je prošla od proda (zapravo, točno godina, biti će 24-tog desetog).
Željela sam napisati "našu priču" ali nisam imala snage... nešto sitno sam napisala svojim curama na najhrabrijem pdf-u (cure :* ).
Nakon beskonačnog veselja poslije ukazanog + , bili smo u sedmom nebu. Po cijele dane sam se cerekala svom trbuhu, mm, uporno pjevao uspavanke pupku... ma idilično.
Problemi su počeli kada me gin poslala na pretragu zbog skupljanja tekućine (bio je to 4-ti mjesec trudnoće).
I onda su se otkrile stvari koje su našu idilu pretvorile u noćnu moru.
Pojavila se EPH gestoza, dijabetes, rušila sam se dok sam hodala ( tlak bi narastao na solidnih 170/110).
I tako sam završila u bolnici. Na inteziviniranoj terapiji inzulinom, lijekovima protiv tog tlaka....
Svaka dva tjedna sam bila u bolnici po tjedan.
U bolnici su mi rekli da ću zadnji mjesec trudnoće ići na ležanje Petrovu ( jer su oni vičniji trudnicama s dijabetesom), ali taj zadnji mjesec nismo dočekale.
U ponedjeljak dolazim na uobičajeno ležanje u bolnicu. Doc koji me primio, govori mi kako "je ovo za sekciju" (ja vam imam 150 cm :oops:, i užasno uske bokove).
Tlak mi je na prijemu bio, meni uobičajenih, 150/110, pa mi se nije toliko vrtilo. A i evo nam preeklamsije, dijagnosticirane dan prije poroda.
Do srijede su mi davali lijekove da izbacim tekućinu ( u dva dana ispiškila sam 6 kg i tako otišla roditi sa dobivenih 3,5 kg).
Moram napomenuti da me osoblje smatralo ko inventar - stalno sam bila tamo :mrgreen:
U 1 u jutro, pukla je voda - idem do sestre i budim je, govorim joj da curi, ona se jako uspaničarila - naime, nismo mogle pronaći pokrete tu noć nikako, srčeko je radilooo!
Uglavnom, vrati me u krevet i provjerava svakih pola sata, trudovi su bili odmah na 5 min - ali ništa strašno!! kako sam bila sretna! Pa kada imam menstruaciju me jače boli.
U 5 mi kaže da idemo u rađaonu. Pošaljem poruku mm-u da dođe (radio je noćnu).
U pripremi mi kaže babica da se popnem na stol da me obrije, ispričavam joj se, govorim joj da je to trebao mm napraviti ali eto neplanirano se dogodilo ranije. Ma kaže ona, ništa zato! I zalije me tako vrućom tekućinom, da sam iskolačila oči.
Kaže, nećemo klistirati, imate vi još vremena....
Odvede me u predrađaonu, samo sam ja tamo, nema ni jedne više.
Čujem kako mm dolazi, ali ga zaustavljaju na vratima ( zaboravio je potvrdu), neka se vrati snjom pa će ga pustiti, ali ne brinite se, čujem je, neće ona još dugoooo.
Spojili su me na ctg, znam da je vama svima taj položaj na leđima bio užasan i meni je, ali sam trpila samo da joj mogu čuti srce.
U 7 je došla vizita i otvorena sam 6 cm. Dr mi kaže,vidim imate dobre trudove (a i bili su, moja sreća jer ne bole, je ostala negdje u primozgu)ali staviti ćemo vas na drip. E sad!
Htjela sam bit hrabra pa sam rekla čak i nešto :mrgreen:
Pitam ja - jeli baš potrebno, pa 6 cm sam otvorena... jeli može bez dripa.
Kaže on meni, jel vidite koliki vam je sad tlak. Kažem ja ne, ne vidim, nitko mi ga nije izmjerio.
Onda se on uskomešao, na njegovu naredbu izmjere mi tlak od pišljivih 185/130 i sestra ga pogleda, kaže on, daj joj drip i apaurin.
Mislila sam da su trudovi bolni, da, dok nisam dobila drip - eh.
Tada je došao i mm - ajme kako sam bila sretna!!!
Objesila sam mu se oko vrata ( ako ovo čitaju i naši dečki/muževi - budite na porodu obavezno).
Govori mi dali mogu izdržati na leđima - kažem mu da nemogu. On zove babicu i moli je dali bi mogla leći na bok - ona ga zove sa strane i nešto mu govori potiho. Tada sam počela lagano paničariti.
Mm se vraća i govori mi da se ne brinem, ali da ctg mora ostati gore, zbog tlaka i preeklampsije.
Dolazi doc da me pogleda. Pitam ga ja, što je bilo s onom sekcijom ( naravno, nebi imala niš protiv da me netko onesvjesti u tim trenucima :mrgreen: ), kaže on - ma ipak je 5 tjedana prije termina, možda je uzv netočan - ma lijepo se otvarate; šteta je sad raditi sekciju.
U 10 polako sam počela stenjuckat ( inače nisam neka mimoza, dapače, dosta gruba), dolazi babica i govori mi, šta vičeš pa imaš ti još vremena. Ali ipak me pregledala i hopla - kaže ona, glavica je tu - pa ti ćeš roditi (ma kakvi - ti ćeš, mislim se ja).
Ajde sad na wc, pa ćemo u rađaonu.
Kakav vražiji wc sad??? Kakvo hodanje.... Bože mili, da nije bilo mm-a koji me vukao ja neznam šta bih.
Oteglili smo se do wc-a, tamo sam se lijepo ispovraćala. Kako sam radila taj napor za povraćanje, osjećala sam bebicu dolje... neznam kako da opišem taj osjećaj pa ću preskočiti.
Uglavnom, sad se mi teglimo iz wc-a na stol u rađaonu.
Kaže babica- ajmo, popni se. Gledam ja stol, nju, mm-a i iskrivim facu ( tipa japanski crtić). Pa kako ću? Osjećala sam se ko patuljak, stol mi je bio u visini sisa!!.
Mm je poludio pa me dignu na stol - hvala ti dragi( al šta je to njemu, on ima 190 cm)!
I tada kreće...
Ctg je na trbuhu, broj otkucaja opada, beba se zaglavila jer sam uska.
U trenutku kada doc pojačava drip ( mm kaže da je curio kao kada primate infuziju), doživim prvi epileptični napad i sve mi staje.
Dio poroda za koji mi ni mm nije želio reći šta se događalo, rekao je samo da nemože o tome i nisam ga željela siliti.
Kada sam došla sebi ( tj. postala svjesna okoline), bebini otkucaji se više nisu čuli. U onim plastičnim naočalama babice, vidjela sam glavu naše Nadije. Doc je miče i pokušava me otvarati rukama ( da, to ipak više boli od dripa) i izvaditi bebu – tu sam doslovno vrištala sve u 16.
Nije uspio. Ja sam plakala i vikala i neznam šta sve ne.
A onda babica – gleda me i dere se na mene – TISKAAAAAAAAAAAAAAAAJ!!!!!!!!!!!
Mm kaže da sam se uhvatila za one šipke i počela, doc je pomogao gurati. Iz drugog (bez trudnog, do tada su trudovi nestali) tiskanja Nadija je samo izletjela. Druga babica ( ukupno je bilo dvije babice, tri doca i jedan stažist), me uspjela recnuti ali ne dovoljno.
Beba nije disala, nije davala znakove života.
Babica ju je uzela i svo 6-oro su s njom izašli.
Ja sam mislila da je umrla. Pitala sam mm-a dali je živa. On je plakao, rekao je – ma biti će sve u redu.
Neznam koliko je vremena prošlo, ali ja sam zaključila da je ona umrla. Negdje u pozadini sam čula plač ali ga nisam registrirala. Dolaze oni i vidim babicu kako je drži, ima najveći osmjeh koji sam vidjela u životu i govori mi – mamice sve je u redu, imate divnu kćer.
Stavili su mi je u ruke. Gledala sam taj mali stožac od glave prekriven sa puno crne kose i osjećam – ništa.
Ništa. Prazno. Bezdan. Ne vidim, ne osjećam, ne živim – jer je umrla moja beba.
Zašto, zbog čega, neznam – ali nisam se mogla trgnuti.
Vidjeli su da ne reagiram. Doc je rekao babici da je okupa tu ( navodno, kako mi je rekao mm, trebali su je odmah staviti u inkubator), da je gledam.
Gledala sam je i mislila sam kako velika beba – jeli to moja Nadija ili se šale? Jeli sve ono bilo tako ili?
Odnjeli su je u inkubator.
Beba je zahvaljujući docu ( da, krivim ga ipak – imao je nalaze, znao je da je sve rizično, znao je da smo „na knap“), imala nagnječenje mozga na tri mjesta, paralizu lijeve ruke, kukovi su bili zmrdani, infekciju nepoznatog uzroka, sepsu, na lijekove nije reagirala... u bolnici smo bili mjesec dana.U toku tog mjeseca sve se rješilo. Prvo se mozak regenerirao, pa rukica, kukići i samo je jednog dana frknula.
Od svih nagovještaja kako je neurorizična beba i kako ćemo morati s njom na vježbe zbog fizičkih povreda nije bilo ništa.
Razvija se sasvim normalno.... ma borac je ona, ljubav mamina!
A ja ?
Da nije bilo mm-a, neznam kakobi se kretala situacija, neumorno mi je slao slike bebe, bio takva podrška – ma nemam riječi. Nisam progovorila dva dana nakon poroda (inače, nitko me ne može zaustaviti – vidljivo po postu :-) ), drugi dan u jutro sam doživjela drugi epileptični napad i to je bio zadnji. Dijabetes je ostao, nisam više na inzulinu, ali jesam na tabletama.
Malo pomalo uz te slikice, uz posjete bebi, uz maženje njene rukice kroz otvor inkubatora, počela sam shvaćati da je ona tu, da je ovdje, da ne umišljam. Na ovom forumu sam pročitala, da u tim prvim trenucima misliš da nemožeš voljeti to biće više no što ga voliš sada. Ali možeš, svaki dan sve više, osjećaš (ponekad fizički) kako ti se puni srce ljubavlju prema djetetu.
Na porodu sam pukla do polovice lijevog bedra, recnuli su na desno (voljela bih da je bilo više- taj me rez uopće nije bolio poslije), anus je pukao kao i debelo crijevo.
Sašili su me – divota! Kada sam došla na redovni pregled kod svoje gin- rekla je, doslovno : Ajme koji je ovo vrag!!! Pobogu ovdje vam visi komad mesa!!
Moram napomenuti da je mene to opako boljelo, po pričama sam znala da treba boljeti, ali nisam znala da ne treba baš toliko :-)
Onda su krenule upale, antibiotici, infekcija.....
Priča ima sretan završetak, uvjerena sam i zahvaljujući doktorici i predivnim sestrama 5- tog kata – hvala vam do neba!!
Eto, to vam je naša priča. Kada je sad čitam izgleda kao nekakav nestvaran scenarij, ali je, dogodilo se.
Puse svima.
