Nakon 26. puta NE za istu stvar, učiniti što?!!

Vjerujem da oni koji imaju dijete iz ove dobne kategorije znaju na što mislim.

Dijete traži nešto za što objektivno ne postoje mogućnosti. Može to biti gledanje filma poslije 21h ili dolazak frendice kod nje po koju treba ići daleko i vratiti je kući... ili bilo koja "normalna" stvar, s njene strane, ali koja u tom trenutku nije adekvatna ili nama ne odgovara.

Kad joj kažemo jednom NE. PRvo stoji pored nas i nagovara nas dalje. Objasnimo joj zašto to ne možemo ili ne želimo, no ona dalje i dalje tupi po svom i ne odustaje. Nakon toga živci malo poskoče (najčešće meni) i kažem joj da sam već postajem ozbiljno ljuta, da joj je rečeno da to neće dobiti i da sad prestane siliti.
No, ona ne prestaje. Tada ja prerastem u urlatora... i kasnije me pere grižnja savjesti...:(

Kad nema takvih problema = idila. Dok je sve po njenom, stvarno je pre, pre, predivno dijete sa bezbroj vrlina. I zapravo, ovakvih problema imamo samo vikendom, kad smo svi doma i kad je ona najgora inačica same sebe koju valjda može zamisliti. Ovo sve počinje od jutra i tijekom dana se dogodi min. 3 ovakva primjera.

Ja nemam problema sa time da joj kažem ne, ali ona vrlo često to ne ne prihvaća i zaista me tjera preko ruba mojih granica smirenosti.

Što učiniti?
Pokušali smo je poslati u svoju sobu, odmah se vrati ili krešti iz sobe i žali se (glasno). Opet, znači i dalje nemir traje. Njeno neprihvaćanje traje i traje. Najbolje je rješenje kad mi možemo izaći van, a ona ostaje kod kuće, da ne moram slušati te jadikovke.
Ako sve to završi nekom zabranom, ta zabrana opet dovodi do istog otpora i onda imamo dvostruku situaciju. Čini mi se da dok je ne mlatnem toljagom po glavi, ne bude prestala. Alternativa toljazi je?

Evo, situaciju razumijete, treba nam stvarno neki konkretan savjet.

I kao i uvijek kad pišem o svojem starijem djetetu,
MOLIM DA MI SE MAME DJECE MLAĐE OD 5.GODINA NE JAVLJAJU SA SAVJETIMA (osim ako su psiholozi, učitelji, doktori ili imaju slično iskustvo sa djetetom ove dobi i temperamenta u okolini). HVALA NA RAZUMJEVANJU!!!

Ah, kako mi ovo zvuči poznato...s tim što je kod nas u igri plakanje do iznemoglosti u gotovo svakoj prilici kad nije po njenom.
A najgori su ti vikendi - poželiš idilu, vreme sa decom, zaželiš ih se, a onda gadno zažališ što si urlala baš tada kad je trebalo da svi uživate...
Doduše, ne gubim kontrolu baš često, ali kad mi se to desi, onda BAŠ urličem.
I nemam ti šta pametno savetovati osim onog što već znaš - ostani pri svome ne i čuvaj živce.. :love:

Moje starije ima 5 i pol pa smijem. :mrgreen:

Ma šalim se. Htjela sam samo napisati da sam prvo pomislila da pišeš o L. pa rekoh "Eto ga na, nije samo moj dvogodišnjak taj koji je uuuuužasno tvrdoglav i ne prihvaća ne ni pod kojim uvjetima". Onda skužim da pišeš o O. i opet se nađoh povežnicu- koliko me sjećanje služi, rođeni su istoga datuma.

:love: jedan veliki. Cure s više iskustva s djecom njene dobi neka te savjetuju.

Predlažem dosljednost i smirenost. Ulovi svaku priliku u kojoj ne traži ništa, da joj objasniš kako se treba ponašati kad bude tražila. :heart:

Citiraj:

---

petraa prvotno napisa

Predlažem dosljednost i smirenost. Ulovi svaku priliku u kojoj ne traži ništa, da joj objasniš kako se treba ponašati kad bude tražila. :heart:

---

Haha... dosljednost i smirenost kad netko 26. puta tupiiiiii..... :lol:

Salu na stranu. :mrgreen: Slazem se sa svime, samo mi je jako tesko izvedivo. Zapravo, ovisi o tome koliko je uporna. Do jedno 13 izdrzim. 8)

Posljednji dio rečenice već koristimo, ali nismo neko vrijeme, možda treba ponoviti! Thx na podsjetniku. :love:

znam kako ti je...neznam od kuda im toliko upornosti i snage moljakat kad si nekaj zacrtaju.....meni kad pukne film samo pokazem gdje mu je soba,jer zna da poslije vise nista ne govorim nego poludim i pocnem vikat ko ludakinja :oops:

imaš pri ruci nešto što ti nije šteta razbiti kad frikneš? :lol:

Citiraj:

---

sorciere prvotno napisa

imaš pri ruci nešto što ti nije šteta razbiti kad frikneš? :lol:

---

Hm... Mozda da odem sutra u kineski dućan po par stvarčica? :mrgreen:

Vidim ja po svome sinku da su sad u nekoj fazi malog bunta prema nama roditeljima koji uvijek nešto "pametujemo", tražimo, ispitujemo, branimo ili ne branimo, uglavnom ne paše im baš taj naš autoritet kojim zraćimo od 0-24.
Pokušavam se malo mislima vratiti u svoje djetinjstvo, ali nekako nismo tako rano krenuli prkosit starcima, ali valjda današnji način života utjeće i na njih pa se i to promjenilo.
Savjet nemam, nemam čak ni ideju, nekako klapamo s problemima tek onda kad naiđemo na njih. Važno je ostati ustrajan kod svojih stavova, jer vidim da nas iskušavaju da vide gdje su nam granice. Ako želim sačuvati svoje živce, kažem ukratko što mislim i da mišljenje mijenjat neću i nemogu i odem po svome poslu dalje. Ponekad upali, ponekad ima i ovakvog cjepidlačenja kakvog si ti opisala, uglavnom nije nam dosadno.
Kad mi je najteže sjetim se lica moje mame, koja je uvijek ostala kod svoje rijeći i nije nam dozvolila da vozimo po svome kak se ko sjetio. Neka pravila postoje jer njima činimo ono što se od nas očekuje "odgajamo djecu" i koliko to ponekad bude jako zahtjevan i iscrpljujući posao, nema nam druge.

Da.

Zapravo moje rješenje košta svega 5 kn!!!! Nakon što se izjasnim i kažem Ne, mogu staviti čepiće u uši, pa neka tupi koliko hoće!
I ne šalim se. :mrgreen:

Meni ni ti čepovi nebi pomogli moj meni na frižider zaljepi A4 papir sa velikim slovima gdje piše: MOLIM DA MI OBJASNIŠ ZAŠTO NEMOGU NA IGRALIŠTE, JER "ZATO" NIJE ODGOVOR :roll:

Jel ona ima takve zahtjeve samo vikendom? Mozda ocekuje vise od vas jer ste tada zajedno?

Mi se spasavamo u tim situacijama razmatranjem mogucnosti kada ce se to sto zeli moci napraviti. Znaci, ne mozemo danas ici u ducan jer ovo ili ono ali mozda mozemo neki drugi dan. Sad ne mozes kod ove frendice (ili frendica doc tu) al mozemo vidit kad bi se to moglo organizirat.

Mene isto izluduju "Ne, ne mozes" odgovori kada su meni namijenjeni :mrgreen: Pa na njih odgovaram sa "Zasto?" i s "A kada cu moci?"

Kad se tog sjetim u tim njihovim "dosadnjacko-molecivim" fazama i pribjegnem gore opisanom pristupu, lakse prezivimo svi.

Anita-AZ, da li nekada ipak popustite?

Nekada je dovoljno da jedan puta popustiš i podlegneš njihovom dosađivanju, pa oni taj model preuzmu, samo ubuduće budu sve uporniji i uporniji, jer jelte, jednom je upalilo, pa će možda opet... :mrgreen:

Svaka čast onima koji su UVIJEK dosljedni, ali nekako je ljudski nekada i popustiti, samo je tada možda bolje popustiti na početku. :/

Nalazimo se u takvim situacijama često... Reagiramo različito, ovisno o konkretnim zahtjevima / mogućnostima... Ponekad ispunjavamo, ponekad odlučno odbijamo, ponekad se dogovaramo, ponekad ucjenjujemo, ponekad objašnjavamo, ponekad smo rezolutni, ponekad vrištimo, ponekad plačemo, ponekad se i smijemo... Sve je to ljudski, nismo stijene... Istinabog, ponekad me boli kad osjećam da misli da smo mi krivi za nešto što uistinu objektivno nije moguće ni na koji način u tom času ostvariti... Mogu objašnjavati koliko hoću, ništa ne pomaže...

ja stvarno za sebe mislim da nisam niposto stroga ni nepravedna (:mrgreen:) al ima jednu foru koja me trenutacno izbacuje iz cipela i odasilje u orbitu... a ta je, da se za nesto dogovorimo, svatko od nas preuzme svoj dio odgovornosti, ona svoje ne ispuni i onda kad "ispadne" da zbog toga nece biti onog cemu se jako radovala - ja joj budem kriva :o :roll:

e, tu totalno pozvizdim :x


mislim, bar je nasa obitelj ovako brojna kakva jest, s uzrastima svih vrsta, idealan "poligon" za vjezbanje empatije i solidarnosti - ali, ne, ona ide i gazi ko da je sama ne samo u nasoj obitelji, nego puno, puno sire... i kolikogod ja prilagodjavala svih nas njoj i njenim potrebama (kao najstarijeg djeteta), njoj nije dosta, hoce i zahtjeva vise, ne obazire se na to kako to utjece na ostatak obitelji, vrijedja se kad joj se nesto odbije/uskrati...

i to njeno vrijedjanje i durenje - to mi smeta. smeta me nacin na koji to radi - ko sto tebe, anita, smeta to ispitivanje i verbaliziranje, mene smeta njena "faca" nadurena i napuhana nasred dnevnog ili kuhinje.

pa je posaljem u sobu :mrgreen:

Znas da bi se ustvari TI trebala pokupiti u sobu? :lol: :lol:

litala, a gdje su teletabisi iz potpisa - ovako, bez godina se malo pogubim kad čitam tvoje postove (a čitam ih rado) :mrgreen:

ok, malo sam se izventilirala :) sad cu pokusat bit konstruktivna :mrgreen:

vidis - moje rjesenje njene reakcije je - poslat je u sobu. al ida nije audio tip, ona je vizualna - pa kad je u sobi, ja je ne vidim i ne smeta me njeno odradjivanje emocija. jer, ruku na srce, ona ima pravo na svoje osjecaje i smije se durit do sudnjega dana ako tako osjeca, ko sto o. ima pravo na svoje iskazivanje emocija, slazes se?

e, sad, tebi je problem njen nacin izrazavanja emocija - glasno protestiranje i stovec ide uz to :)


pa bar ti imas u stanu zvucno izoliranu prostoriju, nemas li? odvedi je tamo, reci joj nek uzme svo vrijeme svijeta da odradi svoje emocije, nek vice, pjeva, sklada, crta, glumi, stogod joj pase i - zatvori vrata :mrgreen:

B je isto takav, uporan do krajnjih granica. Cesto pomogne, kao kod ancice, zamjenska aktivnost ili dogovor "sutra poslije juda" i sl., ali cesto i ne. MM se cesce upusta u beskrajne rasprave i svadje, ja sam shvatila da pomaze upravo suprotno: u stanju sam tri, cetiri puta argumentirano i smireno odgovoriti na pitanje: "mama, ali zastooooo?????" a nakon toga se vise ne uvlacim u rasprave, dozvoljavam njemu da i dalje gunđa ali ja naglasim da u tome vise ne zelim sudjelovati, da sam mu rekla sve sto sam imala. I sutim.

Slicno i ja uradim. S tim da je kod mene veci problem to sto ona testira granice mladje sestre. Npr. mala nece da se igra kako ona hoce. I onda ona krene, uvjeravanje, izvrdavanje, pokusavanje da je obrlati i uvjeri da se trebaju igrati upravo tako kako ona zamisli. Cak zna i silom nesto pokusati progurati (npr. igraju se da idu negdje, J. nece i nece obuci THE kapu, onda joj Z. nakon sto potrosi sve adute cak silom pokusa navuci doticnu kapu na glavu)Tu ja ulijecem na scenu, strogim, mirnim glasom pokusavam kratko sasjeci stvar, kazem da mora postivati necije odbijanje i sl. Ona me ljuto sasijece pogledom, ja pomislim da je sve ok. I cim sam se sklonila s vidika, ona krene opet.

pa ja sam, u stvari, zvizdila dok nisam skuzila taj njezin modus operandi ;)

sad kad vidim kamo krece, kazem ko bubica - odluka je takva, prethodilo joj je to i to, ti se s time ocito ne slazes, imas puno pravo biti ljuta i zalosna (ili stovec), al ja ne zelim sudjelovati u tome. molim te da svoje osjecaje iskazujes u svojoj sobi. zelim nastaviti raditi stogod sam radila...

i onda joj jos kazem da razumijem da joj treba vremena da provari to sto se dogodilo i nek slobodno ostane u sobi koliko god joj treba, nema problema moze i citav dan :P

da vidis kako na brzinu izprocesuira tu tugu i zalost pregolemu :mrgreen:

Možda nije baš po Juulu, ali kojiput kad pili s nečim, a ja sam po x-ti puta rekla ne i objasnila zašto ne, prestanem komunicirati s njom. Ne mislim da se potpuno ogradim, tipa da joj neću dati sok ako me zatraži, ali ne razgovaram s njom, ne odgovaram na pitanja...
Ne mislim da je to najispravniji način, i voljela bih probati neki 'pedagoškiji', ali da pali.

I mi imamo taj problem. Sve je super dok se ja kruto držim pravila. Kad jednom popustim, drugi put moram uložiti deset puta više napora da stvar krene kako treba.
U jednoj fazi smo zaglibili s McDonaldsima poslije plivanja. Zatim smo imali okapanja s time na koje točno crtiće ima pravo poslije podne na Super RTL-u. Zatim, paljenje televizora kad napiše zadaće a prije nego dođem kući s posla. On je sve naše dogovore izmanipulirao i bilo je stvarno teških situacija.
Lijek je dosljednost bez presedana. Čvrsto određena pravila za sve potencijalno kritične situacije.

Evo, pridruzujem se listi onih koji imaju taj problem. Sa starijim (8 i pol god) uglavnom se mozemo dogovoriti oko vecine stvari.

Mladji je tvrdoglav (jooooj, sad ja znam kak je mojoj mami bilo sa mnom :oops: - ovo dijete je jako slicno meni u toj dobi) i vrlo svojevoljan. Tesko mu je prihvatiti da mu neke stvari branimo za njegovo dobro. Pa se duri kao litalina Ida... Pa to meni ide na zivce. Pa ga ostavim da se kiseli u svom jadu (maknem se od njega) i nastojim biti dosljedna. Koji put popustim jer sam ljudsko bice, ali uglavnom mi uspije...

Ali eto, dogodila nam se situacija kad je sinak tvrdoglavi htio i napravio po svome. Otisao sa deckima iz razreda poslije nastave na trening nogometa, za koji smo se dogovorili da ga ne upisujemo. Pa je pobrao batine od razrednog nasilnika. Pa je izvukao pouku. Pa je NAPOKON shvatio od cega smo ga zeljeli zastititi. I sad ide samo na gimnastiku... Ali mene steze oko srca zbog nacina na koji je izvukao pouku. Ovaj put je upalilo i nije bilo narocito opasno. I pitam se KAD DODJE TRENUTAK da djeca shvate razloge zbog kojih im branimo i ne dopustamo neke stvari. Ne znam. Nadam se da ovakve situacije nece postati pravilo... i da necu cesto biti u situaciji da kazem (ili samo pomislim) "Eto vidis, a lijepo sam ti govorila..."

Potpisujem Ivanu, za neke situacije lijek je samo tvrdokorna dosljednost. Sjećam se dobro svojih moljakanja za nešto, moljakaš do besvjesti jer se nadaš onom "da" koje ponekad stvarno dođe.
Dakle, ja držim do dosljednosti. Ali mi nekad popusti koncentracija.
Onda, imamo i dogovor: dijete pita što želi, roditelji kažu da ili ne, i više nema moljakanja. Malo pomaže.
Kao što se cure već pisale, nakon dva-tri ne, ako nema argumenata nego se radi o pilanju vulgaris, kažem da sam svoje rekla i da nemam namjeru o tome više raspravljati. I toga se držim.
Imao je jednu divnu fazu ovog ljeta, da se silno naljuti (a bez pokrića, ikakvog) i onda ode u sobu 10 minuta i vrati se resetiran! Joj! Koji odmor za uši i mozak! A zapravo, od onda i nismo imali baš kritičnih ovakvih situacija.

imam posinka 14 godina koji je bio kod nas, na takve stvari sam mu rekla da ja poštujem njegove potrebe i da u tom trenutku iz nekog razloga ja sad molim da on poštuje moje, jer traži da budemo ravnopravni, i začudim se svaki put kako to funkcionira

Evo, nama je sad zaista opet sve ok.
Imam jedan mali kratki dnevnik koji zapisujem glavne natuknice dana i vidjela sam da sam i prošle i pretprošle nedjelje zapisala istu tu frku. :/

Znači, mi nedjeljom imamo problema. Ove nećemo imati jer slavi svoj 10. rođendan. :D

p.s. Neću vas sve komentirati, ali hvala vam puno na svemu što ste napisale. Neke su stvari zaista pomogle. A posebno kad vidim da je to zapravo karakteristika ove dobi, pa se ne osjećam kao netko tko je fulao u odgoju i zato ima problema. :love:

moj se i musi i plače tj vršti i jecajući pila a zašto,zašto...
ako mu kažem; idi u sobu onda je "čekaj mama samo da ti nešto kažem"
pa opet po istom pila
i nakon dvadesteg i nekog puta završi s mojim deranjem i raznoraznim prijetnjama a smiri se tek kad mu skrenem pažnju i zaokupim ga s nečim drugim
na kraju sam najviše ljuta na samu sebe :(

Anita draga, točno razumijem o čemu pričaš - kada se to divno i nježno stvorenje povampiri :mrgreen:
ja sam dosljedna, mm baš i ne
ali, dobro je i da klinci nauče da postoje razlike (mislim, za nešto full bitno trebamo biti usklađeni)

ali.... te promjene raspoloženja, iznenadna furenja, svađanja.....
onda vrtim film - da li je ljubomorna, što napraviti, kako...

nekada joj otvoreno kažem da ne znam što napraviti, da se osjećam bed jer sam mislila da sam dobro objasnila
a kada me pukne žuta minuta, onda ju pošaljem vrit i velim da imam osjećaj da previše titram oko nje i objašnjavam, da je to tako i gotovo

uvijek joj velim da ima pravo na ljutnju itd., ali da mi je žao što se tako osjeća jer ne vidim razloga tome

imam dojam da bolujem od blebitisa
strah me što će biti u pubertetu kada će ju pucati hormoni

ima li dobar priručnik za mame i kćeri?

kada sam rodila d, dobila sam "odrastanje kaina"

by the way - pošalji joj 10 veeeeeelikih pusa

buby, pa ti si žiiiva!!!! :D :love: