Evo tek deset mjeseci nakon poroda da napokon ispricam nasu pricu.
Na dan kad sam usla u termin, tj. dva tjedan prije datuma, po noci me krenulo sarafiti u krizima, i tako par sati, a pred jutro prestalo. Mislila sam jos je dosta rano i nisam htjela dizati paniku. Bila mi je prva trudnoca i odlucila sam biti doma do zadnjeg casa. Imala sam dojam da se beba skroz spustila, ali cijeli dan sam se osjecala OK. Ali navecer oko 10 h, prije spavanja doslovce mi se ucini da je nesto puklo u meni, i voda...ne puno, ali svejedno, mislila sam puko vodenjak, jos malo sukrvice, to me prepalo, nazovem bolnicu i kazu oni nek dodjem na pregled. Malo me uhvatio strah zbog te sukrvice, i jos noc, uzeli torbu i krenuli. Pregledali me i rekli da nisam bas nesto otvorena (ovo je sad interesantno jer tijekom cijelog poroda nitko mi niti jednom nije rekao koliko sam tocno otvorena) i dali mi onu krpu medju noge da vide koliko vode curi. Nakon pol sata dosao drugi doktor da me kao ponovo pregleda, gurne ruku, boli ko vrag, cak sam malo morala pustit glas, kad ono osjetim mlaz vode po nogama, prbusio mi vodenjak (bez da me upozorio) svaka cast ljubaznoj sestri koja se u tom trenu nadvila nad mene i stisnula me za ruku (to je btw bila jedina ljubazna osoba u cijeloj prici). Nakon toga trudovi krenuli malo jace ali jos to nije bilo strasno, MM je bio ispred na hodniku i kako je rodiliste bilo skoro prazno, ja sam nakon brijanja i klizme, svako malo izlazila na hodnik, pricala s njim i naslanjala se na njega prodisavajuci trudove i smijuci se u medjuvremenu. Valjda su imali slobodan box jer su me u neko doba pozvali. Sestra mi je sutke prikopcala drip i monitor (isto bez upozorenja) i otisla. Ubrzo su doveli i MM-a. Trudovi su bili dosta jaki, bolni, ali prateci stanje na monitoru skoro da su bili sve rijedji. Nikako mi se nije svidjalo to lezanje i sto se ne mogu pomaknuti, sestra je ulazila svakih nekoliko, otrgnula bi papirnati izvjestaj s monitora, i samo sam nacula da je neki doktor rekao «nece ona do jutra, to je prvorotka». I kroz trudove ja razmisljam kako su mi na brzinu uspjeli uvaliti sve sto nisam htjela (probusiti vodenjak, dati drip, staviti na monitor) i mislim si kako bih se digla da malo prosetam i tako potaknem porod i vidim neku mladu sestru na hodniku pozovem je i zamolim da me otkopca s monitora, da bih ja na WC, praveci se da sam odlicno. Ovo je bilo nakon nekih 4 sata na dripu i nisam uopce bila dobro, samo sam znala da ovakvo lezanje ne moze biti dobro za porod. I idem ja kao cool, na WC, MM me prati, drzi pod ruku, dodjemo do WC-a, ja ne mogu vise stajati...zao mi je samo onih cura u preradjaoni koje su me vidjele jer sam se presavijala od boli, mislim da sam tada vec bila u fazi izgona, jedva se vratili natrag u box, ja se nalaktila na onaj umivaonik i ne mogu maknut, rastura me, krenula onako naglas disat ko da cu izdahnut, dosla neka sestra, rekla mi kako da disem (znala sam ja kako se dise, nego sam potpuno izgubila kompas) pitala me dal imam pritisak na debelo crijevo, dosli doktori, upalili reflektore, uspjeli me nekako na stol, sad se sve sjecam ko u nekoj magli, jer u biti ja ni tada nisam kuzila da cu sad rodit jer mi jos uvijek nitko ni jednom nije rekao koliko sam otvorena!!!!!!!...i jos lezim onako, visi mi glava, nista ne vidim, samo me boliiiiii. Ja sam ocekivala neki uvod, da ce me netko pregledat, pa ce babica reci sad tiskaj, pa cu ja dugo tiskati i tako nesto. Ali ne, samo bol i ne znam sto da radim, bilo me strah tiskati dok mi ne kazu, jer sam se naslusala onih prica kako to ne smijes jer ti pukne cerviks i sl. I u tom ludilu ja pocnem vikat «ne mogu!!!!» i sva sreca jer bih se inace raspuknula i tko zna sto bi bilo s bebom da tad nisam viknula. Tad je babica skuzila da bi bilo vrijeme pa me recnula (ne moram ni reci opet bez upozorenja) i to tako da sam sve zvijezde vidla. I doktor kaze «evo sad tiskajte» i ja jedva docekala, napnem se iz sve snage, a veli on «ma ne sad, morate cekati trud» ja u onom bunilu na prazno isla tiskat od muke. I primila se ja za koljena i u slijedecem trudu istisnula i to je bilo to. Cura 3.660 kg, 50 cm, prekrasna. Ali nije odmah zaplakala pa sam se prepala. Stavili mi je na prsa, malu toplu, ljubicastu, necu nikad zaboravit taj prvi dodir, rekla sam «kako je slatka» eto nisam ocekivala da budu tako slatki cim se rode :heart: . Odmah mi je uzeli i presli na sivanje, koje me boljelo vise od svega zajedno do tada. 15 savova od kojih sam se duuuuuuuuugo oporavljala. Nakon sivanja i klistira su me ostavili na hodniku, pozdravila se s MM-om, malo rasplakala i nekoliko sati buljila u svjetlo iznad glave osjecajuci se kao na vrhu svijeta i sretnija nego ikad.......... :angel:
Drugi dan ce doci na red tuzniji dio price, nisam malu vidla cijeli dan u bolnici koja se reklamira da ima rooming-in, bezobrazne sestre, bolni savovi, mala dobila zuticu, otpustili nas prerano iz rodilista jer nisu imali mjesta, a malu nisu izlijecili pa smo zbog toga nakon 10 dana zavrsili na hitnoj, malu hospitalizirali, dva tjedna na infuziji i antibioticima, nakon toga ustanovili krvarenje 2. stupnja u mozgu. U porodu je ostala bez kisika... Ali to je sad vec druga prica.
No da se ne brinete, super smo, evo nakon 10 mjeseci zdravi i sretni. Doduse nakon bezbroj kontroli, fizijatara i sl. vjezbi, truda, strahova i puuuuuuuno suza...
Ne znam sto reci o mom porodu, najbolji je mozda komentar MM koji prvo sto je rekao kad smo se ujutro culi "ovako si mogla i sama doma roditi, ne znam zasto smo isli u bolnicu"...
