Idete li odmah kod liječnika?

ako je slična tema bila, uputite me tamo molim :)


Jutros se Jakob probudio plačući i glasno hroptajući uz nekekav glasni promukli kašalj- meni je zvučalo kao laringitis i prepala sam se. Bilo je pola 6 i nije mi se čekalo da se otvore pedijatrijske ordinacije.
Hitna mi je preko ceste pa sam za svaki slučaj otišla da ga doktor posluša i da mi kaže je li sve ok.
Rekao je da ne čuje ništa i da je vjerojatno to još ostatak prehlade od prošlog tjedna. Ja sam onako usput komentirala da ću otići do pedijatra na što se on, imam osjećaj, uvrijedio i rekao da tako dolazi do zagušenja sustava- kad ljudi odlaze doktoru a dijete nije još razvilo jasnu kliničku sliku. Da dijete mora biti vidljivo bolesno- klonulo, otežano disati, nezainteresirano..ja kažem:u redu, ali većina ljudi ne želi toliko čekati ili to ne znaju.
On se složio, ali imam osjećaj da je svejedno mislio da nisam imala po što dolaziti.
Ja sam majka i osjetila sam da moram ići i točka. Trebala sam mu to reći, ali nisam.
Farmaceut sam po struci i neke osnovne stvari znam, ne idem za svaku temperaturu i proljev kod liječnika tako da razumijem o čemu on govori.Zapravo, gotovo nikad nisam bila kod liječnika zbog nečega za što bih procijenila da je samo viroza.Nasreću, tako je dosad i bilo.
Isto tako razumijem ljude koji nemaju čak ni osnovnih znanja o najbanalnijim bolestima da idu kod liječnika bez prave potrebe.

U pravu je bio kad je rekao da nema potrebe da sad idem kod pedijatra ako ne bude promjene u zdravstvenom stanju djeteta, ali mene je svejedno štrecnulo.

Koliko vaša djeca moraju biti bolesna da bi otišli s njima do liječnika?

ne znam koliko... oslanjam se na neki svoj unutarnji filing... nekad imaju temp. po 3 dana i ja ne odem s njima doktoru, a nekad odem na prvu...

I ja reagiram na osjecaj. Dogodilo mi se da su me popljuvali i muz i svekrva i svi ostali ukucani kad sam ja bila uvjerena da malac ima urinoinfekt. Kako sam znala neznam ni sama. Jedini simptom je bilo cendranje po noci. I imao ga je, i to vrlo jak. Otad nitko doma ne sumnja u moje odluke oko odlaska pedijatru. A ako ni ja nisam skroz sigurna, nazovem pedijatricu, objasnim joj situaciju i pitam dal trebam doc ili ne. Ne vucem ga zbog smrkavog nosa, niti zbog temp ako vidim da je on ok tj. da se iigra i normalno jede.
MM je od tog urinoinfekta pravi panicar i on, cim mali po noci jace zaplace, hoce ic na hitnu. Naravno da nismo isli nijednom.

ja idem kod lijecnika upravo prema njegovom savjetu, kad su djeca klonula i kad vidim da im je opce stanje lose, i da to traje vec dosta...

najveci dio bolesti prodju same od sebe.

imam cetvero klinaca i nitko nije od njih koristio antibiotike do sada.

naravno da su bolesni, ponekad se prehlade izmjenjuju, i idu jedna na drugu, i bude kaslja i zelenih noseva i visokih temperatura, ali opce stanje nije nikada bilo takvo da je stvarno bilo potrebe za posjetom lijecniku.

problem je najveci sto je roditeljima tesko cekati, covjek zeli dijagnozu odmah i ozdravljenje jucer. treba treninga da se dolazak bolesti kod djeteta prihvati sa mirnocom.

posjet lijecniku ne doprinosi brzem ozdravljivanju djeteta. jos gore, obicno se ode kuci sa paketicem antibiotika koji se obicno dobije da bi se lijecnik rijesio roditelja, ali i to rijetko pospjesi brze ozdravljenje, prekomjerno prepisivanje antibiotika je simptomaticno i utjecaj na ozdravljnje kod vecine infekcija je neznatan.

Da ne ide u vrtić, za većinu viroza, temperatura i prehlada ne bismo ni vidjeli liječnika.
Ali budući da ide u vrtić, kad dijete ima temperaturu, obično trebam i ja otvoriti bolovanje. A to moram učiniti prvi dan bolesti. I tako se obično desi da čim zakuri, mi smo kod pedijatra - zbog službenog bolovanja, a ne toliko zbog potrebe.
Iako, naš pedijatar je stvarno ok, ne dijeli antibiotike bez prijeke potrebe. Ako je viroza u pitanju, on nam to i kaže. Ako treba pratiti situaciju, i to nam kaže.
Meni je teže procijeniti neka kronična stanja - kad otići liječniku, a kad ne treba. Kao što za sebe teško procjenjujem, tako i za dijete. Prošle zime je dva mjeseca šmrcao, hrkao, hroptao i kašljao, a doimao se zdravim, nije imao temperaturu, bio je dobre volje, sve super. Da bismo na kraju ipak otišli doktoru, a on ustanovio bronhitis :/ i ajde ti sad budi pametan.
Ali na hitnu još nikad nismo išli - nije bilo potrebe.

Meni se dogodilo da smo iz ordinacije došli s gorjim virusima i bakterijama nego da nismo tamo ni išli (gužva, kihanje jedni u druge, katastrofa...)

Kad su klinci bili mali (do treće godine) skakala sam na svaki šušanj. Sad više ne i bolje je. Klinci su izgradili imunitet pa nije to više tako ni često, a i iskustvo puno znači. Ipak, dok su sasvim mali - bolje je ne gatati iz kave nego otići liječniku...

Ja idem s D kod doktora čim se razboli jer ona ide u vrtić a ja radim i da bi bila s njom doma moram otvoriti bolovanje a za to moram do doktora - začarani krug.
Da nije bolovanja uglavnom ne bi ni išla kod doktora jer su (do sada) sve bile viroze i nema neke pomoći osim kapati nos, snižavati temperaturu, paziti da puno pije i sl.