kad početi ozbiljnije s aktivnostima
Moj Dodač stalno želi trenirati neki sport i već smo išli na sportski vrtić, aikido i nogomet. I svugdje izgubi volju čim zadovolji znatiželju. Ja naravno popustim jer mi se čini da je još mali i tek se naviknuo na vrtić kako spada. Sad ima nepunih šest i ja stvarni mislim da bi se trebao baviti nekim sportom, ali on više neće nikud jer se "dosta prilagođavao" . Najbolje je reagirao na sportski kamp ljetos, ali bilo je malo djece puno trenera uvijek istih koji su se baš bavili njima i dolazio je doma svaki dan oduševljen. On jako pati na upoznavanje, takt, male grupe inače se povlači u sebe ili bori za pažnju. Na nogometu su uporno veći tukli male, a trener je govorio "kog vidim taj je kriv" kao da su oni odrasli nogometaši. Ja sam vidjela da mojem Dominiku malo fali da pozvizdi i zaleti se na ove velike koji ga guraju i potčkaljuju. Zapravo sam se divila kako ih nije :x Zato kad je rekao da više ne želi ići znala sam da se pokušava nositi s problemom bez da ih izmlati. Razgovarala sam s trenerom i stvarno je drag i pristojan, ali ne kuži baš pedagošku dimenziju. Ako su zajedno klinci od 5-9, 10 godina onda tu netko nekog mora paziti. Sad više ne znam da li da ga upisujem na nešto ili da jednostavno tata i ja nabijamo loptu s njim poslje vrtića, pa na role, bicikle i slično. Jako voli kad se mi s njim bavimo sportom, ali ne znam da li je to dovoljno. Možda je već ipak vrijeme da baš uči neke vještine :? Ja sam plesala od treće godine i meni je to skroz prirodno, ali ne mora tako biti za sve, ili?
