Pomozite!Savjet,iskustvo...

Pišem ovo 3 put jer svaki put mi se samo izbrisalo!
Moj je veliki problem to što u zadnje vrijeme ne mogu kontrolirati strahove koji me obuzimaju na mahove.Strah od onog lošeg, najgoreg,ma užas!
Sve je počelo prije skoro 2 god.kada mi je mama operirala karcinom dojke.U 20 dana,imala je dvije operacije,koje su bile žešća trauma.Nakon prve,došla je kući,da bi me zvali na razgovor.Došla ja,a dr će meni kako treba još jedna operacija,ali da njega nema mjesec dana,pa bi kolega...
Na to je MM puko i mi smo otišli za Zg, u Institut.Srećom da sam ga ja onako tvrdoglava poslušala.Mama koja je inače vrlo hrabra i jaka osoba,ali cijeli život lošeg zdravlja(razlog zbog kojeg sam ja jedinica),jednostavno nije mogla normalno rezonirati.Nakon te prve opracije,psa kojeg smo imali 13 godina i koji je bio ravnopravni član obitelji dali smo na čuvanje kod osobe koja ga je čuvala godinama.Nazvala sam je i rekla kako ću doći po njega,na što mi je ona otpilila kako je tu noć uginuo!!!Zapravo kasnije sam saznala da su ga njeni psi rastrgli.Moj je pas uginuo u mukama.To si ne mogu oprostiti ni danas.
Novi šok,nova trauma svim nama,a moj N i danas pita gdje je.Kažem mu da je uginuo,ali mislim da ne shvaća o čemu se radi.Kad smo konačno završili kemoterapiju,strah od svake nove kontrole je neizmjeran.Kroz to smo prolazili sami jer moj tata radi vani i malo je kod kuće.Ima još godinu do mirovine,pa će biti lakše.A sad i on ima neke smetnje koje su izgleda ozbiljne.Pomislim: ne opet!Ne mogu to prolaziti još jednom.
Mama mi je jeko bliska,oduvijek je i bila.
Bojim se da moje u budućnosti drugo dijete neće imati prilike upoznati moje roditelje i ostati uskraćeno za nešto divno(kao ja npr)
Nadalje,trebala bih se preseliti 10 min udaljenosti od mjesta gdje sam sada.Ali, peče me savjest jer će mama biti sama,iako smo i sada svatko u svom stanu (u istoj kući).Prostora mi realno treba, pogotovo što hoću još djece, a MM treba mjesta za registratore i ostalo od firme.
Dolaze mi trenuci kada jedva čekam selidbu,jer je stan mrak,aonda se sjetim...
Primam savjete,kritike i ostalo.
Svejedno i ako ih i nemate, lakše mi je samim time što sam to napokon istresla to vani,i hvala vam što ste tu!!!

Stalno mislim sto da ti napisem i ne nalazim dovoljno jake rijeci , a da opet ne bude bescutno. Vjerujem da znam kako ti je jer je nisam pune dvije godine uopce mogla izgovoriti sto je mojoj mami , samo bi pocela gusiti se u suzama , otac mi je nenadno umro , brat jos mali , ali zivot ide dalje i sve ono sto nas ne ubije ,ojaca nas. To je moja parola , jos sve zacinim crnim humorom na svoj racun i idem dalje! Drzi se :love:

hvala,puno mi znači podrška,a nisam mislila nikad da će mi se otvoriti jedna potpuno nova perspektiva života do tada.Shvaćam puno više toga,i naučili smo cijeniti trenutke koje provodimo zajedno,jer nam se sve može već sutra "nestati".Jednostavno živimo i ne planiramo dalju budućnost.Samo mene ponekad uhvati žuta minuta,ali brzo i prođe pa nitko niti ne primijeti.

Skroz te razumijem kako se osjecas, naime i mojoj mami su prije 1,5 mj rekli da ima zloćudan tumor na plucima i da ga mora operirati, isla u bolnicu i vratila se neoperirana jer da se prosirio i sad treba prije odraditi par ciklusa kemo i onda kontrolni nalazi i onda nadam se operacija. Tješi i hrabri me činjenica da je ona dobro i nema nikakvih simptoma (ovo je otkrila slucajno), pa se nadam da je sve na vrijeme.
Budi jaka i hrabro dalje, shvati to kao borbu koju treba pobjediti :love: