Evo posljednji put bila sam na rodinom forumu negbje lani u 12 mj. Bila sam trudna 5 mj, a logirala sam se prvi put pred god i pol. Ja i MM nikako pa nikako da zatrudnimo. Od vjenčanja prije 6 god uslijedila su 2 spontana od kojih drugi u 7 mj. trudnoće. Nakon toga 3 godine očaja i tuge, pa odluka za posvajanje zbog vrlo sigurne dijagnoze da bez potpomognute oplodnje ne bu niš. Predali smo papire u centar kad nakon prvog sastanka šok. Menga kasni već 25 dana,( šutila sam dugo od straha da nije ništa) test pozitivan. Sjećam se kako sam pola sata sjedila u wc-u doma sama i plakala. Dan danas ne znam da li od straha, tuge ili sreće.
Trudnoća je krenula svojim tokom, zbog druge trudnoće gomila pretraga, testova. Svi izuzetno loši. Pitali su nas da odlučimo jer je rizik velik. Nismo dvojili ni sekunde, idemo do kraja. 7 mj. teška panika, krvarenje, ctg loš. Dobila sam hrpu lijekova i strah je bio neopisiv. Pitali smo se ja i MM zbog čega to mora biti tako teško. Naši frendovi svi su odavno roditelji i dobili su bebu bez ikakvih teškoća. Ipak zadnji mj. i pol sve kreće na bolje.
Konačno 20.04.2008 3 tj. prije termina veliki puni mjesec nadvio se nad pulsku bolnicu. u 20. 05 zvala sam sestru da mi je trbuh nekako opao i sav omekšao i da je u krevetu lokva vode, a ona će meni, pa 2 mj. nas tu maltretirate vrijeme je da vas potjeramo kat niže (patologija trudnoće je na 4. a babinjače na 3. katu), rekla je to šaljivo. Zovem muža i derem se hitno da si se tu stvorio, iako mi je sestra rekla da nema potrebe da još dolazi. Ipak ja sam mu rekla da krene imao je 30 km. do bolnice.
Čekam u sobi da me pozovu na pregled, i već stiže MM.Malo su spori u bolnici. I glupiram se pred njim po sobi i imitiram balerinu, onako debela sa trduhom. Naravno histerično sam se podsmjehivala.
Procedura je krenula, došli smo u predrađaonu, kad tamo grobna tišina. Kaže mi babica pun je mj. biti će vas puno i podsmjehuje mi se. MM je manji od makovog zrna.
Stigla sam i na stol oko 22.30 i krenuli su trudovi prvo slabi, a oko 02 ujutro to više nije bilo za izdržati. Doktorica dolazi i kaže da sam otvorena samo 2 cm. a treba bar 9-10 cm. Muž jadan pun straha. Teško sam podnosila ičiju prisutnost, nisam mu dala da priča da me dira, ništa. Na prvom porodu nije bio zbog okolnosti. Oko 03 ujutro doktorica uzima ultrazvuk i vidi nešto. Promjenila je izraz lica i rekla babici da zove starijeg doktora u dežurstvu, i on je nešto gledao i njih dvoje su se konzult. na hodniku. Mi umiremo od straha jer nešto ne valja. Nitko nam ništa ne govori.
I tako sam se ja mučila do 09 ujutro kada sam konačno bila otvorena 10 cm. I sada mi se ledi krv u žilama kad se sjetim. Ulaze 2 anesteziologa, 4 doktora, 4 babice i doslovno potjeraju MM na hodnik. "Sada ćete roditi" Mislim si ajde konačno. I tiskala sam i tiskala 45 min. Vrištala, slušala upute, trpila vrijeđanje, ali ništa. Beba neće van. Nakon 45 min. nešto su se došapnuli doktori i babica je utišala ctg. Htjela ga je okrenuti od mene, ali sam joj istrgnula ruku i ugledala --. Ja se slabo svega sjećam nakon toga osim "idemo hitno gospođo da spasimo vas". Muž kaže da je čuo moj užasni vrisak nakon što je jadan 45 min. slušao bezuspješno tiskanje i nitko mu ništa nije htio reći.
Ipak srećom Bog odlučuje, a ne doktori. Prije nego su odjurili samnom u operac. salu i brzo pripremili sve za carski ( ja se zaista svega sjećam u nekom snu) valjda je moja mišica skupila snage i dala znak.
Ja se sjećam da sam otvorila oči u predrađaoni na promatranju. MM je odmah došao. Bila sam još pod narkozom, ali na rubu plača, i kada mi je rekao "Naša mala Larisa te čeka dole u dj. sobi, ista je ja" rasplakala sam se ko malo dijete i zaspala.
Sljedećih 8 dana sve je boljelo, ali vrijedilo je. Prekrasna je, zdrava je, ni traga nikakvoj poteškoći u razvoju. Nikada neću prežaliti njenu sestricu, ali mi je Larisa pomogla da shvatim da za svaku od nas postoji taj trenutak kada će nam dva mala okica dati ljubav i nadu.
