Situacija je ovakva: Dorian je rođen s 2.400g., pao na 2.200g, pa smo bili u bolnici dok nije vratio porođajnu težinu. U bolnici smo bili razdvojeni 16 dana da bi se on potkožio i naravno nismo dojili, ali sam ja uporno izdajala i nadala se da je on svo to moje mlijeko i dobio :/
Pri izlasku iz bolnice, preporuka pedijatrice je bila da se i dalje samo izdajam i dajem mu na bočicu iz nekoliko razloga:
- presitan je pa će se na cici (ako je uopće prihvati) prije umoriti i neće pojesti koliko mu je potrebno da bi napredovao, a gubiti na kilaži ne smije
- važno je pratiti i koliko pojede za obrok i biti siguran da je pojeo onoliko koliko mu je preporučeno
- još je uvijek preslab da prihvati cicu, a kamoli da povuče toliko da se najede
U isto vrijeme, dobili smo optimistične upute pedijatrice da ipak svaki dan vježbamo dojenje, da ga stavljam na cicu jer i velikima treba mjesec, dva da se uhodaju, tak da i za nas ima nade.
Ono što sad primjećujem je da dorian ponekad ima problema i s prihvaćanjem dude od bočice, a kad ga i pokušam staviti na cicu (pomno sam pročila tekst o dojenju sitne i nedonošene djece i položaje koji se preporučuju) to ne sliči ničemu, a najmanje dojenju jer naravno da ne zna ni prihvatiti bradavicu koliko mu je god ja pokušavala dovoljno duboko gurnuti, jer ne otvori usta dovoljno jako, a kamoli povući iako sam već izdajanjem navukla dovoljno mlijeka da ono doslovno samo curi.
Naravno da mi nije problem izdajati, pogotovo sad kad sam ga navukla dovoljno da za svaki obrok svježe izdojim i po 100 ml, ali pitam se ima li nade da naše dojenje ikada zapravo profunkcionira kako treba?
