nikad u svom zivotu nisam se osjecala tako strasno kao tijekom tih sati. NIKAD. Posebno mi je tesko, naravno, padalo sto je medu tim bebama bila i moja (mljeko se u potocima proljevalo po plahti dok je on mozda tamo vristao...). Misao o Relji (ali i drugim bebicama) s vremenom mi je postala toliko nepodnosljiva da sam jedini izlaz pronasala u tome da ne mislim o tome. U kasnijoj fazi skuzila sam da sam razvila neku vrstu emocionalne hladnoce – valjda kao obrambeni mehanizama, jedini nacina da to deranje podnosim. Nekako sam osjecala da sam zatomila ono najbolje u sebi. Radilo se o svega nekoliko sati, ne znam u sto bih se pretvorila da sam tome izlozena svakodnevno, po vise sati... To mi je iskustvo pruzilo sasvim novo razumijevanje okrutnosti i neljudskosti koju sam na prvom porodu dozivjela od strane nekih primalja – one su same zrtve jednog neprirodnog, nehumanog sustava radanja i brige za novorodencat. Moram ipak primjetiti veliku razliku u tom pogledu izmedu Jerkovog i Reljinog poroda – stvari se ocigledno krecu prema boljem.
Relju sam dobila sljedece jutro i od tad se nismo razdvajali (dozvolili su i mu i nocni boravak kod mene, a onda su nas otpustili...).
Danas na jednoj razini s jednakom zahvalnoscu i ljubavlju gledam na sva tri svoja poroda. Da radam 4. put, znam da bi opet bilo drugacije, na nacin na koji sad ne mogu predvidjeti. Ali, bilo bi dobro. (I bilo bi kod kuce :) )
Ovo je dugacko :oops: – ali radi se o TRI :mrgreen:
