Ako brže ne napišem priču o porodu, bude mi sve iz glave isparilo! Malo od urođene senilnosti , malo zbog nespavanja (Doru muče takvi grčevi da ja ne spavam već 2 noći, a ni dana..)..
Uglavnom, na dan termina smo se mm i ja uputili put Rijeke negdje oko 7 ujutro..Ja bila budna još od 4, što od nervoze, što zbog zadnjih priprema - pregled stvari, depilacija, tuširanje..U 7 sam već bila mortus i spremna za spavanje
I vozimo se tako mi, a mene nešto malčice steže u donjem djelu trbuha, kao menstrualni bolovi, al ne širi se u križa pa si mislim-jok, nije to to..Međutim ti se bolovi pojavljuju u nekim razmacima i i kad ono fakat - svakih 8 minuta!! Ma nemoguće!
Stigli mi u bolnicu - bolovi prestali, tj. razmak se pomaknuo na 15-20 min, pa sat vremena i tako..Kako doktora nije bilo (subota-dežurstvo), a ispred mene 20 trudnica, nakon 4 sata čekanja u užasno vrućim hodnicima Riječkog rodilišta , desetog prelistavanja Glorie i Storya, i 25 kuna koje mi je pojeo kafe-aparat (a kavu nisam naravno dobila) – mi pokupili prnje i otišli u Tower centar!
Prvi put sam bila tamo i baš sam bila oduševljena! Gužve nije bilo, mnoštvo trgovina, stezanja u trbuhu se još prorijedila, od mm-a dobila na poklon preslatki Furla novčanik...ma super nam je bilo! Nakon skoro 2 sata krenuli mi natrag. Ja sam zapravo htjela otići kod frendice koja živi u Rijeci, pa onda u bolnicu, ali je mm inzistirao da odemo prije u bolnicu kad smo već tu jer da će nas sigurno poslati doma pa da čim prije krenemo i stignemo na plažu s Vitom..
Kad smo se vratili na odjel, tamo tišina i mrak-nigdje nikog! Hodam ja po hodniku i tražim sestre i odjednom čujem kak me jedna zove: Pa gdje ste vi nestali?? Doktor vas tražio svud naokolo!! (mislim, imala sam uputnicu za hitan prijem) No dobro. Dođe doktor, ispljuje me jer nemam trudničku knjižicu (pa nisam je dobila ni za prvu trudnoću) i kako on neće kopati po mojim papirima (nalazima) i da gdje mi je papir o krvnoj grupi jer je on vidio preko nekoliko žena koje je porod ubio jer su iskrvarile i bla bla..Ja u šoku. Ovaj nije normalan!!
Pregleda on mene i veli: 6 cm. Idete u rađaonu (???!!!) Vi ćete roditi za sat vremena.
Izlazim van iz ambulante. MM već spreman na polazak kući i malo se preznojio kad sam mu rekla da idem rodit.
Nakom uzimanja podataka, dajem sestri/babici plan poroda koji sam donijela sa sobom. Ne želim kidanje vodenjaka, ne želim drip, ne želim epiziotomiju itd... Sestra je ljubazna, ali ne može se ne isčuđavati da zašto pobogu ne želim drip??
Ja joj velim da nisam isključiva i da naravno ako baš bude bila neophodna bilo kakva intervencija, da nema problema, ali da sam iskusila i kidanje vodenjaka i drip i epiziotomiju u prošlom porodu ii da bih najiskrenije voljela probati bez toga – prirodno, još k tome na stolčiću. Ona je samo kimnula i dala mi da potpišem onu famoznu izjavu da dopuštaš sve itd itd. Ja sam je nekako eskivirala i nisam je potpisala. Ona nije ni primijetila (Naravno, kasnije dok sam bila u boxu su mi ponovo donijeli tu izjavu i potpisala sam im je, al se i mm potpisao tamo di veli da ako ja ne mogu, mora on dati svoj pristanak..
Ona moja stezanja se u međuvremenu vratila (pogotovo nakon klistira) i bome, počelo me dobro „prat“...Onda je došlo vrijeme da me pregledaju i stigla je doktorica (mislim, nitko mi se nije predstavio.imali su pločice s imenima, ali nisam bila u stanju čitat, tako da nemam pojma kako se tko zvao). Bez obzira što joj ne znam ime, tu ću doktoricu pamtiti jako jako dugo...Toliko je bila gruba u pregledu da su mi suze išle na oči. Mislila sam da ću iz kože iskočiti...I veli ona: 8 cm, ajmo „to“ pokidat pa....A ja: ne, ne, ne! Ne želim da mi trgte vodenjak!
Kad sam joj objasnila svoje želje, ona me tak nekako prezrivo pogledala i rekla: kako želite, ali nećete valjda 4 sata na stolčiću se porađat?? I otišla...Baš sam bila tužna..Ja sam htjela probati roditi prirodno, drugačije od prvi puta..bila sam više nego ljubazna, pokušala sam im reći da je to moja želja, ali da naravno ako bude trebalo biti drugačije-kvragu, nek bude! Ali ajmo vidjeti kako ide na ovaj „moj“ način...a oni su me svi tak nekako gledali ko da nisam normalna...
.....
Kad je mm ušao u box, prva stvar koju je uočio bio je stolčić. „Kakvo je ovo tehničko dostignuće hrvatskih rodilišta??“ nije se mogao načuditi. Umirali smo od smijeha (što od smijeha, što od trudova koji su se sad već redali jedan za drugim)..Još je trebalo odabrati ime za bebu, i to za dečića, ali i za curicu jer su nam bacili bubicu u uho da je možda ipak cura (i to 2 tjedna prije termina!). I tako smo od truda do truda smišljali imena i odluka je pala. Ako je dečko bit će Luka. Ako je cura, bit će Dora.
Došla je babica i ja sam je zamolila da me skine s kreveta (kobilice) jer bih htjela ustati. Ona mi je donijela loptu i tako sam hopsala na lopti neko vrijeme. Bila sam već toliko umorna da bih najradije bila spavala..Ipak, bila sam budna od 4 ujutro, put do Rijeke, pojela sam samo sendvič ujutro, a od 5 popodne sam počela prodisavati trudove. Sad je bilo negdje 6, trud za trudom, a ja bez snage i energije. Gladna i žedna. MM je imao neki sok kod sebe pa sam ga pila kap po kap kako bi što duže trajao. Dežurni primarijus (jako jako simpa) je dolazio pitati jesam li dobro i kako nam ide...Meni se počelo crniti pred očima..nisam više mogla..morala sam otić spavati..ali kako??!! Pa moram prije roditi..Došla je babica i mm je pitao: koliko još? , a ona mu veli: čujte, da smo pokidali vodenjak, ona bi već davno bila rodila..
Inače, beba bila jaaako nisko, ali glavica nije pritiskala cerviks, već je na maternici napravila ko neki đepić prema naprijed, tako da mi je pritiskala mjehur pri spuštanju. To je bila takva neopisiva bol koju nisam mogla podnijeti. Gore od trudova! Činilo mi se kao da će mi mjehur prsnuti i kroz glavu mi je prolazila pomisao: jel se može umrijei ako pukne mjehur? Babica me stalno pitala dal imam nagon za kakanje, ali ja ga nisam imala. Beba me pretiskala prema naprijed...U trenutku očaja rekla sam im nek potrgaju vodenjak jer da ja više ne mogu..Došla je doktorica, mm-a poslali van i digli me na stol..Nemam riječi da opišem koliko me boljelo to što mi je radila. Ja sam bila u takvom šoku jer nisam mogla vjerovati da jedna žena može biti toliko gruba..Čak sam u jednom trenutku vrisnula od boli..mm mi je kasnije rekao da se užasno prepao kad je čuo moj vrisak..
Dok su me spuštali s kreveta dolje, na stolčić, naišao je onaj prvi doktor koji me na samom početku pregledao. U čudu me pogledaoi rekao: Ma šta vi još niste rodila??!! Na to mu babica rekla: a kad nije htjela da trgamo vodenjak, ni drip ni..A on je prekine i iznervirano kaže: Ah, babe Rode!! Onda uživajte! (??!!) Okrene se i ode..MM je rekao da bi ga taj čas najradije bio napenalio
I onda je uslijedilo ono najgore. Nisam više imala snage. Kad je trebalo tiskati, jednostavno kao da nisam znala kako. Užasno sam se izmučila..Nagon na tiskanje nisam osjećala iako je trud bio..Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, bila sam očajna...Ovdje moram napomenuti da na prvom porodu nisam pisnula (osim kad su me zarezali)..na ovom sam ispustila takve krikove da sam se sama sebe uplašila..Pogotovo jednog koji je zvučao kao iz filma egzorcist...mm je rekao da misli da su taj krik čuli svi u bolnici i okolici...
Nisam se mogla skoncentrirati. U boxu je bilo pre jako svjetlo, došlo je barem 10 ljudi koji su svi gledali u mene (doktori, babice, pa valjda i čistačice) i to mi je užasno smetalo iako nisam imala snage ništa govoriti osim: ja više ne mogu, i molim vas oprostite što ovako vičem tako mi je neugodno...
U 19:05 sam rodila. Curicu. Vidjela sam je kako leži dolje na strunjači sva onak ljubičasto plava..mala, sićušna, predivna...MM je grcao u suzama i samo je ponavljao: ljubavi, imamo curicu! Ljubavi imamo curicu! Sav se tresao i njegove suze su padale po mom licu i ramenima..Nikada neću zaboravititaj trenutak...
Htjela sam je odmah podojiti, ali ona nije htjela. Samo je ispljunula bradavicu..Valjda je i ona bila izmorena....
Kad su me vratili na stol, primarijus (onaj simpa) nam je došao reći da je ostao komadić posteljice i da treba obaviti kiretažu. Ajd hvala bogu bar je u totalnoj anesteziji, pomislila sam...Nisu me rezali ali sam malo popucala. Imam jedan šav i već slijedeći dan sam normalno sjedila (za razliku od prvog puta s epi nisam mogla sjediti mjesec dana).
Kad sam se probudila iz narkoze, još su mi i cjevčicu/kateter stavili da mogu isprazniti mjehur iako sam ih preklinjala da to ne rade jer imam traume iz djetinstva (refluks bubrega, uro infekcije – te cjevčice nisam mogla smisliti)..Plakala sam ko kišna godina....
I na kraju moram samo reći da je osoblje u Riječkom rodilištu iznimno ljubazno (osim onih par koje ću dugo pamtiti) i da su rađaone/boxevi super lijepo opremljeni-sve je novo i da na odjelu babinjača nije uopće tak loše kao što sam čitala..Sam porod (zapravo izgon) mi nije u lijepom sjećanju..ali i to polako blijedi..pogotovo kad gledam svoju malu štucu...
