Moja prica o dojenju...

Prosla sam kroz razne faze, i sad mogu reci - dojenje mi je uglavnom bilo muka.

Faza 1: dojim jer je zdravo i najbolje za K.
Prva 4 mjeseca sam dojila samo zato sto sam morala dojiti.
Sama sam si to "moranje" zacrtala, nije me nitko tlacio.
Traumatican pocetak, moj carski, njegova intenzivna...
Isla sam dan po dan, samo da bar do 4 mjeseca izdrzim. Svaka bocica adaptiranog manje je bila mala pobjeda.
Sa njegova 4 mj sam prezalila svoje "nepotpuno" dojenje i opustila se, malo.
Kad je skuzio da se od dohrane moze najesti (sa cca 8 mj), odahnula sam jer je s mene skinuta odgovornost.

Sa 10 je rijetko trazio, obicno kad bi pao i udario se, ja sam nudila jer smo prolazili neke bolestinice, pa da mu se imunitet malo "pofutra".
I veselila se sto su skoro imati svoje tijelo opet za sebe, sto ce to mucenje od nasisavanja zavrsiti. Naime, K. je najvise volio sisati nocu. U jednoj fazi - skoro iskljucivo nocu.
S godinu dana pocela sam raditi i hop - sisa je ponovno in.
Malo me zateklo, al rekoh - kad sam do ovdje dogurala, mogu jos malo.
Dakle, faza 2: dojim jer me K. treba.

Negdje s godinu i pol K. ostavlja bocicu i prelazi na salicu s obicnim mlijekom... ali to se ni najmanje ne tuce s dojenjem, tocno zna kad hoce koje mlijeko.
I ne znam sto se desilo... ne znam kad... kako...
Pocela sam uzivati u dojenju.
Obozavam onaj mali glasic koji kaze "Sisa! Opet!" ili "M(lij)eeka!"
Njegove njezne rukice koje mi maze drugu sisu ili kopaju po pupku.
Tople nogice privijene uz moje.
Kolutanje okica u totalnom zadovoljstvu.
I kad zaspi, a zaboravi progutati i niz bradu mu potece bijeli trag mlijeka.

I zbunjena sam ovim sto osjecam.
Naime, meni nije stalo da li je dojenje nakon godinu dana zdravo.
Ja dojim iz cistog uzitka.
Prije bih kad su me pitali zasto doji i kad cemo prestati odgovarala - Evo samo da preboli virozu, da se vratimo s mora, da prodje cijepljenje, da se navikne na novu tetu...
Sad me pitaju kad cemo prestati, a ja vise nemam odgovor.
Jer vise ne zelim prestati.
Ali kako da to ikome (osim mm-u koji me full podrzava) kazem?

Je li ispravno dojiti samo zbog uzitka? Smijem li to?

Sori na dugoj prici, morala sam ovo podijeliti s vama :*
I hvala na strpljenju :)

Prelijepa priča! :heart:

I, ne trebaš nikome davati odgovore; tvoje sretno dijete s bijelim tragom oko usana je najljepši odgovor.

:heart:

prekrasno :heart:
samo dalje u skladu sa svojim osjećajima
tvoja priča mi budi sjećanja i malo me baca u sevdah

:heart:

:love:

Predivna priča, evo suze mi oči :heart:

Hvala tebi na ovoj lijepoj priči. :heart:

:heart:
I ja dojim iz čistog užitka, mog i njegovog!

Citiraj:

---

Je li ispravno dojiti samo zbog uzitka?

---

Ja bi tvoje pitanje preokrenula u : Treba li ti uopće ijedan razlog osim ovog? :heart:

Ajme sad mi fali dojenje još više.
Zbilje mi fali (mislila sam da neće nikad :) ) ali stvarno mi fali.
Sad se samo nasloni na cike i pomazi ih rukicom preko majice i kaže da su bubane i onda im da pusu :zaljubljen: :saint:

:love: :heart:

:heart:

Joj .. sve se bojim da cu i ja zavrsiti ovdje na ovom podforumu... jer tako sam sretna sto mogu svoju malu da dojim, ona tako isto gundja kad jede, koluta ocima kad pocne da jede (od zadovoljstva), curi joj mlijeko iz usta, stisce, udara i slicno... Nisam ni znala da postoje mame koje doje duze od 2 godine :D Iznenadjena sam ali pozitivno.

Da prica bude "na okupu" :)

Odjavljujem nas sa ovog podforuma, K. ima 2 godine i 10 mjeseci.

Unazad par mjeseci, od ljeta, dojenje za uspavljivanje se pretvorilo u jednosatno natezanje sise, lupkanje po drugoj bradavici, grebuckanje madeza, navlacenje i natezanje... beskonacno. Nekad bi rekao "nema m(li)jeka", rijetko kad zaspao dojeci...
Meni je polako postajalo dosta, ali jos nije postalo.
(bas sam pronasla nesto sto je Zorana napisala, tocno tako je meni bilo. tijelo je trazilo prestanak - umor, pad imuniteta, sitniji zdravstveni problemi... i na emotivnoj razini, razdrazljivost i nekakva odbojnost prema daljnjem dojenju:

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

Ono, tijelo jednostavno, na nekoj divljoj, primitivnoj, instinktivnoj razini odbija dalje na takav nacin skrbiti za dijete (koje je tako i tako spremno fizicki opstati i bez sisanja) ili se sprema na prehranu novog potomka i daje nam znak da je vrijeme odbaciti starijeg po tom pitanju (neki prirodni mehanizam kojim se osigurava opstanak vrste ili tako nesto :mrgreen: )

---

K. je samoincijativno smanjio podoje na 2x - jedan za uspavljivanje i drugi u rano jutro, oko sest.
Jedne veceri uspaljivanje mi je bilo tako muka da mi je naglo proslo kroz glavu: ako sad ne kazem "dosta", sljedeci put cu podivljati i prestati naglo i ljuto. A ne zelim da tako prestanemo. Ne zelim da K. dojenje, toplinu i bliskost koji su tad medju nama, poveze sa ljutnjom i krivnjom.
Ovi podoji ujutro su nam uvijek bili lijepi pa tako i zadnji, u polusnu bi se savrseno "pristekao", popio i zaspao uz mene. :love:

Ali bila sam "zrela" za kraj.
Guglala sam okolo i trazila najbolji nacin za nas.
Odlucila sam se za flastere preko bradavica i pricu "sisa je bolesna, nema vise dobro mlijeko za K."
Uspavljivanje je proslo bez protesta - zainteresirano je gledao flastere, komentirao kako ce izlijeciti sisu, dao joj pusu da brze prodje i zaspao grleci me.
Ali ono pred jutro.... prvu noc se probudio, trazio, rasplakao kad sam rekla ne, odbio zagrljaj, udario me nogom i otisao na tatinu stranu kreveta. Tamo je nekako zaspao.
Bio je tuzan i ljut jos nekoliko dana... nemoguc, prkosan, grintav.
Bio je produzeni vikend, pa sam ga grlila, pekli smo kolacice, isli u igraonice, igrali igre koje voli... pricali kako mu sisa nedostaje, ali sad vise nema dobro mlijeko za njega (ne, prica da je veliki ne bi upalila, na to kaze "nisam, ja sam bebica!" :mrgreen: ) i hoce li da mu napravim kakao... pa se opet grlili (sad je nekako mazniji nego tokom dojenja, cesce mi daje puse, oce se grlit i tako)

Evo, vec 3 tjedna je proslo.
Bila sam malo tuzna, i sad sam - on je vjerojatno moje jedino dijete, moje prvo i posljednje dojenje :( (al jos se ne dam, i jos me ima...)
Ali i puno sretna, sto smo uspjeli unatoc teskocama na pocetku, i jer smo tako dugo trajali.
Ne znam sto je ostalo u njegovoj maloj glavi, nadam se - lijepa sjecanja i topao osjecaj :)

:heart:
znam da ce ovo ostati

Citiraj:

---

lijepa sjecanja i topao osjecaj

---

I ja se nadam takvom stažu :love: . Sad smo malo u problemima i baš me ohrabrila ova ova priča!