vjerujete li da dimnjačar ispunjava želje?
netko je pitao kad će druga priča, a obzirom da imam malo vremena, evo je...
Već sam u prvoj napisala da sam jako rano u trudnoći odlučila da ću biti samohrana mama i da nam niko ne treba.e, pa jok...
sto puta sam se uvjerila u onu"čovjek snuje, Bog odlučuje", pa tako i ovaj put.
Ja i bebač smo verć savršeno funkcionirali u dvoje, uz beskrajnu podršku i tehničku pomoć mojih, kada je, odnikud, u naš život ušetao jedan momak smeđih očiju i osmjeha koji obara i... oborio me s nogu. I malca.
I postao instant tata, najbolji na svijetu.
Svi su, kako je vrijeme pročlazilo, vidjeli da je to ozbiljno i očekivali još jednog mališu, a ja...sam se bojala.
Bojala sam se kako će se nova bebauklopiti u naš svijet, kako će ju mali prihvatiti, hoće li ljudi raditi razliku između djece...
Brane je šutio i u šutnji razumio. i Čekao...
A onda, u jeku priprema svadbe, znala sam uhvatit sama sebe kako po gradu s posebnom nježnošću i čežnjom promtram bebe, trudnice...
Onda bi pojasnila sebi da još nije vrijeme, ali da će doći jednog dana...
Nakon vjenčanja je želja za bebom samo jačala i uskoro se više nisam mogla boriti protiv nje pa sam mm predložila da prestanem piti pilule, a on s složio.Dr mi je rekla da bi se još neko vrijeme trebali paziti, ali bitno je da smo odlučili...
U povratku doma, srela sam dimnjačara i ulovila se za gumb a poželila...
Moj abnormalni oligomenorejski ciklus se vratio- menge nema... mjesec,dva...na idućoj plaći kupujem test...+
on oduševljen, ja sretna i uplašena.Grli me, a ja ne mogu ruke pomaknuti, ne mogu ni riječ izustiti, samo mi suze teku. Svi moji strahovi o kojima nikad nismo pričali izbili su u bujici emocija.Razgovarali smo do dugo u noć i uvjerio me da će sve biti u redu...
Koliko god je prva beba bila dobrajer je "znala" da mora, toliko ova druga nije jer je "znala" da ne mora, pa me počastio mučninama do 16 tjedana. dalje je bilo ok, junior se veselio braci, a mjesec dana pred porod moglo me se vidjet kako trčim po kvartu kraj uplakanog djeteta na biciklu koji smo pokušavali naučit vozit (i uspjeli dok sam ja bila u rodilištu- tata je manji živac)
Ja sam inače čitavo vrijeme trubila da sve mogu sama, pa sam tako odradila i veliki obiteljski ručak za prvu godišnjicu braka, tim više što sam za četiri dana bila naručena u bolnicu na dogovoreni carski rez.
Nije mi to bila želja, nego potreba je imam jako veliku dioptriju kojoj je kontraindiciran prirodni porod.Mm-a je jako pogodio takav rasplet situacije jer se silno veselio da će biti na porodu...
Obzirom da mi nisu mogli odrediti termin prema ciklusu, vodili su se samo ultrazvukom po kojem su tri doktora izračunala tri datuma, pa nismo svi skupa htjeli riskirati i zato sam bila naručena za najraniji termin.
Uglavnom, ručak je prošao, gosti otišli, a ja sam to veče počela osjećati lagani pritisak u donjem dijelu trbuha, ali sam sve pripisala umoru...
Drugi dan bio je ponedjeljak, mm je otišao na posao, malac u vrtić, a ja sam se ostala odmarati, no trbuh me bolio sve češće, ali ne jako.
pospremila sam, skuhala ručak, otišla po dijete i na kavu u park di smo dočekali tatu i polako krenuli prema doma.
usput smo zastali u apoteci da pitam šta smijem popit jer me glava rastura... naravno, ja naivna još ništa ne sumnjam.
večera, kupanac, oko 23 sam napokon bila u krevetu, ali nikako nisam uspjevala zaspat, ni jedan položaj mi nije odgovarao...
A bolavi su bili sve jači i sve češći, pa sam konačno i ja pomislila da je to to. I onda mi je milion misli prošlo kroz glavu, a prva je-što ako ne stignemo u bolnicu na vrijeme da me pripreme za carski?!
Otišla sam na wc i na gaćicama primjetila laganu sukrvicu.
Znači to je stvarno to.Nazvala sam hitnu za svaki slučaj i ljubazna teta mi je preporučila da krenemo u bolnicu.tajtjedan smo bili bez auta, pa sam nazvala taksi, mamu da dođe bit s malim i tatu da zna šta se zbiva, a tek onda probudila muža koji u prvi tren nije skužio o čem pričam, dok nije čuo da spominjem krv.Mama i taksi su došli u isto vrijeme, mi smo uzeli torbu koja je danima čekala spremna i krenuli.ovaj put sam čvrsto držala jednu toplu poznatu ruku i duboko vjerovala da će sve stvarno biti u redu...
U čekaonici ispred oilišta nervozno cupka jedan budući tata, mm zvoni, sestra dolazi i odvodi me ne pripremu.
Divna mlada dokorica me pregldava i buši vodenjak, a tog trena moji, do tad podnošljivi bolovi postaju nepodnošljivi.
Prikopčali su ctg, srčko kuca, bbica je oko 3 kile procjenjena, sve je super...
Zovu mog dokjtora koji je, hvala bogu , bio dežuran i odvoe me u salu gdje su me obrijali, stavili kateter(najneugodnije u čitavoj operaciji) i onda sam zaspala...
Ne znam koliko je vremena prošlo, ali sjećam se da sam u jednom trenu čula kroz san da govore o malom dečku i da je sitan...
Probudile su me tri djevojke koje su bile na praksi i poželjele najljepše dobro juto kad su mi donijele tog malog dječaka za kojeg sam mislila da sam ga sanjala...
Bio je predivan!!! 2500 g i 49 cm, guste crne kose i smeđih oka, baš poput bracinih...
Kratko je bio samnom, a onda su ga odnijeli jer se ja nisam mogl micati, a bio je gladan.
To mu je bio prvi i zadnji susret s bočicom, jer sam već za idući obrok tražila da mi ga donose na zahtjev i moram reć da su moju želju u potpunosti poštovale.
U bolnici smo bili 8 dana i u tom vremenu se uhodali s dojenjem, tako da smo doma došli ko pravi profesionalci...
E da, bio je 19.09.2006 kad sam rodila... to jutro sam kroz prozor vidjela dimnjačara....
