Neuspjeli VBAC, težak i dug porod, ali pozitivno iskustvo ;-
Moja je priča pomalo neobična. Pogotovo usporedi li se s drugim pričama na ovome podforumu, koje obično opisuju ili izrazito pozitivna ili izrazito negativna iskustva. Moje iskustvo, kad se prepričava, djeluje kao negativno i redovite su reakcije koje čujem „Pa što su te tako dugo mučili“ i sl. Ali to nije kako sam ja doživjela rođenje svojega drugoga djeteta. Premda dug i težak porod, meni je drago (nisam mazohist!) da sam imala i to iskustvo i da znam da smo i ja i liječnici dali sve od sebe da porod prođe što prirodnije. Priroda, na žalost, nije bila na mojoj strani.
Prvi puta sam rodila prije četiri godine, carskim rezom na SD. Carski je bio dogovoren, jer je beba bila položena na zadak, a ja prvorotka. Premda sam i tada priželjkivala prirodni porod, nisam se usudila ići protiv liječničke preporuke i to stoga što sam i ja rođena na zadak, pa mi je pri porodu slomljena ruka, a mojoj je sestrični, koja je također rođena na zadak, povrijeđen živac u ramenu i invalid je za cijeli život. Željela sam prirodno, ali ne pod cijenu mojega ili djetetova zdravlja, ili ne daj Bože, života. Ovoga puta trudnoća je tekla školski, s nešto manjih poteškoća na samome početku. Beba se rano okrenula i ja sam se nadala da ću ovoga puta izbjeći carski i roditi prirodno. Do samog kraja nije se činilo da ima razloga da zaista ne bude tako.
U petak rano ujutro, u 39. tjednu (38+3) pukao mi je vodenjak. Odmah sam nazvala mamu da dođe čuvati velikoga D. i počela se spremati za bolnicu. Bila sam sigurna da ću roditi isti taj dan, a miješali su se osjećaji uzbuđenja i straha – ja sam bila kao prvorotka, jer prošli puta nisam ni osjetila što znače trudovi jer sam završila na carskom prije negoli je prirodni porod zapravo i započeo. Kad je stigla, mama me požurivala da što prije krenemo, no ja sam znala da to ipak neće baš tako brzo. Ali dobro – ipak je otjecala plodna voda pa smo, unatoč tome što nisam imala trudove, MM i ja ubrzo krenuli na SD. Tamo sam, poslovično – jer je uvijek gužva – u čekaonici čekala još skoro sat vremena. Kad su me konačno primili, pomalo sam se razočarala – bila sam neznatno otvorena, a trudovi tada još gotovo nepostojeći – nepravilni i vrlo slabi. Smjestili su me u predrađaonu, za sada još bez klistira i brijanja (kojima se ne protivim, nego je još bilo prerano), a mlada i vrlo simpatična dr. Tadić i dr. Dukić obavijestili su me da možemo čekati 24 sata da krenu prirodni trudovi i da za to vrijeme neće intervenirati (ja sam na povijesti bolesti s prijašnjih pregleda na SD imala napisano da želim VBAC). I tako je protekao petak – u iščekivanju jačih trudova i otvaranja. Trudovi su se tijekom dana pojačavali, ali su i dalje bili nedovoljno jaki i ja se i dalje nisam otvarala. Dr. Dukić je bio divan i nije me htio pregledavati kad nije bilo nužno, a dr. Tadić je svako malo navratila da me pita kako sam. Ne znam ni sama koliko sam trudnica taj dan i tu noć ispratila u rađaonicu. Spavati nisam mogla, ali ne zbog drugih žena, nego zbog želje da mi trudovi postanu jači i češći. Tako sam noć provela uglavnom gledajući na sat i mjereći vrijeme između tih rijetkih trudova (7 minuta) nadajući se da će do jutra biti bolje. Međutim, ujutro nije bilo ništa bolje. Dr. Dukić mi je rekao da više ne bismo smjeli čekati – plodna voda otjecala je već punih 24 sata, a ja se nisam otvorila ni milimetra više. I ja sam znala da mi nema druge nego drip. Nisam ni razmišljala da odbijem, jer kao prvo, nisam željela ugrožavati svoje dijete, a kao drugo, pristala bih na sve samo da izbjegnem carski. Obavili smo klistir i brijanje i ja sam svojima veselo poslala poruku „Let's roll!“ nadajući se da ću do navečer sigurno roditi. U smjenu je to jutro došla i dr. Marton, za koju nemam dovoljno riječi hvale. Redovito me obilazila i pregledavala tek svakih 4-5 sati. Do četiri sata popodne, uz trudove na tri minute ja sam se otvorila 4 cm! Tada mi je dr. rekla da joj je iskreno žao što trenutačno nemaju katetera za epiduralnu, jer da sam ja idealan kandidat. Ja sam joj najprije rekla da ionako ne želim epiduralnu, ali mi je ipak prošlo kroz glavu da bi porod mogao trajati cijelu noć, a da su trudovi već sada bili prilično jaki pa sam ju pitala bi li pomoglo da pokušam nabaviti kateter. I tako su se MM i moja mama u subotu kasno popodne dali u potragu za epiduralnim kateterom po cijelom Zagrebu, ali bezuspješno. Jedina apoteka koja ih drži je ona preko puta bolnice SD, a ta je već odavno bila zatvorena. Moji trudovi u međuvremenu su se još pojačali i sad mi je već ideja o epiduralnoj bila izrazito draga jer sam sad već, ne moram ni reći, bila prilično iscrpljena. Oko 18 sati MM se pojavio s kateterom (Ne pitajte kako! Hvala, hvala ljudima iz jedne druge naše bolnice!) i mene su preselili u boks. Sad su trudovi već bili na manje od minute, nisam mogla ležati, kao za peh bila sam odjednom potpuno sama (nikoga ni u boksovima pored mene!). Sestra Naska je svraćala svako malo (kao i cijeli dan, otkopčavala me s ctg-a kad god sam ju molila, dodavala vode itd.) i tješila me da je kraj blizu. Ali nije bio – anesteziolog nikako da stigne, trudovi nesnosni, ja otvorena tek 5 cm, a MM još u hodniku. Htjeli su pričekati da mi anesteziolog najprije da epiduralnu pa da onda njega puste. No čekanje se anesteziologa odužilo, i sad već na rubu snaga i u plaču molila sam dr. Marton da mi pusti supruga dok čekam anesteziologa. I zaista je otišla po njega, ali dok se on obukao i anesteziolog je stigao pa je ipak morao pričekati. Samo za tih posljednjih sat vremena mogu reći da je bio paklen.
Primarijus Djulepa bio je divan. Doživjela sam ga kao svojeg spasitelja. Kad je epiduralna počela djelovati i MM ušao u boks, onih posljednjih sat vremena odmah sam zaboravila. I prva doza epiduralne unosila je nadu – u sat i pol otvorila sam se do 6-7 cm! Odlično! Još koji sat i gotovo! No, veselje je kratko trajalo, jer već u sljedećoj dozi (dakle u sljedeća dva sata) nije bilo ni najmanjeg pomaka. Dr. Marton redovito me obilazila, ispričavala se prije svakog pregleda što ga mora obaviti, a onda se negdje oko 23 sata vratila s dr. Dukićem (pa zar on jadan nikad ne ide kući???) i zajedno su mi priopćili da stvari ne izgledaju najbolje, da se uz drip na maksimumu uopće ne otvaram, a da je upitan i prolaz bebe kroz porođajni kanal jer su zaključili da imam zabačenu maternicu, da se glavica slabo angažira u trudu, da se već primjećuje lagana oteklina na glavici. Rekli su mi da me mogu pustiti do jutra, ali da oni predlažu da odmah naprave carski dok beba još nije izmučena. Ja sam briznula u plač, bilo mi je užasno podnijeti činjenicu da nisam uspjela i da se ostvaruje baš ono što nisam htjela – ponovni carski. No, i ja sam zaključila da je bolje onda prije nego kasnije. Svi su bili uz mene i tješili me (anesteziologova tehničarka me sve vrijeme operacije mazila po glavi – a ja joj ni ime ne znam!). I začas sam bila u sali i u nedjelju, u 00.35, 40 sati od dolaska u bolnicu i otjecanja plodne vode, na svijet je došao moj anđelak. Dočekao ga je dr. Stanojević, apgar 10/10, 3090 g i 48 cm. Da nije bio malo bucmastiji, bio bi slika i prilika svojega starijega brata.
Na žalost, na odjelu nije bilo mjesta pa sam do jutra ipak morala na intenzivnu. Ali dobra je vijest bila što se za razliku od spinalne anestezije, koju sam dobila prvi puta, uz epiduralnu ne mora ležati 24 sata u ravnome položaju tako da sam već rano ujutro bila na nogama, a oko podneva već bila na odjelu bez katetera i infuzije i s mojom srećicom na prsima. Sama sam ga stavila prvi puta na prsa (rez je, naravno, bolio, ali nisam imala vremena misliti o tome, a činilo mi se i da me boli znatno manje nego prvi puta), prije nego se sestra stigla vratiti da mi pomogne. Od prvoga sam djeteta bila odvojena 48 sati jer na odjelu također nije bilo mjesta pa sam umjesto jedan dan, na intenzivnoj zadržana dva. To je bilo skoro pogubno za naše dojenje za koje nam je poslije trebalo jako puno truda i vremena da ga uspostavimo, a nikad onako kako sam željela. To je bio i jedan od glavnih razloga, između mnogih drugih, zašto sam sada htjela izbjeći carski. Unatoč odvojenosti od 12 sati (previše, ali što se može), ali zahvaljujući rooming in-u, dojenje nam je ovoga puta odmah krenulo i ponosno možemo reći da smo četvrti dan nakon operacije došli kući već uvježbani i uhodani.
Koliko god to teško bilo rodiljama tih prvih dana, smatram da je rooming in najbolje što se SD-u dogodilo u posljednje vrijeme. Istina je da nije sve savršeno i da mjesta poboljšanjima ima, ali primjećuje se znatan pomak na bolje u svakom pogledu u odnosu na situaciju od prije četiri godine. Sobe su premale za tri rodilje i tri bebe, vrućine su bile nesnosne, a sredstvo za pranje podova, po mojem mišljenju, preintenzivna mirisa za prostorije u kojima borave bebe. Sestre su bile gotovo neprepoznatljive u odnosu na moje prošlo iskustvo – prisutne, dostupne, spremne pomoći i savjetovati. Ja im zamjeram jedino bučne natikače kojima stvaraju priličnu buku usred noći kad sve zamre kao i bučne (privatne) razgovore nasred hodnika nakon 23 sata navečer. Naravno da se ne može očekivati potpuna tišina na odjelu gdje su sve bebe s mamama, ali osoblje bi moglo razgovarati u svojim prostorijama ili barem s manje decibela. I općenito zamjeram osoblju na povremenoj (ne)komunikaciji s pacijenticama (tako smo mi, zbog administrativne pogreške, najprije otpušteni, a zatim je otpust, bez da mi je itko išta obrazložio nego sam sama to morala iščitavati između redaka, povučen i zadržani smo još jedan dan – tu sam malo digla graju i na kraju dobila i objašnjenje i ispriku).
Uglavnom, moj se porod nikako ne može nazvati lakim. Nije bio ni onakav kakav sam priželjkivala. Nisam željela ni drip, ni epiduralnu ni carski, a sve sam to na kraju dobila. Ali nije mi žao niti jednoga dijela poroda – sve su odluke donesene u suglasnosti sa mnom, a svaki mi je postupak obrazložen i objašnjen. Drago mi je da iza sebe imam ovo iskustvo i da sam barem pokušala roditi prirodno ili barem vaginalno. Na žalost, priroda nije na mojoj strani i kao što mi je u šali, da me utješi, rekla babica Mira/Nada (ne znam kako se zvala, tad sam već bila pomalo luda) – nisam ja kriva što nisam talent za rađanje.
Eto, i loš razvoj događaja može se katkada pretvoriti u dobro iskustvo. Brže se oporavljam nego prošli puta (ili se meni tako čini) pretpostavljam i zbog toga što sam prije ustala iz kreveta. A najbolje je od svega što je moj anđeo zdrava, isključivo dojena, zadovoljna beba. :D
Veliko hvala svima na SD koji su radili u rađaoni i na odjelu babinjača u razdoblju od 1. do 7. 8. :heart:
