Ljute li se kad gube?

Jučer je moja kći igrala memory sa svojim malim frendom. Prvu partiju dobije on, za samo dva para više. Lijepo se igraju, fakat se unijeli u igru, a ja nepristrani promatrač. :mrgreen:
Počnu drugu partiju, mali skupi dva para u početku, a moja kći u suze! Neće ona više igrati, glupa igra, ona hoće pobijediti, suze frcaju..I kraj igre.
Fakat se tako ražalostila, a bome i razbjesnila da nisam znala što bi bilo ispravno reći i li postupiti.
Pa sam je onda prvo utješila i umirila, a onda joj pokušala objasniti da je to samo igra, da u igri netko dobije, netko izgubi (da, ali zašto bi ja morala izgubit :mrgreen: -kaže ona), onda sam joj rekla da je igra bila tek na početku, i da je mogla pobijediti i da nije trebala odustati, i blabla dalje.
Tako se ponaša i kad izgubi čovječe ne ljuti se (odnosno kad joj "pojedem" figuricu, a ja je ne štedim, kako padne kocka, tako igram).
Mislim, sve je to normalno ali htjela bih joj pomoći da prevlada tu frustraciju kad gubi, ono, nek bude tužna (ako baš mora), ali ne ovako ljuta i bijesna. :?

Najnormalnije je da se djeca ljute kad gube u nekoj igri, da razlikuju što znači pobjeđivati i gubiti!

Lijepo si objasnila svojoj kćeri i sve je ok.
To je život: i pada se i ustaje, ima padova i uspona, a kroz igru djeca najbolje uče, zar ne?? :)

I K. je plakala i dramila u početku kad je gubila u igri Čovječe ne ljuti se i sl., ali nakon nekog vremena je počela govoriti: "Mama, sretna sam i kad ti pobjediš!" :love:

Najbolji je lijek bio kad bi joj, nakon što sam ju pobijedila, obrisavši suzice, ponudila još koju partiju.
Naravno, igrale smo fair play, bez gledanja kroz prste.

Shvatila je da je to samo igra i da je sreća promjenjljiva. ;)