Ima li jos ovakvih prica s happy end-om?
Sad sam procitala ovaj post od sanjice o njihovom djetetu u bolnici pa sam odlucila otvoriti novu temu. Imam naime dojam da ovakvih prica ima jako puno, a kad se meni dogadjala nisam s kime imala podjeliti tugu i ocaj.
Nasa djevojcica je 10 dana nakon poroda zavrsila na hitnoj zbog visoke temperature. Doznali smo da joj u rodilistu merkur nisu dobro izlijecili novorodjenacku zuticu pa je to bio razlog.
Medjutim istog casa su je hospitalizirali na rebru, infuzije, cjevcice u glavu, antibiotici, premda uopce nisu znali sto tocno lijece. I tako dva tjedna s tim da su promijenili tri vrste antibiotika…jedan dan bi nam rekli da sumnjaju na meningitis, pa na zapetljaj crijeva, sepsa, pupcana kila (casna rijec, na sve su to sumnjali).
Ja sam se u medjuvremenu od uzasa razboljela (nista strasno, temperatura i prehlada) pa su rekli da moram doma lezati (zbog savova i nedavnog poroda stvarno sam bila zelena) te da je bolje da je ja ne dojim, bacali moje izdojeno mlijeko naravno posto nije bilo mogucnosti da budem non-stop uz nju, poceli su joj davati adaptirano mlijeko pa je mala jedne veceri poljubicastila, dobila nekakve fleke, uzasne grceve i sl. kako se kasnije ustanovilo alergicna je na proteine kravljeg mlijeka. Na kraju kad su nakon tjedan dana ustanovili da joj zapravo nije nista i drzali je samo na “promatranju” na rutinskom UZV glave ustanovljeno joj je krvarenje u mozgu 2. stupnja. S tom dijagnozom (samo s tom) bili smo i otpusteni.
Zatim su uslijedili bezbrojni posjeti goljaku, EEG i daljnji UZV glave. Na prvom posjetu goljaku, fizioterapeutica mi je rekla da je dijete strasno lose i da je jedino veseli “sto tako resko place”, ostalo kaze je koma. Potom me pitala gdje sam rodila, ja kazem merkur, a ona ce na to da si je to mogla i misliti, ali da ne zna tocno gdje je gore petrova ili merkur (misleci na to kako poradjaju bebe sa neuroloskim ostecenjima). Dobili dijagnozu neurorizicno dijete, dystoni sindrom.
Medjutim vec na slijedecoj kontroli ispalo je da nije to tako strasno i cak nismo isli na neke prave vjezbe, nego su nam vise dali savijete o “baby handlingu” i tu i tamo koju vjezbicu. Dakle nis ozbiljno. I na kraju happy end: nasa djevojcica danas ima deset mjeseci, izuzetno je zivahna i zainteresirana, propuzila je sa 7 mjeseci, sa 7,5 se pocela dizati na nogice, sa 8,5 hodati uz namjestaj i danas vec samostalno stoji, brblja ko navijena, pljesce rucicama i mase papa i da ne nabrajam... Na poslijednjoj kontroli fizijatrica nam je rekla da nema vise niti jedna sitnica u kojoj ona otstupa od normale, a fizioterapeutica nam je rekla kako je eto u nasem slucaju “to sve ispalo kao puhanje na hladno” ali eto sve je super zavrsilo.
Poruka price za roditelje koji su mozda momentalno u nekoj slicnoj teskoj fazi da imaju nade, jer mi smo dok je mala bila u bolnici, cijelih nekoliko dana i noci nismo bili sigurni da li ce prezivijeti, a zatim sa svim neuroloskim dijagnozama, hoce li prohodati, govoriti i sl. A sve je ispalo potpuno savrseno. Dakle glavu gore i ne gubite snagu i nadu!
