Printable View
U zadnjih par mjeseci oko mene barem 10 cura ostalo trudno. Nije lako, sve su mlađe od mene i kraće u braku od mene. Imam osjećaj da me svi preskaču. Nije mi krivo zbog njih, dapače ne bih nikome poželjela problem kod začeća, nego zbog sebe.
Kako se vi nosite s viješću da je neka vama poznata osoba zatrudnjela?
Isto tako, skrivamo ljubomoru i nadamo se da smo sljedeće na redu! :(
Draga moja
Upravo sam se vratila iz šetnje po gradu, vjeruj mi jedva sam izdržala tu šetnju jer sam srela par svojih poznanica i sve su trudnice. A danas ko da baš iz nekog inata na svakom ćošku grada same trudnice.
Vjeruj mi na kraju sam stavila sunčane naočale da ljudi ne primjete moje suze i tisuću puta sam se upitala Bože zašto?zašto? baš nama.
Nisam ljubomorna na njih, drago mi je zbog svih tih trudnoća ali ja sam u sebi zbog svega neizmjerno tužna, tužna i tužna, i pitam se kada ću ja konačno jednog dana da ponosno pokazujem svoj trbušić i da kažem i ja ću biti MAMA. Možda je danas samo jedan od mojih lošijih dana, nadam se da će proći, ali danas je jednostavno tako.
Draga drži se mora ipak jednog dana i nas posjetiti sreća i donijeti nam malog bebača. :love: :heart: :love: :heart:
svi mi cemo docekati nase bebice ... do tog puta ima naravno i sue i smjeha al bice bar se ja iskreno nadam. bila sam ocajna za moje neuspjesno IVF al moram dalje. drzite se i glavu gore. :bye:
svaki put kad saznam da neka meni bliska osoba je trudna :cry: iz srece jer mi je drago za njih ali jos vise :cry: za nas sto moramo prolaziti ovako trnoviti put i sto ne mozemo da napravimo bebicu iz kucne radnosti :no: stoji mi knedla u grlu, gusi me sve i naravno u isti tren mi prolazi niz glavu da mozda nam nije sudjeno imati bebicu i da necu nikad vidjeti taj famozni +, a jos kad te iste te osobe pitaju " a sta Vi cekate" e onda sam :evil: ali trudim se da se sto prije vratim u normali i da pozitivno razmisljam jer optimizm je pola put do uspjeha :love:
E točno tako kao što rozalija napisa na svakom koraku trudnica,
a kod mene već 5 godina ništa.
rozalija to se i meni desi da nekada plačem i pitam se zašto je baš nas to zakačilo da nemamo djecu :cry:
Mi imamo jos dvadeset i kusur dana pa da svojeg malisana docekamo. Ali se jos jako dobro sjecam kako mi je bilo. Mi smo bili 4 godine zajedno, od cega se dvije nismo bas pazili ali ni zabrinjavali, jednu udarno radili na bebi bez rezultata i jednu provodili po bolnicama na dijagnostikama i predano u kucnoj radinosti.
Sve kolegice na poslu su prakticki ostajale trudne, ono, vladao je pravi baby boom - a ja jedina ne odlazim na bolovanje. Ostale trudne i one frendice kojima djeca nisu ni bila u planu kad smo mi vec pokusavali. Kud god pogledas vidis nekoga s trbuhom. Ne mogu sad reci da sam bila frustrirana jer ipak vjerujes da ces jednom i ti imati bebu ali da su mi na zivce isla ona pitanja "sta vi jos cekate" :evil: i da sam se znala pitati sta smo mi Bogu skrivili da ne mozemo ostati u drugom stanju prirodnim putem nego prolaziti sve to - to je istina. Da mi je ta situacija utjecala na nase odnose u braku, pa i je, stalno je bila neka napetost, mislim da je moj dragi bio pod velikim stresom jer je njemu dijagnoza oligoasthenospermia a kod mene navodno sve radi kao satic.
Sto se tice podnosenja tudjih trudnoca, za sve mi je bilo drago - ali na neke sam bila ljubomorna sto im je brzo poslo za rukom, ponekad sam se i znala isplakati kad bi vidjela da ljudima uspjeva cim im napamet padne a mi nikako a zbog nekih trudnoca sam bila odusevljena. Ponekad mislis da si zbog tih svojih reakcija losa osoba ali ljudi smo, sve su te emocije normalne.
Cure, glavu gore i optimizam u srce...upornosti...sve vas ceka bar jedan mali bebac samo treba naci put do njega. Svima vama veliki :love: podrske!
Uf! :roll: I ja ovako.Citiraj:
diona prvotno napisa
oko mene nema puno trudnica, sve su već rodile :mrgreen: :roll:
svaki mjesec idemo na neke babine, i još nas čeka takvih posjeta, za koje se moram posebno psihički pripremiti
i da, rodile su one koje nisu ni znale svog muža onda kad smo mi počeli raditi na bebi, a kamoli one kojima nije još bilo u planu rađati
naravno osjećam ljubomoru, frustrirana sam i obavezno se isplačem nakon takvog posjeta
da su razumijemo drago mi je zbog njih, ali me uvijek izbaci iz cipela kad neko odluči da radi na bebi i već sljedeći mjesec su trudni
Kad saznam da je neka meni bliska osoba trudna pomislim: Super, sad ću i ja pa će moj bebač imati društvo!
...I tako gledam kako ta djeca rastu, a moja beba nikako da dođe...
Najgore mi je kad nas pitaju šta čekamo :evil: , na to TOTALNO poludim. Nekad kad sam u elementu uzvratim protupitanjem da što oni čekaju sa drugim, trećim...
Prije par mjeseci šogorica je ostala trudna, ja sam to saznala od jedne poznanice na tržnici. Tad mi se zemlja tresla pod nogama i bila sam jako tužna. 4 mjeseca nije bila u stanju da nam to kaže, a sad priča o uzv i mučninama kao da mi to znamo otpočetka :evil: :evil: :evil: .
ja sam u zadnje vrijeme jako osjetljiva po kada cujem vijest o trudnoci. Ne mogu sebi pomoci i to me jako rastuzi. Istovremeno mi je drago, ali i jako me boli zbog naseg problema. Oni koji ne znaju ne smeta mi kad me pitaju kad planiramo jer uvijek se izvlacim na fakultet, ali poludim kad mi sestra od muza koja ima sina 4 godine i zna za svu situaciju pocne pricati kako planira drugo dijete za par mjeseci i sve detalje oko toga ili mi pusti cd sa slikama i klipovima kad joj je sin bio beba. I onda se onako sva raznjezi i prepricava svaki momenat od dojenja do zubica itd. Na takve situacije moram popiti leksauri ili kad nam dodoje i uvijek nam kaze za svaku trudnicu u njenoj blizini i za svaku koja se porodila, kao da nam to radi namjerno. Ali nema veze izdrzacemo mi sve i nek svako nosi svoje breme sa sobom.
Uf.Vrlo mi tesko pada svaka trudnica.I u mom okruzenju su sve same trudnice.Nekad se isplacem,nekad popoijem par casa vina :roll: ...
Mi smo 7 godina u braku i isto toliko icsija...
Nekad se pitam sta smo bili u proslom zivotu?Hocu li ikada ostati trudna i roditi jednu malu bebicu?Moram da budem iskrena polako gubim veru posle toliko postupaka... :cry:
Ne daj se,nisi sama :love: :heart:
Ja neznam sta da kazem na ovu temu.
Nemogu se požaliti da me nesto pogađaju tuđe trudnoće.Jedini put u ovih 6 godina mi je bilo tesko kad nije uspio ICSI tj folikula pobjegla ali na dan kad je trebala biti beta ne prije,malo sam bila :(
kako inače za mene kazu da sam dosta "kamena" pa valjda i u tom području se isto ponašam.
Tip sam da sam prejaka dok se borim ali kad dođem do cilja onda se raspekmezim tako da najavim ;) kad dobijem plus očekujte od mene svakodnevne suze za sve ..i kukanje za kojekakve sitnice.
Jedino kad me pogodi tuđa trudnoća je onda kad ta trudnica kaze :"Pa eto nismo planirali ali desilo se ,sta bi čovjek!?"..e tad doslovno poludim i na nju i na onog gore na sve. :evil: :evil:
E sad vidim zašto mnogo žena voli ovaj forum :heart: :heart: :heart: . Hvala svima od srca na ovako utješnim riječima i realnim odgovorima.
Upravo je tako i meni, al sam mislila da zato nisam dobra osoba i da sam zato kažnjena jer me zna proć onaj mali crv ljubomore kad čujem.
Eto i jučer me zvala dobra prijateljica, u braku je 10 mjeseci i kaže mi da je sad 3 mjeseca trudna. Naježila sam se kad sam čula - niti je pazila na ishranu, skoro je bila anoreksična a uspije joj baš otprilike kad su i planirali. Ma nije meni zbog nje krivo nego, ono, kad bi barem znala da ću i ja.
Pa me ne bi ovako pucala neizvjesnost. Mislim da to i je najgore. Sve ovo radimo, a nemamo nikakvu garanciju. Već sam počela debelo sumnjat u doktorove riječi: "Ma neće kod vas bit velikih problema, vidjet ćete!"
Veliko je očito relativan pojam :evil:
Btw. na babine ne idem. Jednostavno ne idem i gotovo. Doktor je rekao da izbjegavam stresove. A to je definitivno stres.
Pozdrav i svim mamama i njihovim bebanama. Nemam ja ništa protiv njih, dapače, neka ih bude još i više :heart:
E sad vidim zašto mnogo žena voli ovaj forum :heart: :heart: :heart: . Hvala svima od srca na ovako utješnim riječima i realnim odgovorima.
Upravo je tako i meni, al sam mislila da zato nisam dobra osoba i da sam zato kažnjena jer me zna proć onaj mali crv ljubomore kad čujem.
Eto i jučer me zvala dobra prijateljica, u braku je 10 mjeseci i kaže mi da je sad 3 mjeseca trudna. Naježila sam se kad sam čula - niti je pazila na ishranu, skoro je bila anoreksična a uspije joj baš otprilike kad su i planirali. Ma nije meni zbog nje krivo nego, ono, kad bi barem znala da ću i ja.
Pa me ne bi ovako pucala neizvjesnost. Mislim da to i je najgore. Sve ovo radimo, a nemamo nikakvu garanciju. Već sam počela debelo sumnjat u doktorove riječi: "Ma neće kod vas bit velikih problema, vidjet ćete!"
Veliko je očito relativan pojam :evil:
Btw. na babine ne idem. Jednostavno ne idem i gotovo. Doktor je rekao da izbjegavam stresove. A to je definitivno stres.
Pozdrav i svim mamama i njihovim bebanama. Nemam ja ništa protiv njih, dapače, neka ih bude još i više :heart:
našla sam se valjda u svakoj rečenici koju ste napisale, pa prema tome i moje stanje je poznato....
:love:
ugrizi ljubomore traju vrlo kratko :oops:
najviše se veselim trudnoćama s foruma :D :D :D
onda znam da sve ipak ima smisla
o pitanjima :? na koje nema odgovora više ne razmišljam :evil:
nadam se samo da ću i ja dočekati najveću sreću u životu: barem jednog :saint:
XCitiraj:
sjetna35 prvotno napisa
Ovo potpisujem od riječi do riječi...
Isto tako i ja potpisujem.. :(
na pocetku "akcije zvane: dijete" 8) bila sam pomalo ljubomorna kada bi cula da je neka meni poznata curka zatrudnila, ali to nije dugo trajalo.
naprosto sa svakom novom trudnocom meni poznate curke (ne nuzno i frendice) bila sam sretna sto im se povecava obitelj i sto im se san ostvaruje.
i o tome sam jednom davno razgovarala sa tadasnjom homeopaticom. sjecam se da mi je rekla zena (a inace je i lijecnica) da to govori o mojoj stabilnosti i da joj je jako drago sto sam u stanju veseliti se tudjoj sreci.
i sada kada netko od nama poznatih zapocne vezu MM i ja se zekamo i kazemo - ah vidjet ces, oni ce se sada malo upoznavati pa vjencati i opet ce dobiti bebaca prije nas...ali u tome nema ljubomore, niti nicega losega, to je naprosto nas smisao za humor....i kada cujemo za trudnocu nakon sto smo ju mi "predvidjeli", veselimo se jer znamo da i nas negdje ceka nas mali/a :saint:, samo je malo lijen/a pa nikako da dodje u maminu busu.
:*
evo mia me preduhitrila pa ju potpisujem i da samo dodamCitiraj:
mia prvotno napisa
sretna sam zbog njih ali
mene uhvati tuga i ono pitanj svima vama poznato
bože pa kada ću ja biti majka :(
Potpuno vas razumem i ja sam se slicno osecala po pitanju tudjih trudnoca.Nisam ljubomorna,niti osecam zavist,jednostavno me to tako takne u srce kao da mi neko ODUZIMA SRECU I NESTO MOJE.Radujem se svakoj bebi i trudnoci,ali u dusi neka tuga,ali na svu srecu to brzo prodje.Mislila sam u pocetku,pa dobro,ako ne moze prirodno,icicemo na VTO.
Medjutim kada prva VTO nije uspela,moj ceo svet se srusio.Jako tesko sam to podnela.Plakala sam i tugovala danima i mesecima.Kada god bih izasla u setnju vidjala sam trudnice i zapazala stomake.Umela sam bas da se rastuzim,ali vremenom je sve pocelo da dolazi na svoje mesto.Otisla sam 1,5 mesec pre 2VTO na razgovor sa psihotarapeutom i ta doktorica mi je mnogo pomogla.Izbacila sam iz sebe svu gorcinu i tugu i pricala sa njom o nekim stvarima koje osecam koje nikom zivom ni u ludilu nisam rekla.Priznala sam da zagledam tudje stomake i da pri tome ne osecam nikakav poseban osecaj,samo to dozivim kao neku opomenu,kao neki dokaz.
Doktorica je rekla da je to sasvim normalno,jer kada se covek fokusira na neke stvari,uvek ih i zapaza u svojoj okolini.Takodje me je naucila da moram u svojoj glavi da promenim stav:JA MORAM DA RODIM BEBU!!! u JA ZELIM DA RODIM BEBU!!!
Evo sad sam trudnica u 14 nedelji sa blizancima.Stomak mi je veliki i sa ponosom ga setam istim onim setalistem,gde sam ja zapazala druge trudnice.
SAMO VERUJTE i MISLITE POZITIVNO i uskoro cete sve postati ponosne mame!!!Od srca vam to zelim!!!SRECNO!!!
duga76, bravo za blizance :heart:
o da, upoznala sam i ja svoju tamnu stranu...sva ta zbrka osjecaja je normalna, pa ne bi bilo normalno da nista ne osjecamo!
zadnjih skoro 4 god treniram kako izbjegavati situacije koje me dodatno uznemiruju ... naravno da mi to bas svaki puta i ne uspije pa onda otkrijem jos ponesto o sebi... a bome i o drugima...
svima saljem veliki virtualni :love:
sve što ste rekle potpisujem
trenutno prolazim jednu krizu i nije mi lako :( :cry: ,nakupi se sa vremenom pa moram filtrirati
oko mene prića se samo o dijeci ,na poslu samo ja nemam dijecu :( ,pa 7 sati provedem sa osmjehom na licu ,i pažljivo slušam svaki dijelić njihove priće o dogodovštinama iz prijašnjeg dana ,osjećam se kao ružno paće totalno drugačija od drugih ...
Sve moje prijateljice, rodjake, poznanice, komsinice ili vec imaju decu ili su trudne. Svaki put kada cujem vest o nekoj novoj trudnoci otplacem malo. Nekad malo manje, nekad malo vise :) ali se isto tako radujem novoj mrvici. I lagala bih kada bih rekla da ne osecam tu zaoku ljubomore...Hiljadu puta se pitam zasto i kada ce se to meni desiti? I sve te price o trudnoci, bebama, deci...Saslusam ih, pricamo o svemu tome i uvek sam nasmijana i jaka pred njima, a u sebi osecam neizmernu tugu. Nekad ne odlazim kod njih jer znam da ce se ceo razgovor svesti na bebe, na decu...onda kasnije osecam krivicu. Kako mogu biti takva? A sada vidim da nisam jedina i da vi prolazite kroz ista osecanja...
Lambi glavu gore! I ja se vec danima tako osecam. Bice bolje, videces! I nama ce se jednog dana nasmesiti sreca :)
Rodice moje, mogu potpisati sve ili gotovo sve gore napisano. Prošla sam kroz sve faze više puta. Moram nam reći dobro je da OSJEĆAMO. Problem je kada i to izgubite, zato nemojte se stidjeti svojih osjećaja, kakvi god da su a stresove obavezno izbjegavajte
Na mom katu zgrade gdje radim su 5 ureda a u 2 ureda rade trudnice i ja ih svaki dan susrećem na hodniku a jedna od njih mi je prijateljica i svaki dan idemo skupa na kavu. Kada su nam objavili vjest mislim da im je bilo neugodno zbog našeg problema a jedna prijateljica je to krila par mjeseci i ja sam doznala od drugih. Vidjela sam na njoj da joj je jednostavno neugodno i odmah me počela tješiti rječima ma vidjeti ćeš dogoditi će se to i tebi. Sada neznam što je gore ono bešćutno objavljivanje trudnoće ili ovo puno sažaljenja, uglavnom svaki put se u tom trenutku osjećam tako jadno no i to brzo prođe i veselim se skupa njihovoj sreći jer sam sigurna da će se i oni uskoro veseliti mojoj.
Citiraj:
marti_sk prvotno napisa
Citiraj:
rozalija prvotno napisa
XCitiraj:
ninatz prvotno napisa
Mene je već pomalo i ta "ljubomora" prošla, no ipak prije desetak dana sjedim s frendom na kavici i svako malo mi ispred nosa prodefilira neka trudnica, ali baš ih je napadno puno bilo. Nije me nešto rastužilo sve dok nisam progovorila pred frendom onako.."Pa kaj one mene provociraju?" Stvarno sam se htjela našaliti, ali frend se sažalo, a meni se mrvicu oči zacaklile :mrgreen: . Olakšavajuća okolnost su mi moje 39+ godine jer kad vidim mlade trudnice njih odmah eliminiram jer nisu moja kategorija :mrgreen: (svako zlo za neko dobro)
To se i ja ponekad pitam. Vjerojatno Adolf Hitler i Eva Braun :x :(Citiraj:
samosvoja prvotno napisa
:x A ja?
Nisam imala prošli život, živim prvi put pa opet ispaštam! :mrgreen:
jutro,drage moje....ocito svaka od nas,manje vise,tudju trudnocu dozivljava isto. i meni ,naravno,bude tesko,ali me brzo prodje.prije mi je bilo mnogo gore. nego,meno je posebno bilo tesko kad je moja jetrva(koja nema 13 godina djece-zacepljenje jajovoda) isla na operaciju (pokusali joj rijesiti taj problem) i kad je bila u bolnici,ja ju cak nisam ni nazvala ,nisam zeljela niti da ju vidim,niti cujem.jako zlo od mene,priznajem.ali,nisam mogla protiv sebe. svaki dan me pekla savjest,svaki dan sam mislila na nju, zeljela sam ja da to sve bude ok,samo nisma mogla slusati nju i kako je sve to proslo. kad su mi rekli da joj operacijom nisu uspjeli rijesiti te zapusene jajovode,te da mora na IVF,savjest me pojela! a,onda ista prica kad je otisla na IVF. ja danima sa njima razgovarala,pomagala da nabave lijekove,suprefact mi cak poslala clanica ovog foruma,dakle dala sam sve od sebe,ali od ovog trenutka kad je njen postupak zapoceo,ja sam se ponovo povukla u sebe i nisam htjela da cujem za nju. moja svekrva,koja sa njom zivi,svaki dan se meni telefonom zalila,plakala,sekirala se, a ja pucala! bas mi je nesto i svekrva postala daleka tada,pitala sam se da li ona pomisli kako je meni,pa oni bar imaju priliku za IVF, mi nemamo ni za ICSI. kad je zavrsen postupak,svi su se vrtili oko nje,a ja ju nisam mogla gledati,a kad IVF nije uspio ,opet me moja savjest pekla mjesecima. i vjerujete li,da ja nju nikad,ni dan danas, poslije godinu dana,nisam pitala kako je bilo u postupku,sta se desilo(jer je dobila M tek nakon mjesec dana od et-a). jednostavno,nisam zeljela da znam.zao mi je sto nije uspjelo,ali ja protiv sebe ne mogu i necu. zelim svima svu srecu svijeta,samo nek su sto dalje od mene. ne znam zasto sam na nju posebno slaba,ljubomorna.
znam da ovo sto pisem ne pokazuje da sam najbolja osoba na svijetu,i mrzim se zbog toga,ali tako je kako je. sta da radim? voljela bih da je drugacije da se mogu radovati...
ma,ajde proci ce sa vremenom,nadam se.
:bye: :love:
Zdravo cure
Razmisljala sam da li da se javim ili ne. Znam samo jedno, a to je da mi je muka pricati o trudnoci i o problemima oko toga, ali izgleda da se mora. Ja sam prosle godine ostala trudna nakon sedam godina braka i nakon dva mjeseca morala sam raditi kiretazu jer se plod nije razvijao.
Koda mi se svijet srusio na glavu i mislila sam da necu moci preboljeti.
Ali, sve je opet doslo na svoje, zivot ide dalje, radi se i i dalje pokusavamo da se dođe do bebe.
Kad cujem kako neko tako lako zatrudni, pitam se pa sta je sa mnom, sta sam ja Bogu zgrijesila i da sam vec mogla imati dijete.
Uglavnom, nikada se necu predati, pokusavat cemo i dalje.
Neka nam je svima sa srecom. :*
Pošto sam nova naforumu i još uvijek lutam , čitam, tražim pa eto naišla sam i na ovu temu na koju maogu samo reć da se ja imm borimo 4 god. do našeg još nerođenog anđela i kad ugledam trudnicu ili čujem da je netko truudan sve me presiječe u želucu i kako kadA nekada kada imam jako loš dan obuzme me plač a ponekad znam cijeli dan provesti u krevetu u teškoj depresiji i razmišljati kako je ova ili ona trudna aj a ne...i pitam se zašto? Zašto baš ja, mi, imamo sve uvjete za dijete divan brak i samo fali da ga obogatimo barem jednim malim anđelom ali već 4 god. ništa....trudnice su za mene uvijek razlog moje tuge i depresije ,kad vidim ili čujem da je netko trudan uhvati me plač, depresija i pitanje kako ona može imati bebu a ja ne?
Da li ću ja ikada? itd..teško mi je u svakom slučaju...
Hvala vam svima na podijeljenim osjećajima i toplim riječima. Lakše je kad znaš da nije u tebi problem, da su ove frustracije normalne i uobičajene.
Svima vam želim što prije + i barem jednog :saint:
slažem se sa svim navedenim. na vijest o tuđoj trudnoći koda mi netko zabije nož u želudac, jednostavno me zaboli u dijeliću sekunde. onda se brzo skuliram i sretna sam, tješim se da ću i ja brzo.
neki dan čekam red kod gina kad ono uđe moja bivša učenica (ima 20 god., zalomilo im se?!) s trbuhom do zuba, čeka termin svaki čas.
e taj osječaj trebate zamisliti, molila sam zemlju da se otvori i da me poklopi zauvijek.:evil:
Evo upravo idemo na proslavu rođenja i ne znam šta je gore to što me prije sve to pogađalo ili što sam sada tupa!!
Valjda je to još samo jedna faza kao što kažu naše maratonke koje su to sve prošle puno puta i nadam se da ću sve nekako izdržati!
Drage moje cure, i ja sam od onih koje ubode ljubomora kao mač kad vidim trudnicu ili čujem da je neka meni bliska ili čak neka osoba o kojoj nemam pojma, trudna, a najgore mi je bilo ići na rođendane djece, babine i slično. Tad se prvo dobro isplačem kod kuće i onda idem i znam već unaprijed šta me čeka, svi pričaju o bebi, koliko ima kila, kakav je bio porod... a meni srce puca i onda ima ljudi koji uopće nemaju obzira pa me još pitaju šta ja čekam??? Na žalost znam kako je to i koliko vidim svi to proživljavamo na manje-više isti način.
Želim vam od :heart: svima dati potporu i reći da ne odustajete od bebice, ja imam 35 godina, uspjela sam ostati trudna (IVF) i sad sam u 26. tjednu, sve je o.k. a ja još uvijek ne vjerujem da mi se to desilo i živim u nekom svom svijetu, s nikim ne pričam o tome, samo sa suprugom koji mi je najveća podrška na svijetu.
Još jednom, želim vam svima isto što i sebi.
Sjećam se, bili smo na nekom seminaru. Moja kolegica je bila trudna, već joj se poprilično vidio trbuh. Bilo je to pred 7 godina, bebač koji je bio u trbuhu će ove godine u školu.
Još nitko od mojih kolegica nije znao da imam problema sa začećem. Pili smo kavu i pričalo se o tome koliko kave smije trudnica popiti, sve one uobičajene teme. A meni je odjednom postalo tako teško, u trenutku sam bila strašno ljuta na trudnu kolegicu, a sekundu kasnije na sebe zbog silne ljubomore koju sam osjetila. Digla sam se i rekla da idem na wc, odjurila sam nekamo u podrum (bili smo u hotelu) i plakala sama u polumraku.
Sada imam Sunčicu i maštam o još jednoj bebici. I dođe mi da vas sve samo zagrlim i kažem vam da znam kako vam je. I da ne odustajete :love:
i kod mene je bilo slično kao kod Klare :love: . A vama svima ostalima želim da uskoro ponosno prošetate svoje trbuščiće! Ja sam 7 godina čekala svoga Brunu...i dočekala ga! :D