Moje iskustvo iz zadarske rađaone
Prošlo je već 10 tjedana od mog poroda i još uvijek ne prođe niti jedan dan (i noć), a da ja ne prevrtim cijeli film u glavi, i slike su tako jasne kao da se sve opet dešava. Znam da će se ovaj post odužiti, ali se nadam da će mi to bar malo pomoći da se riješim svog PTSPa.
Cijela trudnoća je bila uredna i niti jedan test nije bio loš, a radila sam sve što postoji (imama paranoićnog ginića) uključujući i triple test (što u mojim godinama i nije bilo nužno). Išla sam dva puta na Izvorov tečaj (da utvrdim znanje) i na bolnički tečaj. Na Izvorovom tečaju sam čula predivne priče o rađanju na stolčiću i odlučila da je to ono što ja želim i molila Boga se da mi porod krene s trudovima jer onda definitivno nema zapreke za isti. Na bolničkom tečaju sam podrobno ispitala sve vezano za stolčić – potvrđeno mi je da ga se može dobiti ako je sve uredno do zadnjeg trena.
I tako je došao i taj dan. Bila je subota i prvi trud sam osjetila u 18.40. Iako je ovo moja prva trudnoća bilo je jasno da je to nešto drugačije od onih pripremnih trudova koji su me stezali zadnjih tjedana. Bila sam sigurna u sebe i odlučila ostati doma do zadnjeg trena. MM je zapisivao vrijeme početka i završetka svakog truda. Svaki trud sam cupkala i prodisavala na lopti (na kojoj sam vježbala cijelu trudnoću), a između trudova obavljala razne završne radove (brijanje, tuširanje, pospremanje, pozivi prijateljima ''da je krenulo'' i sl.). MM i ja smo se cijelo vrijeme zezali uprkos boli, bili smo sretni jer smo znali da ćemo napokon upoznati naše dijete. Bila sm sretna što mi je porod krenu s trudovima, a ne pucanjem vodenjaka (jer onda se mogu oprostit od stolčića jer su u zadarskom rodilištu u takvom slućaju rutinski daje drip). Nakon tri i pol sata trudovi su bili svake 3min. I ja sam osjetila da je vrijeme da MM i ja krenemo roditi naše dijete.
Oko ponoći smo stigli u bolnicu, trudovi su bili tako intenzivni da sam na onih par stepeica morala zastati i prodisati. Na prijemu sam imala ispunjen obrazac sa Izvora pa me nisu morali ispitivati o podacima. Tu sam naglasila sestri da sam do sada trudove odrađivala na lopti i zamolila ju da mi da da se nastavim otvarati na lopti (u prerađaoni postoji 5 pilates lopti), te da želim prirodan porod bez dripa, epiziotomije i bilo kakvih medikamenata, te da ako je moguće rodim na stolčiću. Ona je rekla da će vidjeti nakon CTGa i pregleda. Skinula sam se i obukla njihovu spavaćicu. Prikopćali su me na CTG. Tu mi je najgore bilo ležanje na leđima, mislila sam si ''Bože kakav neprirodan položaj, koliko mi je lakše bilo dok sam cupkala na lopti''. Nakon 40tak min. skinuli su me s CTG koji je pokazao koliko su intezivni moji trudovi, legla sam na stol za pregled. Tada je došla mlada specijalizantica. Nju sam također zamolila da nastavim cupkati na lopti i da ako je moguće rodim na stolčiću. Moram naglasiti da je ta noć bila mirna nitko osim mene u tom trenu nije bio u rađaoni. Specijalizantica se samo poglededala sa sestrom i rekla ''Vidjet ćemo nakon pregleda''. Pri pregledu je ustvrdila da sam otovrnena 5cm. Do ovog trena je sve bilo o.k. a onda je nastupilo ono zbog čega i danas imam noćne more i pitam se zašto sam to dopustila – probili su mi vodenjak i nakon toga me klistirali. Kad sam ušla u wc da se isklistiram promjenila se bol koju sam do tada osjećala, više nisa mogla prodisavati nego sam počela urlikati, zapravo ne znam kako bi opisala zvukove koje sa počela ispuštati, ali ono lijepo disanje više nije bilo izvedivo koliko god sam se trudila. I to više nije bilo nešto nad čim sam imala kontrolu, počela sam ostajati bez zraka, iz mene nisu izlazile fekalije, već samo ogromne količine krvi. Pitale su me pitale šta mi je? Ja sam rekla da me puno jače boli, da mi ide krv i da se ne mogu isklistirati. Nakon nekog vremena rekle su da je vrijeme da idem u boks (ja sam jedva uspijela doći do stola). Na stolu sam opet urlala. Uprkos njihovom vikanju da lijepo dišem ja to uz najbolju volju(i mjesece vježbanja) nisam mogla, da stvar bude gora tri puta sam se isklistirala na stolu i još im se zbog toga ispričavala. Sestra je rekla da ću vjerojatno brzo roditi jer se već vidi djetetova kosa i pregledom specijalizantice je utvrđenoda sam otvorena 9cm.
Još su me malo pustile da se sama patim, pa su nakon toga pozvale MM. Tada je sestra pri svakom trudu počela govoriti da tiskam što sam ja i radila ili bar mislila da radim, ali uspijeha nije bilo (i dalje nisam uspjevala dobro disati koliko god su one vikale na mene). Jedino što me ''držalo na životu'' je bio glas MM i njegova ruka koju sam grčevito stiskala. Da u detalje ne opisujem agoniju koja je nakon toga slijedila samo ću nabrojati šta se sve dogodilo u slijedećih sat i pol koliko je prošlo od dolaska MM do izgona. Sestra (tj. babica) je izvela na meni sve ono protiv čega sam bila cijelu svoju urednu trudnoću: stavila mi masku s kisikom, vezala mi noge u stremenje – s tim da je lijevi stremen pokvaren pa mi je noga stalno negdje padala (kad drugim ženama spomenem da sam bila vezana ne mogu doći k sebi od šoka), uvela drip, tri puta mi skakala po trbuhu (od čega sam joj prva dva maknula ruku i rekla da to ne radi), dizala stol na sredini nekom polugom tako da me je još više dovodila u neprirodan položaj (što je već ležanje na leđima bilo) tako da su mi križa bila malo povišena (dakle još više suprotno od gravitacije, u sred svega toga ja sam babicu zamolila da mi dopusti da se pridignem u polusjedeći položaj jer da ću tako sigurno lakše roditi, ona se na to nasmijala i rekla nešto u stilu što mi pada na pamet pa to se ne može) i na kraju je rekla da dijete previš pati, a ja sam neučinkovita i da me mora rezati (uprkos mom protivljenu) i to je i učinila. Ubrzo nakon toga je slijedio izgon. Dok me je šivala specjalizantica je (bez da sam je ja išta pitala) počela objašnjavati, kao da se opravdava zašto nisam išla na stolčići, zašto rezanje itd.
Nedavno sam bila na pregledu kod svog ginekologa koji se zgrozio nad šavom (koji ja još uvijek osjećam pod prstima kao ružno zadebljanje, a i osjećaj na tom dijelu je kao da sam nešto slomila pa nije dobro zacijelilo, pitam se hoću li to ikad prestati osjećati?) i koji mi je potvrdio da nije bilo potrebe za prokidanjem vodenjaka već da su mogli čekati da plodna voda pukne.
Porodom mojim mukama nije došao kraj jer se moje predivno dijete napilo plodne vode zbog čega je četiri dana bio odvojen od mene, pa sam i tu prošla određu borbu ali ovaj put s doktorima.
Ali da ne bi sve bilo negativno moram reći da su na odijelu babinjača gotovo sve sestre bile više nego dobre i maksimalno mi pomagale, osobito da zadržim mlijeko (koje je odmah krenulo, a nisam mogla dojiti). Na neonatologiji je većina sestara također bila susretljiva.
Iz dana u dan se pitam koliko je upetljavanje u prirodni tijek moga poroda utjecalo na to što je moje malo dijete bilo odovjeno od mene one najvažnije prve dane i kako se to što sam ja i dalje pod stresom od proživljenog odražava na njega?
